Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

861

PUTA

OD 14.01.2018.

Sunce - nastavak 4.

Velika je prilika, da se na Sunce odnosila, prvim svojim osnutkom, i priča jedna bogojavljenska.

I Grci prozvaše čelom, Μελισσα, jednu od dviju nimfa, koje kozjim mlijekom nahraniše dijete Zeusa. U arijskoj mitologiji, med je u opće simbol za svjetlost, te je čela, što med daje, sveta živinica. Poganski ovaj simbolizam bijaše doista u narodu našemu nekad veoma razvijen, pošto mu je i sad opaziti jasnih tragova. Prosti puk smatra čelu kao nešto sveto. Ne će niko da rekne: ''lipsala je čela'', nego: ''umrla je''. Ubiti čelu, to je kao smrtni grijeh, a učini li se to i nehotice; njezinu ubiocu biće

godina nazadna, ne samo u uljaniku već i u svakoj radnji1. Običaj je posvuda u narodu, da se kod uljanika nabije suha glavuča od konja2. Kazasmo u Dijelu 1, da se pradavni ovaj obred odnosi na religiju vidjela. U Slavoniji, kod badnje večere prije no što se prične jesti, umoči se u med jedno česno bijeloga luka, i pojede se3. Na istu religiju vidjela, kao što med, spada i bijeli luk, kako i to već opazismo.

1  U listu Slovincu, g. 1882, br. 21.

2  Id., ib, — Vuk. rječ., pod Uljanik.

3 Ilića obič., na str. 95.

Ele, svaka je sreća uz svijetloga božića. Od česnice, koju za božićnim objedom razlama domaćin svoj kućnoj čeljadi, drugi dio ide domaćoj sreći, kao što prvi bogu1. Božić je ovako, po narodnom vjerovanju, svemu dobru početak. ''Zao ti božić!''2 bješe negda kletva najstrašnija.

Prvi pomak k godišnjemu napretku bješe toliko do pokretača božića, da je otud, na božićni dan, nastalo čudnovato poslovanje polažajnika, ili polaženika, ili polaznika3. Ni pop, ni domaćin, polaznik je sretalac i sluta, u ime božića, a, donekud, i prestavnik božića. Prije njega nitko živ ne smije, na  božić, u srpske i hrvatske dvore. Čeka ga domaćin već u oboru, punim sudom vina4. Što on nosi uza se žita i povjesmo, koje će preko kućnih vrata prevjesiti, a žito najviše zob, posipati po kući; što ga, na kućnom pragu, domaćica, ili domaćin, ili koji mlagji, u tri maha, presiplje žitom, a on joj iza pasa vadi, pa joj sa stope na povrat nudi šipak, ono je namijenjeno na rod poljski i ljudski. Netom ugje u kuću, odmah će k badnjacima; obilazi ih tri puta, pritiče ih, kreše ih, a gdje od njih otskaču iskre, želi polaženome domu onoliko glava stoke, onoliko ulištâ, sreće i napretka. Tek iza ovih obreda,   polažajnik će se pozdraviti s ukućanima. Pri ručku, uz domaćina i polažajnik okreće za suncem  česnicu, te je lomi. Božićni polažaj zalazi u najdavnije doba Hrvatâ i Srbâ, po ovima riječima polažajnokove zdravice: ''Neka vas jaki Bog i današnji Božić mnogo i za dugo u svakoj sreći pridrži! Dičio se, domaćine, s tvojim porodom, kao danica na vedru nebu, i kitio slavom i ponosom, kao gora s Gjurgjevdanom. Dušmaninu se s oštrom ćordom junački branio, a nikad ne umolio, nego ti pod  nogama bio. Ispod svoga visokoga i jakoga šljemena iznosio pod jarko sunce dvadeset i četiri šjemena;

tvojim volovima orao, a tvoji sinovi sijali; plugo ti širom gonilo, a raonik s mirom u dubinu ronio, te ti se okretao istočnom i zapadnom. Od neba ti rosilo, a od zemlje rodilo! Ko godj ti za sofrom sjedio i blagovao, svaki se sitan i dovoljan dizao, govoreći: Ko nas je častio, Bog mu samosedmo nasporio, i da Bog prosti ko nas gosti5''. Ove, kao čelik, pune a oštre riječi, koje sklapaju skoro sve ćudoregje, ili barem sve žive želje naših praotaca; ove riječi, doista, okali davnina: one izbijaju iz dubine srpskoga i hrvatskoga govora.

1  Vilovsky, Die Serben, s. 163—6.

2  Vuk. posl.

3  Vuk. rječ., pod Polažajnik. Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 129.

4  Vrčević, Tri glavne sveč., pod Polaznik.

5  Hercegovačka polaznikova zdravica u Vrčevićeve Tri glavne sveč., str. 35—6.

Pradavno će biti i ovo, što polaznika, kašto, časte jelom i pilom obilnim, a i preobilnim; koje, takogje, sluti na punost i plodnost. Domaćice, u južnim krajevima, primaju od njega šipak; na sjevernijim stranama, kućne žene, da dobiju od srca poroda, bacaju nanj ponjavu, na kojoj one spavaju. U ovom običaju polaznik kano da ima moć božićevu. A ima nju potpunu u ovome drugom. Da se od njega sreća prilijepi domu, gledaju ljudi kako bi na tle pao, te će pod njim izmaći stolicu. Bogodušni polaznik jeste, naravno, i najbolji vračar. U desnome pleću od božićnoga peciva, od žrtvovnoga crnog brava, koga zaklaše na badnji dan, on ti vidi i čita sve kućne sgode za buduću godinu, ''kao da su tu pisane''1. Od svoje moći i duha dao božić nadahnutome polazniku. Božić, dok

brani oda zla, prorok je. On je μαντις i 'αλεξικακος, kao što bijahu sunčani Apolon i sunčani Herakle.

