Ovo nisu dokone spekulacije i sofizmi nekog sistema subjektivnog idealizma ili nihilizma. To su odgovori na praktični problem koji se može ovako izraziti: „Ako me hvatanje za život uvodi u đavolski krug, kako da naučim da se ne hvatam? Kako da pokušam da se pustim kad je pokušaj upravo hvatanje?" Da iskažemo to na drugi način, pokušavati da se ne uhvatimo isto je što i hvatanje, jer je motivacija ista — hitna potreba da se izvučem iz poteškoća. Ne mogu se osloboditi te potrebe, jer to je ista potreba kao i ona da je se oslobodim! To je poznati, svakodnevni problem psihološke „dvostruke spone", stvaranje problema putem pokušaja da se on riješi, brinuti zato što smo brižni, plašiti se straha.
Mahajana filozofija pruža drastičan ali djelotvoran odgovor, što je tema čitave literature koja se naziva Prajna-para-mita, „mudrost prelaženja na drugu obalu".
Ta se literatura dovodi u blisku vezu s radovima Nagarđune (oko 200. g. n. e.) koji je sa Šankarom jedan od najvećih umova Indije. Jednostavno rečeno, odgovor je da je svako hvatanje, čak i za nirvanu, uzaludno jer nema što da se uhvati. To je čuvena Nagarđunina Sunjavada, njegova „Doktrina Praznine", poznata i kao Madhjamika, „srednji put", jer pobija sve filozofske postavke dokazujući njihovu relativnost.
Sa stanovišta akademske filozofije, Prajna-paramita i Nagarđunina doktrina svakako jesu oblik nihilizma, ili „apsolutnog relativizma". Ali to nije Nagarđunin stav. Dijalektika kojom on poništava svako poimanje stvarnosti samo je zgodno sredstvo da se probije začarani krug hvatanja, a krajnji cilj njegove filozofije nije očaj nihilizma dostojan prezira, već prirodno i neumišljeno blaženstvo (ananda) slobode.
Sunjavada je dobila ime od reci sunya, praznina, ili sunyata, ispraznost, kojima je Nagarđuna opisivao prirodu stvarnosti, ili bolje, koncepcija stvarnosti ljudskog uma. Koncepcija ovdje uključuje ne samo metafizičke poglede već i ideale, religiozna vjerovanja, krajnje nade i ambicije svih vrsta - sve za čim ljudski um traga i čega se hvata radi fizičke i duhovne sigurnosti.
Ne samo da Sunjavada ruši sva vjerovanja koja čovjek svjesno usvaja; ona traga i za skrivenim i nesvjesnim stavovima iza misli i akcije, pa ih podvrgava istoj takvoj obradi sve do najvećih dubina uma svodeći ih na potpunu tišinu. Čak se i ideja sunya ima isprazniti.
Ne može se to nazvati ni praznina ni nepraznina,
Ni oboje, niti jedno ili drugo;
Ali da bi se označilo,
Naziva se „Praznina.
(Madhyamika Shastra)
Stcherbatsky je svakako u pravu kad kaže da je najbolje Sunjavadu nazvati doktrinom relativnosti. Jer, Nagarđunina metoda jednostavno pokazuje da su sve stvari bez „samoprirode" (svabhava) ili nezavisne stvarnosti pošto postoje samo u odnosu na druge stvari.
Ništa na ovom svijetu ne može stajati samo za sebe — nijedna stvar, činjenica, biće, ili događaj — i s tog razloga je apsurdno izdvojiti nešto kao ideal za koji se treba uhvatiti. Jer ono što se izdvoji postoji samo u odnosu na svoju suprotnost, pošto se ono što jest definira onim što nije, zadovoljstvo se definira bolom, život se definira smrću, a pokret nepomijeranjem.
Očigledno je da um ne može oblikovati ideju o tome što „biti" znači bez suprotnosti „ne biti", pošto su ideje o biću i ne-biću apstrakcije iz takvih jednostavnih iskustava kao što je — novčić je u desnoj šaci, a nema ga u lijevoj.
S jedne točke gledišta, ista relativnost postoji i između nirvane i samsare, bodhija (buđenja) i klese (nesvjesnosti). To će reći da traganje za nirvanom uključuje postojanje i problem samsare, a traganje za buđenjem podrazumijeva da je čovjek nesvjestan, u opsjeni. Da izrazimo to na još jedan način: čim nirvana postane predmet želje, ona postaje element samsare. Prava nirvana ne može se priželjkivati jer se ne da zamisliti.
