Tropsko ljeto 2006. dodatno je ugrijala jedna knjiga. Netko tko se drsko potpisao pseudonimom Alen Bović - a u nas smo na taj oblik potpisivanja navikli uglavnom ako je netko malčice politički ‘zglajzao’ pa mu je pravo ime postalo problem - objavio je roman koji je jednostavno bio predobar za pseudonim.
Uvjerljivi debitant
Prvi džankerski roman odjeknuo je kao bomba, novi je još snažniji
Poput Crichtona
I autor Jurskog parka bio je liječnik čiji je pseudonim razotkrila nagrada
Izlet u Bangkok
Neetičnost medicine i veza s kriminalom tu postaje eksplicitna
Krenula je hajka - do vraga, tko bi to mogao biti i zašto? Investigacijski timovi kritičara i novinara bili su, uglavnom, jednoglasni kako su “Metastaze” žešća varijanta domaće kvartovske džanki proze, a kao pisci iza pseudonima spominjali su se Boro Radaković i Dalibor Šimpraga, iako su iz izdavačke kuće rezolutno tvrdili da je riječ o debitantu. Pišući kritiku romana toga nesretnog Bovića koji nas je uspješno povlačio za nos, zapitala sam se zašto bi se debitant sakrio iza pseudonima ako nije riječ o nekome čija je profesionalna karijera nespojiva s temom romana? Bila sam u pravu. Negdje s dolaskom Djeda Mraza u naše krajeve formalne propozicije jedne književne nagrade za koju se roman kandidirao u kategoriji debitanata rastopile su mistiku (dobro, kasnije smo saznali da je u razotkrivanju imala udjela i jedna autorova prijateljica psihologinja koja je spomenula kako skrivanje može udariti i na paranoju!).
Saznali smo da se radi o mladom zagrebačkom ginekologu Ivi Balenoviću. Uzbudili su se duhovi književne scene, čudili su se otkud jednom liječniku tolika “znanja” o miljeu s dna društvene ljestvice, ma uzbudile su se valjda i trudnice u bolnici Merkur na redovnim pregledima kod doktora Balenovića. Dvije i pol godine poslije stvari su puno jasnije, Balenović je danas autor jednog od rijetkih knjiških hitova u nas koji je doživio svoje kazališno i filmsko uprizorenje.
Na pomalo blesavo pitanje, jedno od najčešćih koje su mu postavljali, što se to prelomi u jednome liječniku da počne pisati romane, Balenović danas kaže:
- Možda se piše iz obrambenih razloga. Studijem, stažiranjem, specijalizacijom, subspecijalizacijama, permanentnim učenjem, trećinom života u dežurstvima, odgovornošću, medicina u sebe usisava cijelog čovjeka, ona traži potpunu predanost. Njenoj pretenziji se malo-pomalo ili potpuno predaš, ili od straha pred jednodimenzionalnošću počneš pružati otpor tom potpunom utonuću. Ne želim biti profesionalni pisac, ali mislim da pišući, na neki način, postajem bolji liječnik. Artikulirati neki dio sebe bolje je nego pustiti da to ključa iznutra. Možda je pisanje kao udah kod slobodnog ronjenja.
One koji su se nastavili čuditi nad “nespojivošću” dviju profesija treba podsjetiti kako to i nije endemska pojava u globalnim razmjerima - prisjetimo se samo primjera Michaela Crichtona, autora “Jurskog parka” (ali i serije “Hitna služba”), koji je počeo pisati još kao student medicine pod pseudonimom, a razotkrio se kad je trebao dobiti nagradu za roman, posve slično kao i naš autor.
I dok film “Metastaze” u režiji Branka Schmidta upravo iščekuje svoje “kontrolne projekcije”, Balenović nam nudi drugi roman, ovaj put tematski smješten u njegov primarni, liječnički milje, što bi moglo još jače odjeknuti. Balenović u sve to kreće prilično hrabro, pozivajući se na literarnu fikciju:
- Reakcija kolega se ne bojim. Ne poznajem niti jednog takvog kao što je moj glavni lik!
