Kamo ideš, 'Rvacka?

Ponukana „crnilom“ na našim stranicama, nudim nekoliko razmišljanja o tomu trebaju li se duhovnjaci zabavljati tim pojavama ili ne.

Život u Lijepoj našoj nudi nam svakog dana pojaču dozu adrenalina izazvanog nemilim događajima i događanjima na domaćem terenu. Jedna za drugom redaju se kao na filmskoj traci tragedije, saobraćajke, opsadna stanja, korumpiraške afere, prijetnje ubojstvom i ubojstva, samoubojstva, eruptivni požari, nacionalne izdaje (ZERP), epidemije, prevare, podvale i tko zna što još…

I dok se pokušavam prisjetiti čega je sve bilo i nebilo u proteklih nekoliko mjeseci ove godine, primjećujem da se NE sjećam. Ako se ne sjećam, znači da mi nije važno. Sjećam se, međutim, dobro gotovo svakog sastanka na kojima se nas nekoliko oko HTA počelo razgovarati a zatim i dogovarati oko Magicusa.info, oko imena, oko koncepcije, vizije, ciljeva…Ako se sjećam,  znači da mi je važno!

Crnilo oko nas doživljavam kao drugu stranu medalje naše stvarnosti. Živimo u dualnom svijetu i da nema mraka ne bismo znali što je to svjetlost. Da nema mračne strane ljudske prirode, živjeli bismo u sivom svijetu bez kontrasta. Ovako nam život svakodnevno servira mogućnost da se ogledamo u događajima ovog svijeta čiji smo sastavni dijelovi i da se svaki put u sebi ili javno odredimo i korigiramo svoju putanju na nemirnim morima treće dimenzije u koju smo uronjeni.

Danas je Puki naša crna zvijezda, a tko će biti sutra, pokazat će novi dan. Možemo se beskrajno zgražati nad njegovim djelima i nedjelima, možemo ga osuđivati ili žaliti, a možemo mu, kao manifestaciji trenutačnog stanja naše 'Rvacke, udijeliti blagoslov i zamoliti da u miru izgori u ljubičastom plamenu opraštanja i ode u svjetlost.

Kako ja ne kupujem novine, a pored novinskih kioska prolazim kao pored turskog groblja, u zadnje vrijeme rijetko slušam i radio, a glavni mi je izvor informiranja naš portal i televizija, glasam za to da i dalje objavljujemo top-crnilo naših prostora. Zbog našeg tjelesnog i duševnog zdravlja – tjelesnog stoga da u materijalnom svijetu budem budna, da se ne uljujkam u neku drugu stvarnost, a duševnog stoga da se i dalje propitujem jesam li na dobrom putu i da ne promijenim sadašnji kurs koji mi pruža spokojstvo i dobar san.

Eto, to su moja razmišljanja o crnoj kronici koja je najbolji odgovor na pitanje u naslovu: Kamo ideš, 'Rvacka? Onamo kamo je svi mi zajedno vodimo svojim djelima, osjećajima i mislima. Sigurna sam da ne bi bilo dobro ni za koga, a pogotovo ne za Lijepu našu, da se iz te priče uzvišeno isključimo.