1  Vrčević, passim.

Kad polažajnik u veče iz kuće izlazi, domaćin i domaćica pružiće mu uzdarje za naslućene godišnje darove. Domaćica vješa njemu o povjesmu oko vrata kolač, umiješen kao kotur2. Koturni je kolač na lik sunca; a vidjesmo ga golema, gdje ga sveštenik puku izlaže pri Svantevidovu bogoštovju. Kao god u baltičkom Pomorju, u Hercegovini milaju se još, na božić, sa česnicom3. Nije baš nesklapno misliti, da je polažajnik najposljednji prestavnik slavenskog starodrevnog sveštenstva.

2  Milićevića živ. Srba, s. 126.

3  Dio I, na str. 82 (42).

U božićnim dnevima, tri prva: Božić, Božij dan i Stjepanj dan jesu najsvečanija. Stjepanj dan načini nova religija hristjanska od neznabožačkoga Ženskoga dana, što je sada Jekavcima četvrti dan po božiću. Kakogod, u decembarske tri nedjelje, žaljahu svezane i božića, i boga, i bogovu ženu, tako isto, za tri dana zasopce, sade ih pradjedovi naši slavljahu razriješene, te svetkovaku tri osobito velika praznika: Božić, Bogov dan i Ženin dan. Ova tri dana potječu još iz vremena, gdje Slaveni bijahu na

okupu sa Italo-Helenima, jer su ista tri dana Rimljanima ''prima, secunda, tertia bruma4''. Latinske tri brume padahu na 19, 20 i 21 decembra, te označivahu, kao što i u nas, radosno vrijeme zimskoga suncokreta.

4  Ovidii Fasti, I, v. 393.

Punim pravom, ćudoredno hristjanstvo zabaci Ženski dan. Sad mu nema leturgjije5, ali mu ima još očitih tragova prijesnog negdašnjeg bogoštovja. Božić bio odagnao jade i nevolje, i s duše zbrisao rgju; no, pri obilnom jedenju mesa i pijenju medovine u zakarpatskoj, a i vina u ilirskoj domovini, stari naši kadikad oneznanili od radosti i božićnoga i božjega dana. Ženski bi ih dan po tom zatekao sitane i napivene. Po gumnima, gdje bi to bilo slobodno od zla vremena, a inaće na sijelima pod domaćim krovom, kućna vojska, na čast bogovoj ženi, božićevoj majci, hvatala se u kolo, pjevala, zbijala šalu. Da i šala i pjesma svagda ne bijahu baš tankoćutne, eno dokaza u sačuvanim poskočnicama toga   dana6.

5  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 56.

6  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 58—9:

''O božiću brate! Napismo se na te, i dva tri dni po te, ma ne kao na te''.

Kruto i ljubavnu požudu izražavalo kolo, uhvaćeno, rekao bih, od sve čeljadi domaće. Sada, započinju dva starca:

Postarije žene prihvataju:

a pomlagje završuju :

''Bumbul pjeva u dubravi;

čuo sam ga ja,

da star može bolje ljubit', nego mlada dva''.

''Toliko ti bog pomogo i današnji dan,

kolik' mogu i tri stara, — kao jedan mlad'',

''Pjevala tica pjevica:

Ma što će starcu gjevica? U starca kosti grohoću, brzo će starac pod ploču''.

Niti epična gusla, sa svojim desetercem, ne rastavlja se od ovakovih slika:

''Boga moli u majke gjevojka: Daj mi, bože, iglu od biljura,  i svakoje svile iz Misira,

da sašijem jorgan od behara, da pokrijem sebe i bećara,

da ja vidim kako bećar spava''.

Pokrivač ovi od cvijeća, valjda, bogova žena prva sebi sašila te ležala logom na razbludnoj postelji. Da se znade, što je igla od biljura, kristalna igla nebesna, treba isporediti priču: ''Čudotvorna dlaka'' (Vukove zbirke 31), gdje djevojka, sjedeći ''nad jezerom, zrake sunčane u iglu ulijeva''. Priča je phallična. Ovo nas ne će da začudi, kad pomislimo na bogoštovje rujanskih Karentina (Saxo Gram., Hist. Dan., p. 294), i na vjerojatnoga boga Pisius u Litvinâ: Nerazumljivi čin plogjenja, i rogjajne organe, obožavali već Indi, pa i Italo-Heleni u svojim priapima Pri tome, stari ljudi ne zazirali od golote, koju otanjeni ljudski ukus poslije prekri estetičnom koprenom stidnosti hristjanske,

Iz usta ljudi, sa prirodom najtješnje sljubljenih, odlijetaše velikoj porodilji, božićevoj majci, mnoga riječ, koju odbi, i odbija, bistra djeva, majka Isusova.