Kratak i eksplozivan
Roman “Ljudožder vegetarijanac” razmjerno je kratak i vrlo dinamičan, osobito prema kraju, kad popuste sve fabularne i pripovjedačke kočnice i priča skrene prema trileru, akciji i totalnom prožimanju liječničke i kriminalne prakse. Glavni lik Danko Prka, ginekolog u jednoj klinici, na početku, čini se, samo je ciničan prema kolegama i pacijentima, razočaran što ga je mimoišlo očekivano napredovanje.
Prvi džankerski roman odjeknuo je kao bomba, novi je još snažniji
Poput Crichtona
I autor Jurskog parka bio je liječnik čiji je pseudonim razotkrila nagrada
Izlet u Bangkok
Neetičnost medicine i veza s kriminalom tu postaje eksplicitna
Krenula je hajka - do vraga, tko bi to mogao biti i zašto? Investigacijski timovi kritičara i novinara bili su, uglavnom, jednoglasni kako su “Metastaze” žešća varijanta domaće kvartovske džanki proze, a kao pisci iza pseudonima spominjali su se Boro Radaković i Dalibor Šimpraga, iako su iz izdavačke kuće rezolutno tvrdili da je riječ o debitantu. Pišući kritiku romana toga nesretnog Bovića koji nas je uspješno povlačio za nos, zapitala sam se zašto bi se debitant sakrio iza pseudonima ako nije riječ o nekome čija je profesionalna karijera nespojiva s temom romana? Bila sam u pravu. Negdje s dolaskom Djeda Mraza u naše krajeve formalne propozicije jedne književne nagrade za koju se roman kandidirao u kategoriji debitanata rastopile su mistiku (dobro, kasnije smo saznali da je u razotkrivanju imala udjela i jedna autorova prijateljica psihologinja koja je spomenula kako skrivanje može udariti i na paranoju!).
Saznali smo da se radi o mladom zagrebačkom ginekologu Ivi Balenoviću. Uzbudili su se duhovi književne scene, čudili su se otkud jednom liječniku tolika “znanja” o miljeu s dna društvene ljestvice, ma uzbudile su se valjda i trudnice u bolnici Merkur na redovnim pregledima kod doktora Balenovića. Dvije i pol godine poslije stvari su puno jasnije, Balenović je danas autor jednog od rijetkih knjiških hitova u nas koji je doživio svoje kazališno i filmsko uprizorenje.
Na pomalo blesavo pitanje, jedno od najčešćih koje su mu postavljali, što se to prelomi u jednome liječniku da počne pisati romane, Balenović danas kaže:
- Možda se piše iz obrambenih razloga. Studijem, stažiranjem, specijalizacijom, subspecijalizacijama, permanentnim učenjem, trećinom života u dežurstvima, odgovornošću, medicina u sebe usisava cijelog čovjeka, ona traži potpunu predanost. Njenoj pretenziji se malo-pomalo ili potpuno predaš, ili od straha pred jednodimenzionalnošću počneš pružati otpor tom potpunom utonuću. Ne želim biti profesionalni pisac, ali mislim da pišući, na neki način, postajem bolji liječnik. Artikulirati neki dio sebe bolje je nego pustiti da to ključa iznutra. Možda je pisanje kao udah kod slobodnog ronjenja.
One koji su se nastavili čuditi nad “nespojivošću” dviju profesija treba podsjetiti kako to i nije endemska pojava u globalnim razmjerima - prisjetimo se samo primjera Michaela Crichtona, autora “Jurskog parka” (ali i serije “Hitna služba”), koji je počeo pisati još kao student medicine pod pseudonimom, a razotkrio se kad je trebao dobiti nagradu za roman, posve slično kao i naš autor.
I dok film “Metastaze” u režiji Branka Schmidta upravo iščekuje svoje “kontrolne projekcije”, Balenović nam nudi drugi roman, ovaj put tematski smješten u njegov primarni, liječnički milje, što bi moglo još jače odjeknuti. Balenović u sve to kreće prilično hrabro, pozivajući se na literarnu fikciju:
- Reakcija kolega se ne bojim. Ne poznajem niti jednog takvog kao što je moj glavni lik!
