Uvjeti na cesti koja je vodila prema Lasi, zabranjenoj prestolnici Tibeta, bili su gori nego obično, u zimu 1923. na 1924. Ipak,
Žena je ličila na siromašnu seljanku. Njena crvena vunena suknja i prsluk, prošivena jakna od jakove dlake, i kapa sa jagnjećim prekrivačima za uši, bili su iznošeni i puni rupa. Na ramenu joj je visila stara kožna torba u kojoj je bilo nešto ječmenog brašna, suha slanina, čaj, užegnuti maslac, malo soli i vode.
Sa crnom slijepljenom kosom namazanom jakovom mašću i tamno smeđim licem, uistinu je izgledala kao tipična tibetanska seljanka. Kosa joj je zapravo bila sijeda, ofarbana kineskim mastilom a ten joj je poprimio boju od ulja pomiješanog s kakaom i izmrvljenim drvenim ugljenom. Ova umorna žena zapravo je bila Alexandra David - Neal, Francuskinja, koja je u cvijetu svoje mladosti, prije 30 godina bila zapažena operna pjevačica. U godinama nakon toga Madam David - Neal putovala je na neobična mjesta i doživljavala još neobičnija iskustva.
Nestvarne forme
Ova putovanja su uključila i poznanstvo sa neobicnim istočnjačkim čarobnjakom koji je bio upoznat sa mnogim tajnim znanjima i vještinama tibetanske magije. Poznavao je tajnu «tumo učenja», neobično okultno umijeće koje je sljedbenicima omogućavalo satima da sjede goli usred snijega.
Najneobičnije od svega bilo je to što je Madam David - Neal, poput nekih tibetanskih lama, uz pomoć mentalnih vježbi i mantri, i sama uspijevala stvoriti tulpu - fantomskog (duhovnog) pratioca koji je nastao isključivo iz njene mašte, a ipak je bio tako snažno vitaliziran snagom njene vizualizacije i volje da je, s vremenom, postao vidljiv i drugim ljudima.
Da bi se shvatila priroda tulpe, čovjek mora biti svjestan da je misao – kao što to tvrde na Tibetu, nešto znatno više od jedne intelektualne funkcije. Tibetanci vjeruju da misao djeluje na «proizvode svijesti» koji prožimaju svijet materije na vrlo sličan nacin kao što kamen bačen u jezero stvara bezbroj kružnih valovana vodenoj površini.
Obično su ovi valići izazvani mišlju kratkog vijeka. Oni počinju nestajati gotovo istog trenutka kada su i stvoreni i ne ostavljaju trajne «ožiljke» na proizvod svijesti koja se penetrira u fizički nivo. Ako je, međutim, misao intenzivna i proizvod duboke strasti ili straha, ili ako je dužeg trajanja, ona se može pretočiti u trajniju misaonu formu.
Tulpe i drugi oblici misli ne smatraju se "stvarnim" od strane tibetanskih lama - ali prema njihovom shvaćanju nije stvaran ni svijet materije koji nas okružuje. I jedan i drugi su nestvarni. Kao što jedan budistički klasik iz I st. n. ere kaže: «Svi fenomeni su prvobitno u svijesti i zapravo nemaju vanjskog oblika; stoga, kako nemaju oblika pogrešno je misliti da se išta tu nalazi. Svi fenomeni samo nastaju iz pogrešnih pojmova u svijesti. Ako je svijest nezavisna od ovih lažnih ideja, tada svi fenomeni iščezavaju…»
Fantomska mjesta
Ako su opravdana uvjerenja o oblicima misli, koja imaju tibetanski mistici i čarobnjaci, tada se mnoga događanja s duhovima, slučajevi lokaliteta sa snažnim «parapsihološkim atmosferama», lako objašnjivaju. Izgleda, na primjer, prihvatljivo da su se misaone forme, nastale žestokim i strasnim mentalnim procesima koji se odvijaju u mozgu jednog zločinca, pojačane stravičnim emocijama žrtve, godinama, pa čak i stoljećima mogli zadržati na mjestu gdje se odigrao užasni dogadaj.
Ovo bi moglo proizvesti snažnu depresiju i anksioznost kod onih koji posjećuju ta mjesta "duhova" i, ako su misaone forme dovoljno žive i snažne, "prikaze" i ponovno događanje zločina, mogli bi ponovo "vidjeti" psihički senzibilni ljudi.
Ponekad, tvrde oni koji izučavaju okultne pojave, duhovi koji obilaze određena mjesta su tulpe, misaone forme koje je za vlastite svrhe namjerno stvorio čarobnjak.
