Taj ego ima sve želje, ambicije i potrebe da bude uvijek na vrhu svega. Taj vas ego iskorištava. On vam nikad ne dopušta da bar na tren ugledate vlastito autentično sebstvo, a vaš život je ondje, u vašoj autentičnosti. Stoga taj ego proizvodi samo nevolju, patnju, sukobe, razočaranja, ludosti, samoubojstva i ubojstva - sve vrste kriminala.
Tražitelj istine treba početi upravo s te točke: odbacite sve što vam je društvo reklo da jeste. Vi to sigurno niste, jer nitko ne zna tko ste vi zapravo, osim vas samih. Ne znaju to ni vaši roditelji ni učitelji, ni svećenici. Osim vas samih, nitko ne može ući u privatnost vašeg bića. Zato vas nitko niti ne poznaje. Sve što su drugi rekli o vama, pogrešno je.
Odbacite to, napustite ego potpuno. Uništavajući ego, otkrit ćete svoje biće. A to otkriće bit će najveće moguće otkriće, jer ono je početak posve novog hodočašća prema krajnjem blaženstvu, prema vječnom životu.
Možete odabrati: ili razočaranje, patnju i nevolju - tada zadržite ego, hranite ga. Ili želite mir, tišinu, blaženstvo - ali tada morate vratiti svoju prostodušnost. (2)
Iz knjige Okovi slobode, Poglavlje 33
Dijete nije rođeno s egom
Dijete nije rođeno s egom. Ego se nauči od društva, religije i kulture. Možda ste promatrali malu djecu koja ne kažu: "Ja sam gladan." Ako se dijete zove Bob, ono će reći: "Bob je gladan." Ili: " Bob želi ići u WC." Dijete nema osjećaj ja. Ono sebe naziva u
trećem licu. Bob je ime kojim ga ljudi zovu, zato i ono sebe naziva tim imenom. Ali doći će dan...kako će rasti, vi ćete ga naučiti da to nije u redu. "Bob je ime kojim te drugi zovu. Ti moraš prestati sebe nazivati Bobom. Ti si odvojena osobnost, moraš naučiti sebe zvati ja."
Onoga dana kad Bob postane ja, on gubi stvarnost postojanja te upada u taman ambis halucinacije. Kad jednom sebe nazove ja, nastaje jedna posve drukčija energija. Sada ja želi rasti, želi postati velik, želi ovo i ono, želi se popeti sve više u svijetu hijerarhije. Želi veći teritorijalni imperativ.
Ako netko ima veći ja od vas, to će u vama stvoriti kompleks inferiornosti. Vi ćete svim silama nastojati biti superiorniji, svetiji, veći. Sada će cijeli vaš život postati posvećen jednoj glupoj stvari, koja zapravo ne postoji. Vi se nalazite na putu snova, i dalje ćete se kretati tim putom i povećavati svoje ja. I to će stvarati sve vaše probleme.
Čak je i Aleksandar Veliki imao golemih problema. Ja u njemu željelo je osvojiti cijeli svijet i gotovo mu je to uspjelo. Kažem gotovo zbog dva razloga. U njegovo vrijeme pola svijeta nije bilo poznato, Amerika još nije bila otkrivena. Osim toga, on je ušao u Indiju, ali je nije uspio pokoriti, već se vratio s njezinih granica.
On nije bio star čovjek, imao je samo trideset tri godine. Ali u te trideset tri godine, on se samo borio, borio, borio. Obolio je, mučila ga je borba, ubijanje, krv. Želio se vratiti kući i odmoriti se, ali ni ta mu se želja nije ispunila. Nije uspio stići do svog doma u Ateni. Umro je samo jedan dan prije nego što je trebao stići u Atenu a Atena je bila udaljena samo dvadeset četiri sata.
Ali uza sve svoje životno iskustvo - da postane bogatiji, veći, moćniji, osjećao je potpunu bespomoćnost, nije mogao odgoditi ni svoju smrt za 24 sata. A obećao je majci, kad jednom osvoji svijet doći će k njoj i staviti sav svijet pred njezina stopala kao dar. Nijedan sin nije to nikad prije učinio za svoju majku. Bilo je posve jedinstveno to što je on želio učiniti.