Kratak i eksplozivan
Roman “Ljudožder vegetarijanac” razmjerno je kratak i vrlo dinamičan, osobito prema kraju, kad popuste sve fabularne i pripovjedačke kočnice i priča skrene prema trileru, akciji i totalnom prožimanju liječničke i kriminalne prakse. Glavni lik Danko Prka, ginekolog u jednoj klinici, na početku, čini se, samo je ciničan prema kolegama i pacijentima, razočaran što ga je mimoišlo očekivano napredovanje.
| Monstrum Dr. Prga u sprezi s mafijom, radi kriminalne abortuse i podmeće dijagnoze Ginekologinje Za Prgu imaju manjak u glavi ili višak među nogama |
No, razotkrit će se kako je on odlično prilagođen zdravstvenom sustavu kojim vlada totalna korupcija, što se poklapa s drugim sferama društva, no s posljedicama koje ne moraju biti toliko smrtonosne. Balenovićeva (ili bismo i dalje trebali reći Bovićeva) klinika poprište je krivih dijagnoza, krivotvorenja podataka, mita, seksualnih afera, ponižavajućeg odnosa prema pacijentima i specijalizantima, a njegov glavni lik u tome uvelike sudjeluje, dapače cijelu stvar zapravo i pokreće i odvodi u neslućene kriminalne razmjere. Poznanstvo s korumpiranim policajcima dovodi ga do mafijaškog miljea kojemu rado podastire svoje usluge, a jedna kriva dijagnoza čak i do međunarodnog šverca organima i transplantacija bubrega koje odrađuje u Bangkoku kako ne bi izgubio ugled i licencu. Koliko je to realna (ili hiperrealna) slika hrvatskog zdravstva, a koliko literarna hiperbola, sa zebnjom će se pitati čitatelji romana.
- Radi se o jednom važnom, ali iznimno malom aspektu medicine. Ne smije ga se ignorirati, ali generalizacija bi bila za 99 posto medicinara totalno uvredljiva. Sjetite se kako se kaže za pravdu. Bolje je i ne kazniti krivca, nego kazniti nevinog. I u ovom romanu slika tog malog zlog dijela našeg zdravstva je zaista 80 posto točna. Ali taj zli dio je i zaista promilski malen. Iako, dopuštam da procjene mogu i prilično varirati jer se uvijek temelje i na raznim osobnim iskustvima. Moji stavovi o kriminalu, neetičnosti u medicini i društvenim nakaznostima su implicitni. Govorim preko likova i kroz događaje i jako sam nekorektan prema nekorektnostima jer ih želim prikazati takve kakve jesu. Ne treba valjda linčovati poštara zbog loše vijesti.
Iako priča u priči, u kojoj se glavni lik “prebacuje” na Tajland i tamo odrađuje kriminalne rabote pod krinkom usavršavanja, pomalo strši iz cijelog romana, ona za autora ima promišljenu funkciju - odmaknuti se od našeg, hrvatskog sada i ovdje te svemu dati globalni štih.
Prga je globalni fenomen
- Bratija se po rukopisu prepoznaje. Danko Prka je globalni fenomen. Takvi, samo ako baš moraju, djeluju lokalno, ali sigurno misle globalno. Osim toga, uz ginekologiju, možda je etičkoj zapitanosti najizloženija transplantacijska kirurgija. I to nije ekskluzivno naš, nego globalni problem. Kad sam napisao ‘Metastaze’, bilo mi je jasno da je prevelik dio romana lokalno obojen, da i jezik, i ideološko-povijesni kontekst ili tip humora strancu ne bi bili razumljivi. Ovaj roman nema takvih barijera.
Sprega medicine i kriminala, kao rezultat strašne činjenice da je “lova jedini teret koji čovjeka čini lakšim”, od liječnika Prke čini monstruma koji beskrupulozno podmeće dijagnoze, izvršava kriminalne abortuse, a odavno se pozdravio s Hipokratovom zakletvom. No, nije samo sve to zlo o kojemu progovara ovaj roman akumulirano u Danku Prki, dapače njega možemo prožvakati kao negativca, hiperbolu. Priče iz bolničke kantine možda i više ‘tiho’ šokiraju u ovome romanu, čitava ta galerija likova i podjela rada u bolnicama u kojima ‘trećina liječnika ne radi apsolutno ništa, trećina radi samo svoje privatne pacijente, a trećina radi za one prve dvije trećine’, baš kao i spoznaja da liječnik koji radi savjesno u tako postavljenom sustavu vrijednosti živi od plaće u Zapruđu i vozi Škodu. Kako će, recimo, reagirati Balenovićeve kolegice kad pročitaju kako njegov glavni lik misli da ginekologinje ‘imaju manjak u glavi ili višak među nogama’?
