Kakva je razlika između sretnog trenutka i onoga što mi nazivamo svijetlost?

Velika i nikakva. Dogodilo se prije svega što mi  danas vjerujemo da znamo, čak i prije onog petnaestog dana u mjesecu Tybi kada je, po Pistis Sofiji, bio dan punog mjeseca i kada je sunce u svom punom sjaju izašlo iz svijetla svih svjetala, dogodilo se iza vrata vremena koja mi još uvijek tražimo, dogodio se trenutak iz kojeg je proizašlo sve, trenutak u kojem se rodila ljubav i spojila svijetlo i tamu u ono što mi nazivamo vrijeme. To nije bio veliki prasak jer je veliki prasak proizašao iz sretnog trenutka, nije bio ni primum mobile jer je i taj čudesni drveni prvi pokret isto proizašao iz sretnog trenutaka svjesne spoznaje, iz misterije vremena kojoj još nitko nije otkrio tajnu. Sretan trenutak, treptaj božjih očiju, je djelić cjeline koju mi nazivamo život.

Svaki djelić nosi u sebi sva značenja cjeline. Zakon zlatnog reza je stvarnost, treptaji zlaćane spirale, proizlaze iz kaosa i stvaraju fraktalnu geometriju našeg postojanja. 

Kontemplativno ući u trenutak sreće i pokušati ostati u njemu znači osjetiti tišinu, čuti je, vidjeti je spoznati drevne Demokritovih misli.

Ono što mislilmo da osjećamo je samo mračna spoznaja vanjskim osjetilima. Ono još nepoznato u nama je drugačije, to je opisivo ali nedjeljivo i neusporedivo s onim što mislimo da osjećamo. 

"Ali život je izvan toga, on je tamo vani u mom vrtu, na ulici, u trgovini, u zagrljaju s dragim mi čovjekom, u mirisima i zvukovima prirode, u muzici koju slušamo, u ritmu koji plešemo." pomislih nesigurno čitajući knjigu o spoznaji vremena.

"Doživi to sve drugačije, osjeti to unutarnjim osjetilima, slušaj i gledaj srcem, pa ćeš čuti i vidjeti "gluho kolo" svojih stanica kao što je Bethoven u gluhoći svog vanjskog osjetila stvarao najljepše simfonije i onda ćeš možda jednoga dana u sebi spoznati i misteriju vremena." glas je doista dolazio iza misli iz onog dijela meni još nepoznatog dijela duše.

Gluho Kolo

Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma gorštaka i danas mu ritam određuju teški koraci plesača. Kolo je nijemo, praćeno samo zveketom nakita, toptanjem nogu o tvrdu zemlju i dubokim disanjem plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja. Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru. Potražimo u kartama duše svoju Arkadiu. Ona je sigurno tamo iza granice, u onom do sada zatomljenom, maglovitom dijelu naše svijesti. Uspostavimo misaono- osjećajni dijalog sa onim čudesnim treptajem božjih očiju nama, sa sretnim trenutkom iz kojega je sve u nama i oko nas izraslo u život.

"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama svoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu." šapće nam tek spoznati trenutak

"Život dolazi iz zemlje." pomislit ćemo

"Život izvire iz vas samih." odgovora nam trenutak. "Slušajte tišinu i onda ćete čuti nijemi ritam vaših ćelija. Potražite Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koji sve djeliće univerzuma sjedinjuje u međusobno djelovanje i stvara život."

"Kako ću pronaći Platoniju?" pitamo se

"Ona je u vama, to je vaš bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi vaše vrijeme. Platonija se nalazi u kugli vašeg  postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom carstvu, u univerzumu misaono- osjećajnog u vama najsitnije čestice plešu svoje nijemo kolo i nikada se ne nalaze na mjestu gdje ih očekujete. U tom bezbroju mogućnosti ćete pronaći ritam svog života. Poslušajte kako izvire vrijeme iz vašeg bezvremenskog svijeta." mi odjednom čujemo taj drevni trenutak, treptaj očiju Božjih i znamo da uistinu postojimo.

Oslušnimo tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Iznenada vidimo piramidu i ulazimo u nju i pričinja nam se da s njenog vrha čujemo pokrete zupčanika slične onima koje slušamo kada ozvanja vrijeme starog sata sa crkvenog zvonika.

To je oživjela muzika vremena, njeni tonovi nas nose u život i mi čujemo veliko crkveno zvono i naše misli i moji osjećaji se sjedinjuju u ples slijedeći ritam njegovih konopa za potezanje. Osjećamo podne u sebi, trenutci prolaze i mi uživamo u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđemo u trenutak beskonačnosti. Oko nas se zatvara opna vremena, trenutak traje i mi trajemo u njemu.

"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislit ćemo  slušajući kako odzvanja podne u nama.

"Vi ste dio te iluzije koja traje već milijardama godina" treptaj sretnog trenutka se sjedinjuje sa gluhim kolom naših ćelija.

Do tog trena gluho kolo naših ćelija nas nosi u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajemo da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajemo poetom novonastajućih zvukova.

Naš untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i mi čujemo smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešli smo granice sazananja, ušli u još neotkriveni svijet samog nastajanja života.

Rijeka krvi se razlijeva milijardama delti u more istinskog  postojanja. Osjećamo plimu i oseku tjelesnih stanja. Slutimo ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujemo žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujemo i u zrcalnim neuronima vidimo kako naše srce vodi gluho kolo naših ćelija. Tu odustajemo od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku naših misli osjećamo kako se u nama budi ritam, to načelo vremena koje nas je oslobodilo iz kaosa neznanja.