Od davnina nas prate priče o malim simpatičnim bićima koja sa puno ljubavi i brige bdiju nad nama...uglavnom predstavlljaju Božje glasnike i mila stvorenja koja nam pomažu da prihvatimo odlazak najmilijih sa ovoga svijeta...

Ipak, ja najviše volim, ako je to uopće zgodno reći, ove svoje svakodnevne, koji sa mnom žive moj svaki dan!

Osjetim ih kao drhtaj, miris, neobičan plamen svijeće ili nježan pogled moga muža...

Ponekad mi zarumene obraze dajući mi do znanja da sam pretjerala ili me potaknu da lakše tražim oproštaj, a znaju i lagano prisloniti krila na moje usne kako ne bih izrekla nešto za čim ću poslije žaliti...

Najljepše se družimo u smiraj dana kada sve oko nas utihne.Slažemo retke moje duše, tražimo nove mogućnosti u starim doživljajima i stare vrednote u novim događajima!

I tako svaki dan gledamo jedni u druge...i lijepo nam je!!!!