Htio bih u promišljanju o starosti čovjeka nešto progovoriti o konkretnim posljedicama obraćenja u svakidašnjem životu. Ljudska uvjetovanost nije sama po sebi tragična. Starost se redovito promatra kao razdoblje ljudskog života koje čovjek zapravo ne živi u sadašnjosti nego u prošlosti, ona je znak postupnog potonuća, zalaska, odcjepljenja, poništenja. Ostaje istinom da je čovjek zapravo plod svoje misli koliko god to moglo izgledati naduto! Čovjek postaje ono što misli! Njegova starost dosljedno tome ne može biti ništa drugo doli znak onoga što o njoj misli. Naime ono što o njoj misli je toliko zastrašujuće da joj ne može gledati u lice.
Pretpostavljam da je svatko od nas barem jednom u životu posjetio neki od sve brojnijih staračkih domova u našoj domovini ili u inozemstvu. Ako je tomu tako u većini slučajeva je predstavljena konkretno stravična slika starosti. Stoga sam se opravdano početi pitati kako će to biti kad i ja jednom, ako Bog da, budem star. Ako će meni tako biti onda mi je bolje da igram nogomet koliko god mogu u različitim ligama i rangovima, uvijek će me negdje radosno primiti, jer ono što slijedi je “obična katastrofa.” Kakvo će to biti vrijeme kada više ne budem mogao igrati nogomet? Što ću u starosti raditi, hoću li pecati ribu i pušiti lulu na nekom prelijepom jadranskom otoku gdje su fratri redovito na najljepšem mjestu izgradili samostan? (A jesu pametni i mudri bili!) Ili ću biti pognuti, čangrizavi, svima dosadni i bolesni starac, koji ne da mira ni sebi ni drugima?
U knjizi Konstitucija i naredbi braće Reda propovjednika se ističe da se s osobama starije dobi moramo ophoditi s posebnom osjetljivošću, da ih moramo poštivati i o njima posebno skrbiti jer predstavljaju bogastvo svakog samostana u kojem se nalaze. Ne valja da su u nekom samostanu jedino i isključivo mladi ljudi. Neka mješavina je dobra zbog različitih razloga. Demografska slika Europe, pa tako i Hrvatske u njoj je takva da ćemo na ulicama naših gradova i sela gledati sve češće starije osobe. Što činiti s tom «gomilom staraca»? Kome trebaju šepavi i neučinkoviti tipovi, kome trebaju ružni i bolesni starci, penzići, ili kako li ih sve ne nazivaju?
Tu je jedan od temeljnih razloga zbog kojeg aktualna civilizacija, kad se skrbi o onima koji su u mirovini svraćaju pozornost jedino na ono što će ih dokraja uništiti jer im tobože nudi da još studiraju, da pohađaju predavanja, da idu na muzejske izložbe, da se skrbe o svom tijelu masažom, gimnastikom, relaksacijom, morskom terapijom. Da nije žalosno bilo bi smiješno! To u konačnici vodi ponižavajućem spektaklu starijih osoba koji su stranci samima sebi i toliko izgubljeni da se njihov život svodi jedino na igranje “bele” ili bilijara, na skupljanje markica ili nečega drugog, na televizijske igre ili sportske rezultate. Ipak, unatoč tim trenutačnim odvraćanjima pozornosti od bitnoga te osobe spuštaju se i klize prema beznadnoj smrti, beznadnoj, zato što nemaju nade.
Ukoliko je starenje tijela i ljudske duše usporedivo s postupcima kod biljaka, iz toga proizlazi vrlo jednostavna ideja, da je prirodna starost vrijeme otvaranja u kojem čovjek oslobađa sve ono što u sebi ima najdragocjenije. Kao što kraj postupka kod biljaka predstavlja oslobođenje tako bi i služba starosti morala biti ista. To je začuđujuća perspektiva koja preobražava vrijeme straha u najpoželjnu dob koja je u temelju bogata i nositelj najveće nade koja se može zamisliti. Starost kao prigoda za drugo rođenje Drugim riječima vođeni smo čitati stvarnost starosti na drukčiji način.
Starost u sebi nije bijedna. Kad pojedinac prihvaća svoje zvanje, kad prihvaća svoju normalnu usmjerenost i kad se otvara Duhu, ona znači praćenje, predstavlja kutiju s draguljima jedne veličanstvene i začuđujuće evolucije, budući je usporediva sa suncem koje malo pomalo tjera oblake. Čovjek zapravo tek u starosti napreduje prema svom savršenstvu, on se preobražava u «ja», dovršava se prema Bitku i postupno sudjeluje u božanskoj prirodi.
Istinska nesreća je starost čovjeka koji se oslanja jedino na svoje sile, koji je otuđen do tog stupnja da ne prima postojanje u svojoj osobi, koji odbija da se rodi i raste u njemu Onaj koji je njegov bitak, i koji se tako lišava radosti, mira i unutarnje snage koju podaruje Duh.
U odsutnosti kapetana, osim zbog nekog izvanrednog čuda, posve je nemoguće očekivati da će brod stići u pravu luku. Ako starost promatramo kao suton a ne zoru zemaljskog života, ako ona nije rođenje nego nadolazak smrti onda otkrivamo posljedice takvoga gledanja. To je beskrajno tužan spektakl milijuna ljudi čije fizičke i psihičke patnje postaju nesnosne i mučne zbog toga što ne dopuštaju da budu preobraženi od Bića koje ih prima, ne dopuštaju da nijedna njihova nova kvaliteta bude usavršena u duhovnoj evoluciji.
Možemo sa sigurnošću tvrditi da patnja povezana sa starošću proizlazi iz nepoštivanja pravila drugoga rađanja, to jest odbijanja da se po drugi put rodimo. No, da se dobro razumijemo tu govorim o patnji koja je povezana samo uz prirodnu starost, a ne o onoj koju često provociraju razne bolesti. Jer trajanje normalnog ljudskog života, to jest izuzetog od nesreća i bolesti se dovršava u sretnoj starosti, a ona je nužna za potpuno i dostatno duhovno ispunjenje. Čovjek u poodmakloj dobi neće trpjeti radi starosti ako spozna tu duboku istinu. Zacijelo da u našem aktualnom trenutku mislimo da je ipak riječ o previsokom idealu. Pa, ipak o toj novoj snazi i novom povjerenju svjedoči između ostalih i sveti Pavao koji piše stanovnicima Korinta: «Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanjski čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja» (2 Kor 4, 16). Ili kad od Boga traži u svom pismu stanovnicima Efeza: «Neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka» (Ef 3, 16).
Odatle razumijevanje starosti čovjeka biva osvijetljeno ne samo pomoću biblijskih tekstova već i promatranjem stanovitih činjenica koje nam sugeriraju da mislimo da sva stvorenja mogu biti korisnici darova Duha. U suprotnosti s mišljenjem koje u starosti vidi samo zalaz, oronulost, staračku nemoć i predvorje smrti, mislim da starost treba promatrati kao prirodno pridruživanje duhovnom nastajanju u kojem se nalazi najuzvišenija istina i najveći odmor.
To nastajanje je ono koje je obećao Duh. Da bismo započeli, svaki trenutak je povoljan, i da bismo se u to iskustvo uveli potrebno je reći samo jedno jednostavno «da».
Fr. Alojz Ćubelić OP
bglavac
edin.kecanovic