No osjećao se bespomoćno, okružen najboljim liječnicima. Svi su mu govorili: "Ne možeš preživjeti. Ovo putovanje od dvadeset četiri sata će te ubiti. Bolje da se odmoriš ovdje, možda još postoji nada. Ali ne miči se! Nemaš mnogo prilike ni odmoriti se - ti već toneš. Ti si sve bliže, ali ne svom domu, nego svojoj smrti, ne svom dom, već svom grobu.
A mi ti ne možemo pomoći. Mi možemo izliječiti bolest, ali ne i smrt. A kod tebe nije u pitanju bolest. Ti si kao ispražnjena puška. U trideset tri godine potrošio si svu svoju živomu energiju, boreći se s raznim narodima. Potrošio si svoj život. Ne, ne radi se o bolesti, jednostavno je potrošena tvoja životna energija, a potrošena je uzalud."
Aleksandar je bio vrlo inteligentan čovjek. Bio je učenik velikog logičara i filozofa Aristotela. Aristotel je bio njegov privatni odgojitelj. No Aleksandar je umro prije nego što je stigao u svoj glavni grad. Prije smrti naredio je svom glavnom zapovjedniku: "Ovo je moja posljednja volja i mora biti ispunjena." Koja je bila njegova zadnja želja? Bila je vrlo čudna. Evo je: "Kad budete nosili na groblje kovčeg s mojim mrtvim tijelom, moraju obje moje ruke izvirivati iz kovčega."
Glavni zapovjednik je pitao: "Kakva je to želja? Ruke se uvijek drže u kovčegu. Nitko nije nikad čuo da se na groblje nosi kovčeg s rukama koje vire iz njega."
Aleksandar je odgovorio: "Nemam više dovoljno daha da ti to objasnim. Ali ukratko, želim pokazati svijetu da odlazim praznih ruku. Mislio sam da sam postajao sve bogatiji i veći. Ali zapravo postajao sam sve siromašniji. Kad sam se rodio, došao sam na svijet stisnutih pesnica, kao da sam nešto u njima držao. Sada, u času smrti, ne mogu otići stisnutih ruku."
Da biste držali stisnute pesnice, potreban je život, energija. Ni jedan mrtav čovjek ne može držati stisnute ruke. Tko će ih stisnuti? Mrtav čovjek više nije tu, sva njegova energija je nestala - ruke se same otvaraju.
"Neka svi znaju da Aleksandar Veliki umire praznih ruku, kao pravi prosjak."
Ali ne vidim da je itko išta naučio od tih praznih ruku, jer ljudi nakon Aleksandra nastavljaju činiti isto na razne načine.
Čovjekov ego je izvor svih njegovih problema, svih ratova, sukoba i ljubomora, svih strahova i depresija. Čovjek osjeća da nema uspjeha, neprestano se uspoređuje s drugima i tako se zbog svega vrijeđa, strahovito vrijeđa jer ne može imati sve.
Netko je ljepši od vas i to vas vrijeđa. Netko ima više novaca od vas, to vas vrijeđa.
Netko je obrazovaniji od vas i to vas vrijeđa. Bezbrojne stvari vas vrijeđaju, ali vi to ne znate. Ne vrijeđaju vas zapravo stvari, jer one ne vrijeđaju ni mene. Vi ste uvrijeđeni zbog vašeg ega.
Ego neprestano drhti od straha, znajući savršeno dobro da se radi o umjetnom, o lažnom savjetu koje je izmislilo društvo kako bi vas prisililo da trčite i proganjate sjene.
Ta igra ega koji se sve više penje jedna je vrsta politike.
Ego i sve njegove igre ... Brak je njegova igra, novac je njegova igra, moć je njegova igra. Društvo do danas i dalje igra razne igre, to je jedna opća olimpijada koja traje na cijelom svijetu. Pojedinac se bori za svoj put prema gore, a svi ostali povlače ga prema dolje. Jer na vrhuncu Everesta nema dovoljno mjesta za sve vas.