A koja je ona majka božićeva? Po cijelome sklopu dosadašnjega izlaganja skoro je čisto viditi, da majka ima biti poznata nam Gospa, ili Carica nebesna. Što mi ovako velikom vjerovatnošću, ali neizravno, zaključujemo, ono nam ravno kaže hercegovačka čudesna pjesma o ''snu prečiste Gospogje''. Vuk St. je uvrsti megju pobožne; a pobožnost je očita, no je iz davnine poganske. ''Gospogja rodi boga sina'', dok ''joj raste po kraj srca drvce, u širinu po svemu svijetu, u visinu do vedroga neba''. Naime, Gospa, Vidova žena, rajskim drvetom od svjetlosti, koje mi proučismo1, proizvagja boga sina, Sunce mlado. Evo te pjesme, a u pjesmi nepomućene misli neznabožačke:

1 Vidi na str. 154—9.

''Sanak snila prečista Gospogja, gje joj raste po kraj srca drvce, u širinu po svemu svijetu,

u visinu do vedroga neba

Tom' se sanku dosjetit' ne more,

no otide bratu Vasiliji.

O moj brate, sveti Vasilije! Noćas sam ti čudan san sasnila, gje mi raste po kraj srca drvce, u širinu po svemu svijetu,

u visinu do vedroga neba; ne mogu se dosjetiti sanku. Vasilije sestri odgovara:

Seko moja, prečista Gospogjo!

Lasno ti se osjetiti sanku: što ti raste u kraj srca drvce,

to ćeš rodit' Hrista Boga sina''1.

A

veli druga pobožna pjesma2.

''porodi ga sveta mati, ka' sunčani zrak istočni'',

1  Pjes. iz Herceg., 319, v. 1—17.

2  Id. ib., 334, v. 3—4. I drugom slikom, osim one rogjaja, naš mit udružuje Sunce s poganskom starom Gospom. U jednoj pjesmi od Kolede, ''stara majka uranila svetoj crkvi na jutrenju, na jelenu zlatorogu i

parogu'' (Vuk. pjes. knj. I, 191, T. 1—5). Majka, ovdje, jezdi na Suncu. Vec primjetismo (na str. 156), da je jelen zoomorfoza Sunca; a što je jelen zlatorog i parog, Sunce se time još jasnije iskazuje, uz zrakove svoje zlatne i prodiruće.

Pa i drukčije nam se majka božićeva prizire kao Gospa, Vidova žena. Ova se najradije javlja u pustom obilju vodâ3, a uz vodu otkravljenu ragja se božić. Kad vjetar duha, kad prvi kišni vihar navješćuje, da će minuti zima i čič, prilazi s mladom godinom Sunce novo. Zima je najveća kad se ragja Sunce4, ali se onda već i vlaži iduća godina. Još jednako naš čovjek u noći ustaje, i željnim   očima prebira nebo, ne bi li gdje, prije božića, spazio oblak, to jamstvo skore mokrine5. Suh božić nije nizašto dobar; on sluti na suhu godinu, te će narod reći: ''Bog te sačuvao vedra božića i oblačna Gjurgjeva dnevi!''6 Nasuprot, veli narod: ''Da Bog da, da ti raste i napreduje svaka tvoja rabota, kako voda o božiću''7. U jutru, na božić, ide se zahvatati žive vode. Ta je voda ''jakovna'' i njom se umiju8. A voda je kao živo biće. Koji od domaće čeljadi ide da je zahvata, reći će joj : ''Dobro jutro, vodice, i čestit ti Božić!9'' Tom vodom zamijese česnicu10.

3 Dio I, str. 75—7 (115-7).

4  ''Pitali kurjaka: Kad je najveća zima? a on odgovorio: kad se sunce ragja'' (Vuk. posl.).

5  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 18: ''Babini rubi. Osviće dan, u komu sve domaće poslove treba zaboraviti, jer je sjutra badnji dan, a prošjutra božić u kući. Biće bilo prevalilo po noći, kad se Vujadin digao i izišao pred vrata, da vidi, koje je doba noći i kakvo je vrijeme. Prevuče očima po nebu, i ne

bješe mu milo, što nigdje ne opazi ni najmanjeg pramka oblaka, no sve vedro kao cklo''.

6  Vuk. posl.

7  Vuk. rječ., pod Dobra molitva.

8  Milićevića, živ. Srba, s. 124, Gl. XXII.

9  Id., ib.

10  Id., Gl. XXXVII, str. 128.

Skoro bih rekao, da od bujne, navrele vode božićne, božićeva majka dobi ime Vara. Po hristjanskom koledaru, Vara je, dašto, mučenica Varvara. Ali se nekako čudno prikazuje ta svetica u poslovici: ''Varvara vari, — Sav-Sava hladi, — Nikola kusa''8, a još čudnije u pradavnoj besjedi: ''Navrela Vara od Dundulova dola''9. Osim ''Dundulova dola'', znade se i za ''konja Dundula''1. Vara kao da je od slavenskoga korena ver, otkle i naše riječi vreti, vir, variti, var2, i kao da znači: mlaka voda3. Značenje ovo pristalo bi biću znane nam boginje mlakih voda nebesnih. Pristaje pak potpuno rodna krmad, posvećena nebesnoj Gospi4, kao što i Vari. ''Poručuje Varica božiću: — Pošlji mene od prasca nožicu, — da začinim varicu šenicu'', pjeva se, u narodu, poslije Varina dne5, koji pada u dan četvrti decembra. Varin je dan kao sastavni dio velikih godova decembarskih; a tako se uvro našemu puku jekavskom u srce, da ga, uz odmah slijedeće dane, Savin i Nikolj, smatra svečanim praznikom6.

