Možda je cijeli svijet u kojem vjerujemo da živimo samo Božji san, iz kojega će se sam Bog jednoga dana probuditi.
Hoće li se Bog onda moći sjetiti svakog svog pojedinog sna? Kako ćemo se u trenutku njegova buđenja mi osjećati?
Čovjek je smrtan, sva ostala živa bića, na plavoj planeti, su  smrtna je bolna ali istinita spoznaja koja automatski pobija postojanje beskonačnosti. Mi znamo da je ljudski život ograničen našim untarnjim vremenom, onim čudesnim unutarnjim satom koji nemilosrdno odbrojava naše trenutke.  

Vrijeme, ta čudesna dimenzija, nam sama sobom objašnjava jedno od osnovnih iskustava koje živeći ovaj život stićemo, a to je da i poslije smrti drage nam osobe, vrijeme za nas ne prestaje teći. To je dokaz da nema apsolutnog vremena, nego da je naše vrijeme dimenzija koja se rađa, traje i nestaje s nama.

Predpostavka da će vrijeme jednoga dana prestati teći, je teško objašnjiva i prihvatljiva kao i ona da je vrijeme beskonačno. Ako je istina da živa bića svojim postojanjem stvaraju svoje vrijeme, onda je trajanje vremena ovisno o postojanju života na planeti.

U mnogim studijama o vremenu se susrećemo s tvrdnjom da su tek filozofi u stanju spoznati razliku između vremena i iskustva o njemu, da oni u svojoj mudrosti spoznavaju njegov tijek i osjećaju njegovo trajanje u sebi.

Čovjek, odgojen u kršćanskoj tradiciji, vjeruje da je ovaj svijet imao svoj početak i mora se pripremati za njegov kraj. Još uvijek je za nas nedovoljno jasna predpostavka da živimo u svijetu bez početka i kraja, u svijetu koji je jednostavno tu, ali ta hipoteza nam nudi nove mogućnosti razmišljanja. 

Zvjezdano nebo nad nama nas svake ljetne večeri potsjeti na beskonačnost svijeta u kojem živimo i mi smo spremni vjerovati u postojanje prostora izvan ljudske egzistencije. Spoznajemo da je to velika tišina koja se kao beskonačan, neuništiv zid proteže u nedogled, bespuće iz kojeg se može promatrati naša plava planeta.

Svitanja, u kojima se gase oči neba, svedu naš romantični osjećaj beskonačnosti na konačnost trenutka u kojem živimo. Tada spoznajemo istinitost Heraklitove izreke PANTA REI i vjerujemo da je samo mjena stalna.

Postanemo li svjesni istinitosti tih riječi i pokušat ćemo sagledati svijet u zrncu pjeska, nebo u latici divlje ruže pred prozorom, pokušati zadržati beskonačnost na dlanu i vječnost u trenutku te spoznaje.

Treba otići dalje u prošlost, pokušati vidjeti "veliki prasak", doživjeti erupciju svih energija svijeta, usporediti taj još neobjašnjeni početak sa rođenjem, trenutkom kada se, duša novorođenog djeteta spaja s energijom svemira.

Treperave strune naših misli se tada sjedinjuju sa strunama univerzuma i taj svjesno spoznati trenutak postaje vremenski stroj koji nas nosi beskonačnim morem filozofskih misli naših  praotaca.

Pričinja nam se da sjedimo u kočiji koju umjesto konja vuku isprepletene istine velikih umova i uvode nas u svoje carstvo. Tu spoznajemo da su i oni onda samo sanjali trenutke istinske spoznaje. Putujemo vremenom koje je promjenilo smjer. Epohe se smjenjuju unazad, prepoznajemo lica viđena u knjigama, čujemo pročitane rečenice, osjećamo promjene u atmosferi kojom prolazimo ali se još uvijek nalazimo u samo jednom našem trenutku i našem prostoru oblikovanom našim mislima o ovom putovanju.

"Veliki prasak" je blještavilo boja, vatromet želja i prekrasna slika beskonačnog ljetnog neba. Kočija nas sada nosi natrag ponovo na početak putovanja. Naš unutarnji sat otkucava promjene i svaka nova spoznaja stvara u nama, za nas, osjećaj novog početka svijeta. Kao da neki čarobni štapić dotiče trenutke i iz njihovih mogućnosti stvara stvarnost novog trenutka. 

To je putovanje koje nam omogućava spoznaju nastajanja budućnosti u samoj razlici između prošlog i sadašnjeg trenutka.

Kako zakoračiti u budućnost?  

Nikako, jer se ona kotrlja tračnicama života uvijek ispred nas. Mi ju svojim mislima stvaramo, ali ona je samo žudnja kojoj težimo, budućnost je samo riječ zbog koje mnogi žrtvuju spoznaju trenutka.
Naše trajanje u vremenu je određeno našim rođenjem. Broj naših godina i datum smrti je zapisan u svjetlosti zvijezde pod kojom smo rođeni. Iako svjetlost zvijezde pod kojom smo rođeni ne treperi  više na našem nebu, iako je ona bila trenutak našeg prvog udisaja, trenutak sjedinjenja s njenim valovima, koji su prešli u čestice našeg postojanja, njena snaga još uvijek djeluje na naš život.
Sama pomisao na tu činjenicu potvrđuje i beskonačnost koja je skrivena u konačnosti ljudskih tijela, potvrđuje ljubav koja se kao čudesan oblak podigne iz prašine ljudskih vidljivih obilježja, potvrđuje  sreću i snove skupljene u snagu ljudske misli i potvrđuje postojanje anđela čuvara koji nas  je spojio s vječnosti i beskonačnosti.  

Trenutak i beskonačnost
 

Za sada je beskonačnost još uvijek velika zagonetka u matematici. Stari Grci su je prvi otkrili, počeli o njoj razmišljati, tražiti dokaze o njenom postojanju i dvije tisuće godina kasnije je njemački matematičar Cantor umro u psihijatriskoj klinici ne dokazavši postojanje beskonačnost.

Da li je beskonačnost bila prije svega drugoga?   Šta je uistinu beskonačnost?  

To je ljubav, jedinstvo poezije i filozofije, to su nezaboravna svitanja, to je život u njegovom pravom sjaju. Cantor je bio uvjeren da beskonačnost, njegov Aleph, postoji i da je kontinuiranost postojanja najveća i jedina realnost svakog bitka, fizikalna stvarnost ovisna o matematičkoj etici kojoj nije potrebna fizička stvarnost.
Beskonačnost je dimenzija kojoj još uvijek nismo pronašli mjerilo, ona spava u našem vjerovanju u ljubav i etiku postojanja.   Beskonačnost je samo pojam u matematici, tvrde neki.
A možda je beskonačnost ipak Cantorov Aleph, obilježena tajnovitim slovom Kabbale,

 nešto bez početka i kraja ili je to samo misao o toj čudesnoj dimenziji koju ne osjećamo u sebi?