To je natjecanje razbojnika i ono vam postaje tako važno da posve zaboravljate da je društvo, da su vaši učitelji usadili u vas ovaj ego. Od dječjeg vrtića do sveučilišta, što svi oni rade? Svi jačaju vaš ego. Sve više akademskih titula dodaje se vašem imenu i vi se počinjete osjećati sve većim.
Ego je najveća laž koju ste prihvatili kao istinu. Ali svi vaši osobni interesi odobravaju mu jer kad bi svatko postao svjestan stanja bez ega, sva ova olimpijada koja se održava na cijelom svijetu, jednostavno bi se zaustavila. Nitko se ne bi želio popeti na Everest, svi bi uživali i veselili se ondje gdje jesu.
Ego vas prisiljava da čekate. Veselit ćete se sutra kad uspijete. Danas, naravno, morate patiti, morate se žrtvovati. Želite li uspjeti sutra, danas se morate žrtvovati. Morate zaslužiti uspjeh i zbog toga radite sve vrste gimnastike. A u pitanju je samo malo vremena u kojem treba trpjeti, a tada nastaje veselje.
Ali to sutra nikako da dođe. Ono nikad nije ni došlo. Sutra jednostavno znači ono što nikad ne dolazi. Sutra je prekrasna strategija koja vas održava u patnji.
Ego se ne može veseliti u sadašnjosti. On ne može postojati u sadašnjosti, već postoji samo u budućnosti i u prošlosti - u onom što više ne postoji, ili što još ne postoji. Prošlosti više nema, budućnosti još nema, ni jedna ni druga ne postoje. Ego može postojati samo s onim što ne postoji jer on je sam nepostojeći.
U sadašnjosti, u jednom čistom trenutku, nećete pronaći ego u sebi, već samo tihu radost, tiho i čisto ništa. (3)
Od laži prema istini, Poglavlje 18
Ideja o odvojenom središtu korijen je ega
Ideja o odvojenom središtu sam je korijen ega. Kad se dijete rodi, ono nema još vlastita središta. Devet mjeseci u majčinoj utrobi ono funkcionira služeći se majkom kao središtem, ono nije odvojeno od nje. Tada se rodi. Sada postaje korisno misliti na vlastito odvojeno središte, inače život postaje vrlo težak, gotovo nemoguć.
Da bi preživio i borio se za preživljavanje u životnoj borbi, čovjek treba saznati tko je. A nitko nema nikakve ideje o tomu. Jer u najdubljoj svojoj biti čovjek je misterija. Vi niti ne slutite tko ste. U vašoj najdubljoj srži vi niste pojedinac, već univerzum.
Zato Buddha zašuti i ne odgovara kad ga pitate: 'Tko si ti?" On ne može odgovoriti jer sada više nije odvojen, postao je cjelina. No u običnom životu on uvijek mora koristiti riječ ja. Ako je žedan, mora reći: "Ja sam žedan, Ananda, donesi mi vode." Tako i dalje koristi staru riječ punu značenja, riječ ja. Ta je riječ vrlo važna premda je fikcija. Ali mnoge fikcije pune su značenja.
Na primjer, vi imate neko ime. To je fikcija. Došli ste bez imena, niste ga donijeli sa sobom, ime su vam drugi dali. I tada, neprestanim ponavljanjem, počinjete se poistovjećivati s tim imenom. Ali ono je ipak samo fikcija.
No kad kažem da je fikcija, ne mislim da je nepotrebno. Ime je potrebna fikcija, ono je korisno. Kako se inače možete obraćati ljudima? Želite li nekom napisati pismo, kome ćete pisati?