8  Vuk. posl.

9  Vuk. rječ., pod Vara.

1  Jaše ga strašni, a mitični, Gjergjelez-Alija iz Udbinje (vidi pjesmu u Beogr. Vili, g. 1866, br. 7, i pjesmu 79 Čojkovićeve zbirke).

2  Miklošić, Etym. Wört., pod ver 1.

3  U zend. jeziku vâra je dažd, a u sanskr. vâr, vâri voda (Fick, Vergl. Wört. 1 B. s. 213). Da li je s time isporediva naša riječ Vara, ja ne mogu reći.

4 Dio I, str. 78 (118).

5  Vuk rječ., pod Varica.

6  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 14.

Na Varin dan, od Vare se sluti i želi gotovo onoliko, koliko i od božića. Želi se, da krave budu ''mliječne'', sočne, a da ''se ragjaju jarice, i biele janjice, i djetići, i sinčići''7. Sluti se osobito po vari, ili varici, što je izmiješano svakojako žito, kojega za sjedbu ima u kući. S koje strane, uoči Varina dne, ili na Varin dan, navre lopiža s varicom, na onoj baca se sjeme u polje; najbolje je, ako navri s istoka, jal sa sjevero-istoka, najgore, ako sa strane suprotne; jesu li guke na skuhanoj varici, biće bogastva u godini, a biće nesreće, kad su pukotine po njoj. Sretna sjevero-istočna strana je ona, s koje se vraća novogodišnje Sunce Naslućeno ovako, to je ''uvarisani'', ''ovarisano'', t.j. pomoću velike majke Vare pogogjeno, postignuto. A vatrom s božićnog ognjišta ''varuje se'' od vrućice7a. Blage ruke Vara bahnu megju ljude, ''navre od Dundulova dola''. Pogagjamo li drevnoj, a mučnoj rijeci smisao, ona se javlja od olujne krajine, uz prvi olujni oblak mlade godine8.

7  Vuk. rječ., pod Vara i Koleda.

7a Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 128.

8  Dundul, valjda, od korena du, duhati. Arijsko dhu znači duhati, ujati, a letoslavensko du, ujati. Otud

grčko ϑυελλα, vihar, a naše duhati (Fick, Vergl. Wört. 1 B. s. 119, II B. s. 584—5 — Miklošić, Etym. Wört., pod du). ''Konj Dundul'' bio bi, takogje, olujni konj, možda Sunčev. Ili, ne bi Dundul naprosto značio dundo, stric? Kako se Goapa nebesna od mila prozivala lelja, tetka (Dio 1, str. 77 [117]), isto se i Gospod mogao prozvati dundul, striko.

O oluji i o konju (Dundulu), njom nošenu, govori ova koledska pjesmu, koja se do nedavna, na badnji dan, pjevala od kolendajuće momčadi, u Srbiji:

''Oj hubava Koledo! mala moma, Koledo! Duhnu vetar, Koledo! sa planine, Koledo!  te izduha, Koledo! vrana konja, Koledo! i na konju, Koledo! bojno sedlo, Koledo!

i na sedlu, Koledo! muško čedo, Koledo! i na čelu, Koledo!

samur - kalpak, Koledo! za kalpakom, Koledo! kita zdravca, Koledo! da je zdravo, Koledo! muško čedo, Koledo!''

(Milićevića, živ. Srba, s. 121).

Svima Arijcima živa voda presveta je. Nju obožavali i njom se svježili, običajima kojekakim, osobito na razmaku stare i nove godine. Ne bi li se ti običaji poganski iskorenili iz života Germana pokrštenika, katolička crkva, kroz mnoge vjekove, dok se ljuto žali, izdaje stroge naredbe. Blaža prema vodici bijaše crkva pravoslavna. U nas, po istočnim krajevima naroda, sve do najnovijeg doba, popovi išli i sami, poslije leturgjije, s gomilom svijeta, na izvore, na Savu, na Dunavo, da vodu svete. U takoj gomili, na bogojavljenje, dogodio se, kao dijete, i naš slavni Vuk Karadžić1.

1 Vuk. živ. i ob., na str. 22.

U društvu mladoga božića, osim majke, vigjamo i drugu ženu. To je Koleda1. Da je Koleda neka boginja, stoji, mislim, tvrdo po pjesmama od Kolede, udržanim do naših doba. Koleda stupa odmah na pozornicu, pri prvom početku božićne drame; prvi uzvik pobožnika ide k njoj: Koledo! Koledo! Već uoči božića, gomilom mladi ''Kolegjani" (''Čaroice'', ženskim imenom, u Hrvatskoj) igjahu, a gdje i gdje još idu naokolo, po selu, od kuće do kuće, pjevajući o njoj i o božiću. U staro vrijeme, ''kolendali'' ljudi osobito u Dubrovniku, gdje basamo, više puta, na ostatke od stare religije A negda, i u dubrovačkoj vlasteli gdjekoji nošahu lično ime Kolenda2.

1  Kod Čeha, Koleda dolazi s Djedkom, sa starim Djedom.

2  Daničić, rječ. iz knjiž. star.; pod Kolenьda. U moje znanje, ime postoji još na otoku Lastovu. Za živo negdašnje bogoštovje Kolede u Dubrovniku svjedoči i to, što dvije hercegovačke pjesme od

Kolede idu pod naslovom: ''Dubrovčani žene Kraljevića'' (Vuk. pjes. iz Herceg,, 356 i 357).