Postojanje izuzetno mćcnih misaonih oblika koji ponovno stvaraju prošlost, objasnili bi izvještaje posjetilaca starih bojnih polja širom svijeta koji su svjedočili da su bili svjedoci fantomskih okršaja koji su se desili prije mnogo vremena. Poprišta bitke kod Nasebya koja se odigrala 1645., za vrijeme građanskog rata u Engleskoj i napada komandosa na francusku luku Dieppe 1942. godine, spadaju medu bojišta na kojima se i dan-danas, s vremena na vrijeme, odigravaju čudne sablasne pojave.
Tulpa nije ništa više od jedne izuzetno moćne misaone forme i po svojoj se prirodi ni po čemu ne razlikuje od prikazanja duhova. Medutim, tamo gdje se ona uistinu razlikuje od normalne misaone forme, je po tome što je nastala, ne kao rezultat slučaja ili nekog sporednog efekta mentalnog procesa, već kao rezultat namjernog čina ljudske volje.
Tibetanska vjerovanja
Riječ tulpa je tibetanska, ali postoje stručnjaci u gotovo svakom dijelu svijeta koji vjeruju da su u stanju da proizvedu ova bića tako, što prvo privuku i koaguliraju jedan dio "proizvoda svijesti" Univerzuma u jedan oblik, a zatim mu prenesu jedan dio svoje vlastite vitalnosti.
U Bengalu, postojbini indijskog okultizma, ta tehnika se naziva «kriya šakti» (kreativna moć), i izučavaju je i prakticiraju poklonici tantrizma, religijsko-magijskog sistema koji se bavi duhovnim aspektima seksualnosti, ubrajajući i Induse i budiste među svoje odane sljedbenike. Početnici "ljevorukih" kultova tantre - što će reći, kultova u kojima se muškarci i žene upuštaju u ritualni seksualni odnos u mistične i magijske svrhe - smatraju se posebno vještim u kriya šakti. Ovo stoga što se smatra da intenzivno fizičko i cerebralno uzbuđenje orgazma izaziva izuzetno snažne misaone forme.
Mnoge tibetanske mistične tehnike porijeklom iz Bengala, posjeduju vrlo snažnu sličnost izmedu fizičkih i mentalnih vježbi tantričkih jogija Bengala i tajne unutarnje discipline tibetanskog budizma. Tako se čini vjerovatnim da su Tibetanci prvobitno razvili svoje teorije o tulpama, i svoje metode kreiranja ovih čudnih bića, iz kruga onih Bengalaca koji su prakticirali «kriya šakti».
Oni koji izučavaju tulpa-magiju počinju svoju obuku u vještini kreiranja misaonih bića tako što usvajaju jednog od brojnih bogova ili boginja iz tibetanskog panteona kao "glavno božanstvo", neku vrstu sveca-zaštitnika. U skladu sa budističkim vjerovanjem, tibetanski početnici gledaju na bogove s poštovanjem, ali im se ne dive. Mada bogovi imaju velike moći i mada su u izvjesnom smislu "natprirodni", oni su isto toliko robovi iluzije i isto toliko zarobljeni točkom rođenja, smrti i ponovnog rođenja, kao i obični ljudi.
Stvaranje "tulpe"
Tad se pobožnik povlači u osamljeništvo, u neko sklonjeno mjesto, i satima meditira o tom svom «božanstvu», poznatom kao «jidam». On kombinira kontemplaciju o duhovnim atributima koji se tradicionalno povezuju sa «jidamom», sa vježbama vizualizacije planiranim da u svijesti izgrade sliku «jidama» onakvog kakvog ga najčešće prikazuju na slikama i kipovima. Da bi se održala ova koncentracija na «jidamu» i da bi se osigralo da u svakom trenutku budnog stanja postoji usmjerena odanost tom biću, pobožnik neprekidno ponavlja mistične fraze (mantre) povezane sa božanstvom kome služi.
On također
Priprema «kjilkora» se mora poduzeti sa pažnjom, jer i najmanje odstupanje od tradicionalnog uzorka povezanog sa određenim «jidamom» izuzetno je opasno i može dovesti neopreznog učenika u opasnost od opsjednutosti, ludila, smrti ili boravka od hiljada godina u jednom od "paklenih adova" tibetanske kosmologije.
Zanimljivo je usporediti ovo vjerovanje sa idejom, u koju vjeruju mnogi zapadni okultisti: ako čarobnjak uključen u "zazivanje duhova" netočno nacrta svoj zaštitni čarobni krug, bit će rastrgan na komade!
S vremenom, ako se istraje na propisanim vježbama, učenik "vidi" svoj «jidam», u početku maglovito i nakratko, a onda trajno i sa potpunom - i ponekada zastrašujućom jasnoćom.
