Po­stoji tanahna razlika između ovoga i prostog laissez faire, što se može objasniti, na primjer, načinom na koji pokrećemo udove. Svaki se pomiče za sebe, iznutra. Da bismo hodali ne podižemo svaku nogu rukama. Svako tijelo je sistem shih shih wu ai, a Buda shvaća da je cijeli kozmos njegovo tijelo, čudesna povezana harmonija, uređena iznutra, ne izvanjskim uplitanjem.

Amithaba

Mahajana filozofija predstavlja Budino tijelo kao trostru­ko, Trikaya ili „Trostruko tijelo". Njegovo tijelo, bilo kao množina „stvari-događaja" ili kao posebni ljudski oblici, naziva se Nirmanakaya, „Tijelo preobražaja". Posebni ljud­ski oblici su one historijske i prethistorijske Bude kao Gautama, Kasyapa, ili Kanakamuni, a pošto su se javili „kao ljudi od krvi i mesa" Nirmanakaya uključuje, u principu, cjelokupni univerzum oblika. Sljedeće je Sambhogakaya, „Tijelo užitka". To je sfera prajne, mudrosti, i karune, suosjećanja, s tim što je ovo drugo pogled nadolje prema svijetu oblika, a prvo je pogled nagore na carstvo praznine. Sambhogakaya može se još nazvati „Tijelo shvaćanja" jer u tom „tijelu" Buda shvaća da je Buda. Najzad je tu Dharmakaja, „Telo Dharme", koje je praznina, sama sunya.

Nagarđuna nije raspravljao o načinu na koji se praznina pojavljuje kao oblik, Dharmakaya kao Nirmanakaya, osjećajući, valjda, da bi to bilo potpuno neshvatljivo onome ko­ji nije već probuđen. Sam Buda je usporedio takvo ispitiva­nje s ludošću onog koga je probola strijela ali ne dozvoljava da se ona izvadi sve dok mu se ne saopće svi detalji o izgle­du, porodici i motivima napadača. Ipak su Nagarđunini nasljednici, braća Asanga i Vasubandhu (oko 280-360), koji su razradili jedan tip mahajanske filozofije poznat kao yogakara, pokušali diskutirat i o tom posebnom problemu.

Prema yogakari svijet oblika je cittamatra — „samo um" — ili vijnaptimatra — „prikaz samo". Taj pogled izgleda vrlo blizak zapadnoj filozofiji subjektivnog idealizma, gdje se vanjski i materijalni svijet smatraju projekcijom uma. Međutim, ima nekih razlika između ova dva gledišta. Ovdje, kao i uvijek, Mahajana nije toliko teoretska i spekulativna konstrukcija koliko jedan opis unutrašnjeg iskustva i sreds­tvo pobuđivanja tog iskustva kod drugih. Nadalje, riječ citta nije sasvim ekvivalentna našoj „um". Zapadna misao naginje definiciji uma suprotstavljajući ga materiji, a materiju ne smatra toliko „mjerom" koliko čvrstom tvari koja se mjeri. Samo mjerenje, apstrakcija, za Zapad je više od prirode uma, jer mi težimo da o umu i duhu mislimo kao više apstraktnim nego konkretnim.

Ali u budističkoj filozofiji citta ne stoji nasuprot koncep­ciji o čvrstoj tvari. O svijetu se nikad nije mislilo u terminima prvobitne supstance odlivene u različite oblike djelovanjem uma ili duha. Takva predstava ne postoji u povijesti budističke misli, tako da se nikad nije javio problem kako neopi­pljiv um može da djeluje na čvrstu materiju. Gdje god mi go­vorimo o materijalnom ili fizičkom ili supstancijalnom svije­tu, budizam koristi termin rupa, što nije toliko naša „mate­rija" koliko „oblik". Nema nikakve „materijalne supstance" koja bi bila u potki rupe osim ako to nije sama citta!

Teškoća pri izjednačavanju i uspoređivanju između istoč­nih i zapadnih ideja jeste ta što ta dva svijeta ne polaze od istih stavova i premisa. Oni nemaju istu osnovnu kategori­zaciju iskustva. Kad svijet nikad nije bio podijeljen na um i materiju, već na um i oblik, riječ „um" ne može imati sasvim isto značenje u oba slučaja. Riječ „muškarac", na primjer, ne­ma sasvim isto značenje kad stoji nasuprot rijči „žena" kao i kad je nasuprot riječi „životinja".

Pojednostavljen i pomalo grub način da se izloži razlika, jeste da su zapadni idealisti počeli da filozofiraju polazeći od svijeta koji se sastoji od uma „ili duha", oblika, i materije, dok su budisti počeli da filozofiraju polazeći od svijeta uma i oblika.

Yogakara stoga razmatra odnos oblika materije i uma; ona razmatra odnos oblika prema umu i zaključuje da su to oblici uma. Shodno tome, termin „um" (citta) postaje logič­ki bez značenja. Ali, kako se osnovni interes budizma odno­si na sferu iskustva koje je nelogičko i bez značenja, u tom smislu da ne simbolizira ili označava ništa drugo do samo sebe, nema prigovora u vezi „beznačajnosti" termina.

Nastavlja se ...