Neki mali dječak jednom je napisao pismo Bogu. Njegova je majka bila bolesna, a otac mrtav pa oni nisu imali novca. Zato je molio Boga da mu pošalje pedeset rupija. Kad je pismo stiglo na poštu, službenici su bili u nedoumici što da rade s njim, kamo ga poslati? Bilo je adresirano jednostavno na Boga. Zato su ga otvorili. Bilo im je žao malog dječaka pa su odlučili skupiti nešto novca i poslati mu ga. To su i učinili. Dječak je tražio pedeset rupija, ali oni su mogli skupiti samo četrdeset. Stiglo je i drugo pismo adresirano na Boga. Dječak je pisao: "Dragi Bože, molim Te, kad mi sljedeći puta šalješ novce, pošalji ih direktno na mene, nemoj ih slati preko pošte. Oni su zadržali deset rupija za poštarinu."
Bilo bi teško da netko nema ime. Premda nitko doista nema ime, ono je prekrasna i korisna fikcija. Ime je potrebno da bi vas drugi mogli identificirati, ja vam je potreban da se možete predstaviti. Ali sve je to samo fikcija. Spustite li se duboko u sebe, otkrit ćete da je ime nestalo, ideja o ja je nestala. Ostalo je samo čisto postojanje, čista svijest.
A to postojanje nije nešto odvojeno, ono nije ni vaše ni moje, to postojanje pripada svima. Stijene, rijeke, planine i drveće, sve je njime obuhvaćeno. Sto se dublje spuštate u sebe, sve više otkrivate da osobe ne postoje, da pojedinci ne postoje. Ono što postoji je čista univerzalnost. Na izvanjskoj razini mi imamo ime, ego, identitet. Kad se s te razine spustimo prema središtu, svi ti identiteti nestaju.
Ego je samo korisna fikcija. Koristite ga, ali ne dopustite da vas zavede. (4)
Knjiga mudrosti, Poglavlje 16
Funkcioniramo li mi uvijek kroz ego, ili postoje trenuci kad smo bez njega?
Budući da je ego fikcija, postoje trenuci kad smo bez njega. Budući da je on fikcija, on može postojati samo ako ga podržavate. Fikciji je potrebno snažno podržavanje. Istini ono nije potrebno, u tome leži ljepota istine. Ali fikcija? Morate je stalno stvarati da je tu i tamo potaknete, jer ona neprestano tone. Dok je uspijete potaknuti na jednoj strani, ona potone na drugoj.
I to je ono što ljudi čine cijeli život, pokušavaju učiniti da fikcija izgleda kao istina. Kad imate više novca, imate i veći ego, nešto čvršći od ega siromašna čovjeka. Ego siromašna čovjeka je tanak, on si ne može priuštiti veći ego. Ako postanete predsjednik vlade ili predsjednik države, vaš će se ego napuhati do krajnjih granica. Tada više ne hodate po zemlji.
Cijeli naš život, potraga za novcem, moć, ugled, ovo i ono, sve to nije ništa drugo nego potraga za novim uporištem, potraga za novom zaštitom, da biste nekako zadržali fikciju. A sve vrijeme znate da smrt dolazi. Sve što učinite, smrt će uništiti. A ipak se čovjek i dalje nada, protiv svih nada on gaji nadu: možda svi umru, osim mene.
Na neki način to je istina. Uvijek ste vidjeli da drugi ljudi umiru, nikad niste vidjeli sebe da umirete. Zato to izgleda istinito i logično. Ovaj čovjek umre, onaj čovjek umre, a vi nikad ne umirete. Vi ste uvijek ovdje da ih žalite, vi uvijek idete s njima na groblje da se oprostite od njih, a tada opet pođete kući.
Ne dajte se zavarati time jer svi su ti ljudi isto radili. A nitko nije izuzetak. Smrt dođe i uništi svu fikciju vašeg uma, vašeg ugleda. Smrt dođe i jednostavno izbriše sve, ne ostavlja ni otiske stopala. Štogod učinimo sa svojim životom nije ništa drugo nego pisanje na vodi, čak nije ni pisanje na pijesku, nego na vodi. Niste još ništa ni napisali, a već je svega nestalo. Ne uspijete to ni pročitati. Prije nego pročitate, svega nestane.