Otkud Koleda? Pod vidom poredeće filologije, postanje joj je čisto. Po svima pravilima fonetike, kolenda, koleda, u starosl. prvi dan od godine, stvori se od riječi latinske calendae, ili od grčke καλανδαι: na boginju koju slavensku ne treba ni misliti3. Zgoljno poregjenje jezično ide po tenanu. Ali tumačenje ovo, na polju narodne tradicije i na tegu vjerske misli, ima znatnih poteškoća. Zašto naš puk, u ponavljanom, u vrućem pripjevu, prizivlje Koledu baš onako, kako prizivlje, n.pr. Lelju i Ladu, koje, htjelo se, ne htjelo, ipak su boginje? Čemu tijesna sveza Kolede s božićem i s obredima božićnim, za koje sumnja, nije, da ne bi, najdubljim izvorom svojim, bili narodni?. Pa kojim povodom, i kojim putem, prigje k Slavenima riječ kalendae, ili καλανδαι, na ništa drugo, nego na samu naznaku prvoga dana u godini, prigje već u davna doba, prije njihova odvoja u odjelite narode, jer je Koleda opća svojina sviju grana slavenskih? Ove mušnoće nadvisuju, čini mi se, jeditu onu, što riječ koleda, na osnovu slavenštine, dosad još se ne da razdriješiti.

3  Miklošić, Etym. Wört., pod Kolenda.

Značajno za odnos Kolede sa slavenskom religijom jest ovo: u našim pjesmama od Kolede još se javlja ''bijeli Vid''. Javlja se u pripjevu: ''Beli Vide, mile moj!'' to u pjesmi, gdje se pjeva: ''Bela vila, oj ladom!1'' A o tom Vidu bavi se i čitava jedna pjesma iz Srbije:

''Vojevao beli Vide, Koledo! tri godine s kleti Turci,

a četiri s crni Ugri.

Kada Vide s vojske dogje, sede Vide da večera. Stade gromot, stade tropot oko dvora Vidojeva.

Al govori beli Vide: Izigj' ljubo, te pogledaj,

šta je gromot, šta je tropot oko dvora Vidojeva.

Kad izidje verna ljuba, konji mu se kopitaju, raduju se gospodaru,

da je skoro S vojske doš'o; i golubi s krilma biju, raduju se gospodaru,

da je skoro S vojske doš'o2''.

Gromotni ovaj povratak bijelog ubojnog Vida k dvoru svome, gdje su konji, sliči do dlake Svantevidovu povratku s noćne vojne k hramu u Arkoni, gdje se uz bijelca gajilo do tri stotine konja viteza. Noćni put Svantevidov bješe mučan; pa kao da ga pripominju oni stihovi, u još jednoj pjesmi od Kolede: ''da šibamo vrane konje,— nam su puti na daleko, — daljni puti kaloviti3.

1  Vuk. živ.i ob., na str. 13. Evo cijele kitice te pjesme:

''Gradila, tedenom, bela vila, oj ladom! Tedenki-zelen bor,

arbanaski — mlad javor, beli Vide, mile moj".

2  Id. ib, str. 7—8.

3  Id. ib., str. 8.

Nesreća je, što ne možemo božanstvo Kolede da razbistrimo dovoljno na temelju onih pjesama od Kolede, koje još postoje. Pjesme, radi jakog odisaja poganskog, bijahu, jamačno, vrlo zazorne; pa nova vjera Hristova, u koliko moguće, isturi iz njih opasnu Koledu. Ali nešto od boginje zadjede se za jedan, ili drugi stih; nešto od nje preplanu i novo tijesto pjesme. Po tima tragovima rekao bih, da i ona djeluje kod puste vode božića:

''da okupam, Koledo! malog boga, Koledo!

i božića, Koledo!''1

Rekao bih i to, da se ona zatim udaje za nekoga kralja, jal kraljeva sina:

''Raslo drvo lovorika, Koledo, Koledo!  posred grada Dubrovnika, veselo, veselo!  Pod njom sjede sva gospoda Koledo, Koledo! megju sobom v'jeće čine, veselo, veselo!

da ožene Kraljevića, Koledo, Koledo!''2

A u istoj ovakovoj pjesmi, dalje razvedenoj, nastavlja se:

''Margaritu kralj prosio, Koledo, Koledo! Margaritu majka zvala: veselo, veselo! Margarita, šćeri moja, Koledo, Koledo! tebe je doš'o kralj prositi, veselo, veselo!''3

Drvo lovorika, i ovdje je, po prilici, nebesno drvo od svjetlosti, što toliko puta sretosmo; pa se sumnja nameće, da kraljević, jal kralj, može biti Sunce božićno, vjenčano s djevojkom Zorom.

1  Vuk. rječ., pod Kolenda. Ovdje mi pada na um stajaća ''voda kladenac'' u narodnom pjevanju; no, o etimologiji riječi ne usugjujem se što pripaziti.

2  Vuk. pjes. iz Herceg., 356, v. 1—10.

3 Id. ib., 357, v. 1—8.

To barem stoji, da tri djevojke, kako druguju a noćnim Suncem, tako prate i božića. Djevojke posluju i daju obilje, božo ih razregjuje, a nazivlju se božićeve sestre:

''U Božića tri sestrice. Božo sestre razredio: jednu šalje janjit' ovce, drugu šalje u vinograd, treću šalje žet' pšenicu''4.