Tako Lankavatara Sutra kaže:
Što se misli pod ne-dvojnosti? To znači da svjetlost i sjenka, dugačko i kratko, crno i bijelo, jesu relativni izrazi a ne da zavise jedan od drugog; kao i nirvana i samsara što su, sve stvari su ne-dva. Nema nirvane, osim tamo gdje je samsara; nema samsare, osim tamo gdje je nirvana; jer stanje postojanja nije od obostrano isključujućeg karaktera. Stoga se kaže da su sve stvari ne-dvojne, kao što su nirvana / samsara.
Ali je izjednačavanje, „Nirvana je samsara", istinito i u drugom smislu — naime, ono što nama izgleda kao samsara stvarno je nirvana, a ono što nam izgleda kao svijet oblika (rupa) stvarno je praznina (sunya). Otud poznata izreka:
Oblik se ne razlikuje od praznine; praznina se ne razlikuje od oblika. Oblik je upravo praznina; praznina je upravo oblik.
Opet, ovo ne znači da će buđenje dovesti do nestanka svijeta oblika bez traga, jer za nirvanom se ne traga kao za „poništenjem čula i njihovih opsega". Sutra govori da je oblik, praznina baš kao što jest, nametljivo jedinstven.
Smisao ovog izjednačavanja nije tvrdnja o nekom metafizičkom stavu, već pomoć procesu buđenja. Jer do buđenja neće doći kad čovjek pokušava pobjeći ili izmijeniti svakodnevni svijet oblika, ili se otarasi posebnog doživljaja u danom trenutku. Svaki takav pokušaj manifestacija je hvatanja. Čak se ni hvatanje neće izmijeniti silom, jer Bodhi (buđenje) jeste pet grijehova, a pet grijehova jesu bodhi ...i ako neko smatra da je bodhi nešto što treba dostići i gajiti vježbanjem, počinio je grijeh ponosa sobom.
(Saptasatika-prajna-paramita Sutra)
Neki od ovih odjeljaka nagovještavaju da je Bodisatva jedan bezbrižan, simpatičan momak koji — pošto je samsara inače nirvana — može nastaviti živjeti kako mu se sviđa. Možda je i sasvim obmanut, ali pošto je čak i obmana bodhi ne vrijedi tu ništa mijenjati. Često postoji zavodljiva sličnost između suprotnih krajnosti. Luđaci često liče na svece, a nenamještena skromnost mudraca obično ga prikazuje kao običnog čovjeka. A opet, nije lako ukazati na razliku, reći što običan, svakodnevan momak radi ili ne radi što bi ga razlikovalo od Bodisatve, ili obrnuto.
Sveukupna tajna zena leži u tome, i na nju ćemo se vratiti u pravo vrijeme. Dovoljno je ovdje reći da je takozvani „običan čovjek" samo prividno prirodan, ili možda da njegovu stvarnu prirodnost on doživljava kao neprirodnu. U praksi je jednostavno nemoguće odlučiti, namjerno, da se prestane sa potragom za nirvanom i da se vodi običan život, jer čim je nečiji „običan" život namjeran on nije prirodan.
Zbog toga insistiranje mahajanskih tekstova na nedostižnosti nirvane ili bodhija ne treba uzimati teoretski, kao čisto filozofsko mišljenje. Čovjek treba osjetiti, „na svojoj koži", da ne postoji ništa što bi se dohvatilo.
A onda pomisliše neki bogovi tu sakupljeni: Što nam to vile govore i šapuću što mi ne shvaćamo iako je promrmljano. Što nam je Subhuti upravo rekla, a da nismo razumjeli!
Subhuti je prozrela njihove misli, pa reče: Nema se što razumjeti, nema što da se razumije. Jer ništa naročito nije istaknuto, ništa naročito nije objašnjeno... Nitko neće dokučiti savršenstvo mudrosti kao što je ovdje objašnjeno. Jer uopće nikakva Dharma (doktrina) nije istaknuta, rasvijetljena, predata. Tako da nema nikog tko će je dokučiti.
(Asthasahasrika)
nastavlja se ...