- Vjerojatno će reći da takvih mačo-blefera sigurno ima, ali i da su sigurne da će ih nakon ove knjige biti manje, a ne više - ne da se autor.
“Metastaze”, sad je jasno, definitivno nisu bile slučajnost; Balenović kao pisac ima smisla za crnjake, za naturalističke detalje, od kojih će neke u ovome romanu publika “slabijeg želuca” možda i morati preskočiti.
- Nisam ja te scene učinio šokantnima, one jesu naturalistički šokantne. Da sam pisao i o kardiokirurgiji, bilo bi krvavo. Da sam okulist, vjerojatno ne bih ni pisao nešto na temu medicine. Temu mog romana naprosto su prepleli motivi kojima je moja struka i u stvarnosti izložena. Da se o kriminalnim abortusima zna sve ili da to znaju barem ljudi koji o tome formiraju javno mnijenje, bilo bi suvišno o tome pisati, sigurno time ne bih uznemiravao čitatelje. Isto vrijedi i za koruptivnu moć farmaceutskih tvrtki, za klerikalno licemjerje, za koještarije u pravosuđu i policiji.
Sprega liječnika i mafijaša, natopljena kokainom, narodnjacima, kladionicama, borbama pasa i opskurnim klubovima s prostitutkama na kraju grada, totalni je crnjak doista vrlo sličan prvom romanu:
- Htio sam rasplet malo zgusnuti, trilerski ga zakomplicirati, zakrvaviti na način krimića, hororom malo ofarbati, egzekuciju učiniti akcijski efikasnom. Žao mi je što nije bilo načina da uvedem i ulet američke konjice u rasplet.
Dijagnostičar stvarnosti
Jedno je sigurno: Balenović je u književnosti - odličan dijagnostičar. Ovaj put likovi nisu posrnuli pojedinci s dna; smješten u navodno ugledni milje, roman nudi još porazniju kritiku društva.
Romanu se eventualno može zamjeriti dvije stvari - brzina pripovijedanja koja ne dopušta stilsku bravuroznost, te miješanje žanrova, od realističkog ‘stvarnosnog’ i naturalističkog, preko elemenata krimića, čak i stripa, pa sve do hiperbolizacije koja svemu daje simboličku dimenziju. No, sve je to možda i prednost.
- Njegovo čitanje ne traje više od malo duljeg filma - kaže Balenović, kojemu je palo na pamet da se kao Crichton okuša u scenarističkom poslu za neku “doktorsku seriju”, ali se boji da bi mu to previše obilježilo život, a po prirodi nije ekstrovertiran. Zato i dalje čuva svoj literarni pseudonim - sada bez tajnovitosti - i održava Alena Bovića na životu jer tako “Ivo Balenović i nadalje imenuje svoju crtu diskrecije”.
Nakon čitanja romana logično mi se nameće pitanje trebam li se bojati završiti u nekoj hrvatskoj klinici.
- Ne, nipošto! - rezolutan je doktor Balenović. Pa hajde, pokušat ću mu vjerovati.
| Kratka biografija pisca i ginekologa Ivo Balenović rođen je u Zagrebu 1969. godine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, potom radio kao specijalist ginekologije i porodništva u KB-u Merkur, a danas radi u privatnom rodilištu i poliklinici Podobnik. Prvi roman “Metastaze” pod pseudonimom Alen Bović objavljuje u nakladničkoj kući Konzor, već sljedeće godine prema romanu je napravljena istoimena kazališna predstava u kazalištu Kerempuh (režija B. Svrtan), a upravo je dovršen i film u režiji Branka Schmidta. |
bglavac
edin.kecanovic