Novija pjesma deseteračka kaže jednako:

''U Božića tri mile sestrice. Božo sestre divno razregjuje, jednu šalje, da šenicu žanje, drugu šalje, da vinograd trga, treću šalje, da mu jagnji ovce''5.

Pošto nam je poznata božja historija triju noćnih Zora, prilično je misliti da i ove tri sestre nisu drugo, do tri Zore, radljive pri Sunčevu rogjaju, na mladu godinu. Koleda mogla bi biti sestra najodanija, treća Zora. Ona dijete Sunce kupa u vodi, možda u rosi godišnjega osvitka.

Pjesma jedna od Kolede zapjevala već nam poznate stihe, što se na Zoru odnose:

''Oj djevojko, bledoliko, Koledo; Što si tako bledolika ?

Je l' si Suncu dvore mela,

je l' Mjesecu konj' sedlala6?''

4 Slovinac, g. 1879, br. 10, v. 1—5.

5  Vuk pjes. is Herceg., 342, v. 1—5. Tri ove sestre dovodi i pjesma bosanska Petranovićeve zbirke, knj. I, 38.

6  Vuk. živ. i ob., na str. 9.

U misli, i u običajima našega naroda, božićni se dani ne svršavaju s božićnom trodnevnom svetkovinom. Sunašce mlade godine goji se i raste, kao što svaki živi stvor. Potiho, od stupnja na stupanj Sunce se uspinje na više; ono uzlazi, u vremenu mjesečnom i godišnjem, sve do svoga jeka najvećeg. Što obredi, a što i govor pučki, dokazuju ovo. Progjoše tri prva svečana dana; minuše i sedmodnevne babine. Djetić odrastao, te ludo dijete božić postao mali božić, postao to sedam dana u god od badnjega dana do prvoga januara, što je mali božić1. Na slavu jačega božića, još je običaj, da se nanovo loži badnjak, a da se pritiču svi pridavci prvašnjih badnjaka, spremljeni od Stjepanja, t.j. od Ženina dne. Božić napredovao. Kod Jekavaca, novi ovi badnjak, naložen uoči maloga božića, nosi ime napredak2.

1  Mjesto malog božića, sad se kaže i novo ljeto; no je ovo docnijega postanja. Izraz: novo ljeto, za prvi dan januara, u Srbiji, n. pr., nije poznat.

2  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 56.

Od suncokreta zimnog, od dne 21 decembra, eto već prevalilo i petnaest dana. Mjesečna je sredina, a božić u naponu snage svoje3. Snagom se opasavši, božić nije više, ni dijete, niti mali božić; nego se javlja kao jaki bog, koji smije vojevati na dušmane studeni, koji sve obasjava: ''Ogranulo jarko sunce iza planine, — obasjalo vasi svijet, brda i doline''4. To je starinsko bogojavljenje, sadašnje vodokršće. Uoči bogojavljenja, u nekim krajevima lože, po treći i zadnji put, badnjake, čim se kaže, da su konačno prestali dani nejakoga, maloga božića. Sloveni i Bugari, u ovome bolji čuvari starinske vjerske misli, božićuju uprav do uoči ovoga blagdana. Što ljudi naši sad drže, da u noći bogojavljenja rastupa se nebo, te neki, po ljutoj januarskoj zimi, noćuju na polju, ne bi to spazili i očima ugrabili; a neki, prije sunca u jutru, kupaju se u mrzloj vodi5: ono je preostatak velikoga narodnoga bdenja, gdje  se očekivalo jarko Sunce, ovjenčano slavom i ponosom.

3  Taka sredina mjeseca bijaše sveta i Latinima. Njihovim idus sam Jupiter bješe gospodar.

4  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 64.

5  Vuk. rječ., pod Bogojavljenje — Vrčević, Tri glavne sveč., str. 73.

Običaj bogojavljenskog kupanja skoro je općenit u narodu, kako po Srbiji, tako i po Bosni i po Slavoniji (Ilića obič., s. 108—10), u prkos mrzloći vode. Ko se ne kupa, taj se barem umiva, no je protiv svake bolesti najzdravije kupanje. Pored svega snijega i leda, to danas čine, na bogojavljenje, i sami Rusi. Ako se ovako prkosi najvećoj ciči, to će reći, da je običaj u prošla vremena bio vjerski obred od najsvečanijih i najtvrgjih. Osim svetkovanja mlade godine, ovom prilikom proslavljala se i sveta voda. Kao što svi Arijci, tako i Slaveni obožavahu živu vodu. Stoji za to poznato svjedočanstvo Prokopijevo (De Bello Goth., II, 15). A na sjerernom ostrvu Rujani, na tom velikom središtu bogoštovja sjevero-zapadnih Slavena, još i onda, kad na razmaku XIV i XV vijeka slavenski jezik sasvim izumre, držalo se svetim jezerce jedno Studenec. Zbog svetosti vode, niko nije smio loviti u njem ribu (Ilićev navod, u obič., na str. 109).

Dubinske dubine božićevih neprijatelja zatvorene su, a otvorene nebeske visine. Kaže ovo pjesma pradavna, koju još pjevaju Jekavci, na vodokršće:

''Molila se prečista Gospogja: Kijaveto, moje mjesto sveto, kojeno si od Boga začeto! Daruj mene ključe od potaje, od nebesni onije visina,

i onije dubinski dubina,

da zatvorim dubinske dubine, a otvorim nebesne visine''6.