Ali mi i dalje gradimo kule u zraku. Budući da su one fikcija, potrebno ih je stalno održavati, stalno se truditi, danju i noću. A nitko ne može paziti na to dvadeset četiri sata dnevno.
I zato katkad, unatoč vama, jave se trenuci kad na čas ugledate stvarnost bez ega koji funkcionira kao prepreka.
Zapamtite da unatoč paravana ega kojim se kriju prave namjere, unatoč vama, ti trenuci ipak postoje. Svatko ih jednom doživi.
Na primjer, svake noći kad zapadnete u dubok san, san je tako dubok da ne možete čak ni sanjati, tada ego nije više vaš temelj, sve su njegove funkcije nestale. Dubok san bez snova vrsta je male smrti.
U snu bez snova ego posve nestaje, jer kad nema razmišljanja ni snova, kako možete održati fikciju? Ali spavanje bez snova traje tek kratko vrijeme. U osam sati zdravog sna, ono ne traje više od dva sata. A sama ta dva sata vas revitaliziraju. Doživite li ta dva sata duboka spavanja bez snova, ujutro ćete se probuditi kao novi, svježi, oživjeli. Život ponovno postaje uzbudljiv, dan se čini kao dar. Sve izgleda kao novo jer ste vi novi. I sve se čini prekrasnim, jer ste vi u prekrasnom prostoru.
Sto se dogodilo u ta dva sata kad ste zapali u dubok san - u ono što Patanjali i joga zovu suuupti, spavanje bez snova? Ego je nestao. A nestajanje ega vas je revitaliziralo, pomladilo. Nestankom ega, premda u dubokom stanju bez svijesti, doživjeli ste Boga. Patanjali kaže da nema razlike između spavanja bez snova - suuupti i krajnjeg stanja stopljenosti s Apsolutom
- samadhi. Nema mnogo razlike premda ipak postoji razlika. Razlika je u svijesti. U snu bez snova vi niste ničega svjesni, u stanju samadhi vi ste svjesni, ali stanje je isto. Vi se krećete k Bogu, krećete se k univerzalnom središtu. Nestajete u vanjskoj razini i približavate se središtu. I upravo taj dodir sa središtem tako vas pomlađuje.
Budući da je ego fikcija, on katkad nestaje. Najdragocjenije vrijeme je spavanje bez snova. Zato zapamtite - spavanje je vrlo dragocjeno, nemojte ga propustiti ni zbog kojeg razloga.
Drugi veliki izvor iskustva stanja bez ega je seks, ljubav. No taj su osjećaj uništili svećenici, prokleli su ga, zato to više nije tako snažan doživljaj. Takvo prokletstvo za dugo je vremena postavilo uvjete mnogim ljudima. Čak i onda dok su u ljubavnom odnosu, oni duboko u sebi znaju da rade nešto pogrešno. Odnekud im se javlja krivnja. A to je tako i kod najmodernije, najsuvremenije i najmlađe generacije.
Na površini možda niste revoltirani protiv društva, na površini možda više niste konformista. Ali te stvari su vrlo duboke, nije u pitanju površinski rezultat. Možete imati dugačku kosu, to vam neće mnogo pomoći. Možete postati hipi i prestati se prati, ni to vam neće mnogo pomoći. Možete postati otpadnik od društva na sve moguće načine koje možete zamisliti i izmisliti, ali to vam zaista neće pomoći jer stvari su postale preduboke, a sve su to samo površne mjere.
Tisućama godina su nam pričali da je seks najveći grijeh. Ta je misao postala dio naše krvi, kostiju, dio same srži. I tako, iako svjesno znate da nema ništa loše u seksu, ona vas i nesvjesno drži malo podalje, drži vas u strahu, u osjećaju krivice i vi se ne možete potpuno predati ljubavi.