Ali ovo je tek prva faza tog procesa. Meditacija, vizualizacija «jidama», ponavljanje mantri i razmišljanje o mističnim dijagramima se nastavlja sve dok se «tulpa» ne materijalizira. Tad posvećenik može osjetiti dodir stopala «tulpe» kad položi glavu na njih, može vidjeti oko tog bića kako ga slijedi dok se kreće, može čak voditi i razgovor s njim!
Misli učinjene vidljivim
Na kraju, «tulpa» može biti spremna da napusti blizinu «kjilkh ora» i prati posvećenog na putovanjima. Ako je «tulpa» potpuno vitalizirana, ona ce tada često biti vidljiva i drugima osim onome koji ju je izazvao.
Alexandra David-Neal priča kako je "vidjela" jednog ovakvog fantoma koji, začudo, još uvijek nije bio postao vidljiv onom tko ga je stvorio. U to se doba gđa David-Neal jako interesirala za budističku umjetnost. Zbog toga je posjetila nekog tibetanskog slikara koji se specijalizirao u slikanju "gnjevnih božanstava". Dok joj je prilazio, ona se zaprepastila kad mu je iza leđa ugledala zamagljen fantomski lik jednog od onih neugodnih duhovnih stvorenja koja su običnom narodu ulijevala strah. Prišla je fantomu i ispružila ruke prema njemu; osjetila je kao da "dodiruje neki mekani predmet čija se materija ugibala na najblaži dodir".
Slikar joj je tada ispričao da se već nekoliko tjedana bavi magicčim ritualima, zazivajući božanstvo čiji je oblik ona vidjela, i da je proveo cijelo jutro slikajući njegov portret. Zainteresirana ovim iskustvom, Madam David-Neal je odlučila da se i sama upusti u stvaranje jedne «tulpe». Da bi izbjegla uticaj mnogih tibetanskih slika i predstava koje je vidjela na putovanjima, odlučila je da stvori veselog, punašnog budističkog svćcenika kojeg je vrlo jasno mogla zamisliti.
Povukla se u isposništvo i nekoliko mjeseci posvećivala vježbama koncentracije i vizualizacije. Uskoro je nakratko, tek krajičkom oka, počela viđati svog budućeg duhovnog pratioca. S vremenom, on je postajao sve jasniji i životniji, da bi, na kraju, postajao sve vidljiviji, nerijetko se ponašajuci nekontrolirano. On bi se, na primjer, zaustavljao da razgleda krajolik, kao što bi to učinio neki putnik; ponekad je gđa. David-Neal osjetila kako se svojim ogrtačem očeše o nju, a jednom joj je rukom čak dodirnuo i njeno rame.
S vremenom se «tulpa» počela razvijati na neželjen način. Postao je mršaviji, zloćudniji, a ponekad neugodan i drzak. Jednog dana neki pastir, koji je gđi David-Neal donio na poklon malo maslaca, vidio je «tulpu» u njenom šatoru i pomislio da se radi o pravom budističkom svećeniku. Bilo je jasno da je «tulpa» izmakla kontroli, pretvorivši se u nešto što je ona u svom dnevniku nazvala «dnevno-noćnom morom». Zato je odlučila da ga se riješi. Trebalo joj je šest mjeseci naporne meditacije da bi, napokon, u tome uspjela.
Vuk pred vratima
U knjizi «Parapsihološka samoodbrana» objavljenoj 1930. godine, okultiskinja Dionnae Fortune priča kako je jedanput sasvim slučajno "prizvala" - vukodlaka. Ovo zastrašujuce iskustvo doživjela je dok je bila ispunjena mržnjom prema nekome koje ju povrijedio. Ležeći u krevetu, mislila je na Fenrira, vuka-čudovište iz nordijske mitologije, kad je iznenada osjetila kako se pored nje, u krevetu, materijalizira veliki sivi vuk.
Iz čitanja o misaonim formama, znala je da mora tu životinju smjesta staviti pod svoju kontrolu. Zato ju je snažno gurnula laktom u rebra i uzviknula: "Ako se ne budeš ponašao kako treba, morat ćeš dolje, na pod" i gurnula ga je s kreveta. Životinja je nestala kroz zid.
Međutim, priča se nije time završila, jer je jedan od ukućana rekao da je vidio vučje oči u kutu svoje sobe. Dionne Fortune je shvatila da mora uništiti to biće. Pozvavši ga opet, vidjela je tanku nit koja ga vezuje za nju. Počela je da zamišlja kako crpi život iz te zvijeri kroz ovu nit. Vuk je uskoro išceznuo u bezobličnu sivu masu - i prestao da postoji.
bglavac
edin.kecanovic