6  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 74. Riječ Kijaveto, Kijaveta (?) može biti, da je nekakva tugja i umetnuta, premda se to teško čini u ovoj molitvi starog i tvrdog kova. Ne bi li Kija-veta značilo: spokojni stan, Miroč božji, od slav. osnove ki, mir, i vita-, stanovati? ''Miroč'' je, drugdje u pjesmama,

stajaća riječ. Griješim li u ovoj etimologiji, kao što je prilika, molim, da se pregje preko toga, odbijajući to na moje neznanje.

Legla zimna sila, Sunce odraslo, pa se i ženi; ženi se u jek najbolji svoga mladoga života, o polovini mjeseca. Gdje u mnogoj narodnoj pjesmi, osobito u onima čudesnog sadržaja, veli se: ''odgodio svadbu za petnaest dana'', taj svečani rok kao da je ponavljan po nebesnoj historiji ženika božića. A što sada pop, megju Jekavcima, na bogojavljenje, drži u ruci kropilo od bosioka, i to je, valjda, spomenak onoga vjenčanja. Da se Sunce, po nazoru neznabožaca Srba i Hrvata, ženilo taman u doba bogojavljensko, stoji posve tvrdo po ovoj prečudnoj pjesmi, koju hristjanstvo utaman zapreta, jer

u njoj još tinja najživlja vatra poganska1:

''Car nebesni, kad ženjaše Sunce, svetitelje zove u svatove:

starog svata Petra u sred ljeta, prvijenca Gromovnik-Iliju;

a za kuma Krstitelj-Jovana, dva gjevera dva božja angjela, barjaktara u proljeće Gjorgja, starog svata svetoga Nikolu, pratioca svetog Arangjela. Otidoše sveci po gjevojku,

u gjevojke svetodue Janje.

Lijepo ih tamo dočekaše, i lijepim darom darovaše,

svakom svecu što je za kojega: Iliji daše munje i gromove,

svetom Petru u snope šenicu, a Jovanu krste i ikone, angjelima ključe od nebesa, barjaktaru svetitelju Gjorgju darovaše cv'jeće u proljeće,  a Nikoli more i brodove,

Arangjelu sve pravedne duše.

S gjevojkom se svati podigoše, i na nebu trudni počinuše, najtrudnija svetodua Janja; sjela Janja kumu uz koljeno, na kuma je naslonila glavu. Kad osvanu i ogranu Sunce, Sunce sjanu, te ugrabi Janju''.

1 Značajne su i riječi, kojima domaćin, Jekavac, (kod Vrčevića, Tri glavne sveč., str. 71) nutka svoju mladu čeljad, da pjesmu zapjevaju: ''Anu gjeco, viknuće domaćin, deder ispjevate onu starinsku našu Bogojavljensku pjesmu, kad se sunce ženilo, i zvalo za kuma šjutrašnjeg svetog Jovana krstitelja''.

''Dva gjevera, dva božja angjela'', pri ovoj velikačkoj svadbi Sunca, to su dva Vidova konjika, dva Jakšića. Ognjenu svetoduhu Janju, koju Sunce grabi, pa i svu nebesnu gospodu neznabožačke pjesme, upoznaćemo na dalje, redovitim slijedom ovoga rada.

Velika je prilika, da se na Sunce odnosila, prvim svojim osnutkom, i priča jedna bogojavljenska. Vuk Karadžić piše: ''Srbi pripovijedaju, da se noći u oči bogojavljenja svake godine otvora nebo, i da će onda Bog dati svakome, koji što zaište, samo da ne ište više nego jedno. Gdjekoji stoje na polju po cijelu noć, ne bi li vidjeli, kad se nebo otvori, ali to svaki ne može vidjeti. Tako se nekakav dogodio u sobi, kad se nebo otvorilo, i ne imajući kad izići na polje, da se u tom ne bi zatvorilo, promoli glavu kroz prozor, da reče: daj mi, Bože, osmak blaga; pa, u onome strahu i u hitnji, mjesto toga, reče: daj mi, Bože, od osmak glavu. U taj čas postane mu glava koliko osmak, tako da je nije mogao kroz onaj prozor uvući u sobu, dok nisu ljudi došli sa sjekirama i načinili prozor veći1''. Ova je priča sveopća narodna, jer je skoro jednaku bilježi Ilić za zapadne krajeve kršćanske. ''Narod u Slavoniji'', piše on2, ''pripovijeda, da se uoči bogojavljenja, iliti sveta tri kralja, okolo pol noći nebo otvori. Sretan onaj čovjek, koji to spazi! Ovo traje samo nekoliko oka trenuća. Štogod čovjek u taj   mah zaželi, sve dobije. Tako se pripovijeda, da je jedan čovjek u to vrijeme baš kroz prozor gledao, kada se je nebo otvorilo. On u naglosti, da ne zakasni, zavikne: daj mi, Bože, čabar glavu! na mjesto: daj mi, Bože, čabar blaga! U isto oka trenuće, bez da bi opazio, naraste mu glava kao čabar, da ju nije mogao kroz prozor natrag u sobu povući. Kućani, da ga toli otijesnog jarma oslobode, moradoše pendžer posijecati''.