Ako to ipak uspijete, ego nestaje pa na najvišem vrhuncu, u klimaksu ljubavnog čina, vi ste puni životne energije. Um ne
funkcionira. To je takva uzavrelost energije da je um zbunjen, on ne zna što treba sada raditi. On je savršeno sposoban ostati u funkciji u normalnim situacijama, ali kad se dogodi bilo što posve nepoznato i vrlo vitalno, um se zaustavi. A seks je najvitalnija stvar. Ako se posve predate ljubavnom činu, ego nestaje. U tome je ljepota ljubavnog čina, to je drugi izvor koji pomaže da se letimice shvati Bog - to je slično dubokom snu. Ali ljubavni čin je još dragocjeniji izvor jer u dubokom snu vi niste svjesni ničega, dok ste u ljubavnom činu svjesni, svjesni ste premda bez sudjelovanja uma.
Zato je velika znanost tantre postala mogućom. Patanjali i joga bavili su se dubokim snom. Oni su odabrali taj put da transformiraju dubok san u svjesno stanje kako biste znali da ste u svom središtu. Tantra smatra ljubavni čin prozorom prema Bogu.
Put joge vrlo je dugačak jer transformirati nesvjesno spavanje u svijest vrlo je naporno, mogu proći mnogi životi ...
Tantra je pošla mnogo kraćim putem, najkraćim putem, a i mnogo ugodnijim! Ljubavni čin može otvoriti prozor prema Bogu. Sve što je potrebno jest iskorijeniti uvjetovanosti koje su svećenici usadili u vas. Oni su to učinili kako bi mogli postati posrednici i agenti između vas i Boga, tako da je vaš direktni kontakt s Bogom odsječen. Naravno, vi biste trebali nekoga da vas opet dovede u dodir s Bogom, a svećenik bi postao moćan. A on je bio moćan milenijima.
Tko god vas može dovesti u dodir s moći, s pravom moći, postat će i sam moćan. Bog je prava moć, On je izvor svih moći.
Svećenik je bio tako moćan milenijima, bio je moćniji od kralja. Sada je znanstvenik zauzeo mjesto svećenika jer sada on zna kako otključati vrata moći skrivene u prirodi. Svećenik je znao kako vas povezati s Bogom, znanstvenik zna kako vas povezati s prirodom. Ali najprije vas svećenik mora odvezati, kako između vas i Boga ne bi ostala nikakva individualna privatna linija. Svećenik je pokvario vaše unutarnje izvore, on ih je otrovao. On je postao vrlo moćan, ali cijelo čovječanstvo ostalo je bez radosti, bez ljubavi, ostalo je puno osjećaja krivice.
Morate se posve riješiti osjećaja krivice. Dok ljubite, mislite na molitvu, meditirajte, mislite na Boga. Dok ljubite, palite mirisne štapiće, pjevajte, plešite. Vaša spavaća soba treba biti hram, sveto mjesto. A ljubavni čin ne smije biti nešto što se obavlja na brzinu. Spustite se dublje, upijajte ga što više možete, polako i zahvalno. I bit ćete iznenađeni - vi imate ključ toga čina.
Bog vas nije poslao u svijet bez ključeva. Ali ti se ključevi moraju koristiti, morate ih staviti u bravu i okrenuti ih.
Ljubav je drugi fenomen, jedan od najmoćnijih, kad ego nestaje, a vi ste svjesni, potpuno svjesni, vi pulsirate, vibrirate. Više niste individualist, već ste izgubljeni u energiji cjeline.
Tada polako, polako, neka to postane vaš način života. Ono što se događa na vrhuncu ljubavi mora postati vaša disciplina, ne samo iskustvo, nego disciplina. Tada sve što činite i kamo god pođete ... Rano ujutro sa suncem koje izlazi, sve će imati isti osjećaj, sve će biti isto upijanje postojanja. Kad legnete na tlo pod nebom punim zvijezda, doživjet ćete isto stapanje.
Kad legnete na zemlju, osjetit ćete se jedno sa zemljom.
Polako, polako, ljubavni čin vam mora dati ključ kako da budete zaljubljeni u samo postojanje. I tada ćete ego prepoznati kao fikciju, bit će korišten kao fikcija.. A kad ga tako koristite, on nije opasan.
- nastavlja se -
bglavac
edin.kecanovic
