Grnčar je pravio vrčeve, velike i male, zdepaste i vitke. Vrčeve za vodu, za vino, za ulje, za med. Ukrašavao ih je svakojakim šarama, bojio ih raznoraznim bojama. Svi su vrčevi, djelo iste ruke, gizdavo stajali na polici, kao nevjeste na prodaju.
“Jedva čekam da me napune,” reče jedan mali vrč. “I volio bih da me natoče tamnim vinom od ružmarina.”
“Pa ti si i sada pun, samo to ne vidiš,” oglasi se nešto unutar vrča. “Pun si mene.”
“Kako sam pun kad sam prazan?” dreknu mali.
“Pun si prostora. Ja sam tvoj mali prostor. A moglo bi se reći i ne slagati: ja sam i onaj veliki, sveprisutni prostor.”
“Bulazniš! Tko god da jesi, ti si samodopadno trabunjalo! Pa nisam ja valjda pravljen zato da bih dr`ao u sebi prazan prostor!?”
“Nisi. Prostor zapravo drži i sadrži tebe. Prostor ti je dopustio da uokružiš sobom jedan njegov mali dio: mene.”
“Kakve li izopačene gluposit!” ljutne se vrčuljak. “Kako prostor može mene sadržavati, kad svi vide da ja sadržim njega!?”
I zahohoće, srdito zatopoće. Ostali se vrčevi oglasiše praznim zvukom:
“Kakva je to nepristojna galama?”
Mali je i dalje hohotao, sve se tresući i cupkajući, sve ludo poskakujući. Dok nije doglavinjao do ruba police.
“Hej!” zaječi padajući. Tresne o zemlju i razbije se na komade. U prostoru osta lebdjeti samo njegova posljednja, nehotična izjava: hej...
“Ti ode, a gle, ja ostadoh,” reče mali prostor, istupi iz krhotina, i spoji se s velikim.
bglavac
edin.kecanovic