1  Vuk. rječ., pod Bogojavljenje.

2  Običaji, na str. 108.

Ako, pri istrazi mitova, poregjenje prve mitične misli vrijedi što, onda bismo rekli, da čovjek, kome se dogadja čudo u ovoj priči, s početka bijaše samo Sunce. Ne pazeći na šalu i na šaljivi nakit, priči je prava jezgra ovo: čovjek neki, pri otvoru neba, promoli glavu kroz prozor, i glava mu u tome naraate. Ovu rečenicu mi možemo da potpuo razjasnimo pomoću komparativne mitologije. Mlado se Sunce prikazuje, na prozoru neba jutrenjega, kao glava zrakovita, pa njega taman ''glavom'' prozvaše gdjekoji narodi arijski. Zanj rekoše vedični Indi, da je ''glava krilata'', sjeverni Germani, da je ''glava Wuotanova'', Grci, da je ''oko Zeusovo1''. Šta više, Grci od prostog samostavnika ''glava'' načiniše

osobno ime Κεϕαλος, i pridaše ga bogu Suncu. Zatim grčka priča, na zemljištu Atike, počovječi Kefala, i o njem mnogo kazivaše2. Tako i čudna glava bogojavljenjska, koja na prozoru odeblja, može biti Sunce naraslo iza božića. Može to tim prije biti, što riječ ''prozor'' i drugdje uz sunce dolazi. Svakome je poznata izreka naših pjesama: ''od božjeg prozora, — od sunčanog istoka''. Simbolizam za sunce, izražen ili kolutom, ili glavom zrakastom, tako je naravan, te se sam po sebi nameće, da pripada

ne samo arijskim, nego i nearijskim narodima. Nije baš velik broj figurativnih znakova, koji bi bili svojina cijelog čovječanstva; no glava za sunce, to je emblema zajednička sviju ljudskih plemena, pri prvome razvitku njihove vjerske misli.

1  M. Müller, Beitrage zur vergl. Mythol., II B., 8. 76—7.

2  U kratko, kazivaše ovo: Kefalo, loveći oko podne, prostrijeli nehotice strijelom nepromašnom ženu svoju Prokris, negdje u šumskoj čistini pritajanu: strijelu mu uruči zaljubljena i ljubomorna Eos. Kao

što Eos znači Zora, tako da Prokris znači Rosa, pokaza M. Müller (Beitr. zur vergl. Myth., II B., a. 76—9), te da priča hoće reći: Sunce sa zorom se javlja u jutru, a trakovi mu se titraju kapljama rose sve dotle, dok oko podne sunčani žar svu rosu srče i ubija.

Pri kraju, još jedno. Naši božićni obredi zalaze, starinom, preko zajednice slavenske, jer se dohitaju latinske religije. Čitavo rimsko bogoštovje, o novoj godini, skoro je ono isto, koje i naše. Rimski Janus geminus, ili biceps, ili bifrons, nije drugo u suštini, no naš ''bog i božić''. I kod Latina, u početku, bijahu dva božja lica, Clasius i Patulcius; prvo stari bog, što zatvara godinu, drugo Sunce mlado, što je otvara1. Vjerski obredi, pri otvoru januara, kad se slavio dvoglavi Jano, idu naporedo s našima običajima božićnim. U Janovu hramu bukti uspaljena vatra2; tu je česnica, prestavljena bogu;3 tu su svakojake slutnje i želje za novo sretno ljeto, i sve je prokušano za dobar početak;4 tu je, napokon, i vječito zelena grančica, i med u košnicama5, i božićni novac, i na novcu lagja prevoza iz stare u novu godinu6. U našoj jednoj pjesmi: ''Božić, Božić bata, — na oboja vrata, — nosi kitu zlata,

—  da pozlati vrata — oboja poboja;''7 a dvoja su, takogje, Janova nebesna vrata8. Koliko se meni čini, i sam svjetski Rim nasta na mjestu latinskoga bogoštovja ''boga i božića''. Janus je Divanus, bog svjetlosti; a brijeg Janiculum, do Rima, kano da napominje jednoga Janiculus, deminutiv od Jana, t.j. božića9.

1  Ovidii Fasti, I: ,,Nomina ridebis, modo namque Patulcius idem, — et modo sacrifico Clusius ore vocor ... '' (v. 129—30). ''Bruma novi prima est, veterisque novissima solis: — principium capiunt Phoebus et annus idem'' (v. 162—3).

2  Id. ib.: ''Flamma nitore suo templorum verberat aurum, — et tremulum summa spargit in aede jubar'' (v. 77—8).

3  Id. ib. ''.... Janus, cui quum cereale sacerdos — imponit libum, mixtaque farra sali ...'' (v. 127—8)

4  Id. ib.: ''Ecce tibi faustum, Germanice, nuntiat annum. — inque meo primus earmine Janus adest'' (v. 63—4). — ''Prospera lux oritur: linguisque animisque favete, — nunc dicenda bono sunt bona verba die'' (v. 71—2). — ''Tempora commisi nascentia rebus agendis, — totus ab auspicio ne foret annus iners'' (v. 167—8) — ''At cur laeta tuis dicuntur verba calendis, — et damus alternas accipimusque preces?'' (v. 175—6).

5  Id. ib.: ''Quid vult palma sibi, rugosaque carica, dixi — et data sub niveo candida mella cado'' (v. 185—6).

6  Id. ib.: ''.... stipis adjice causam ....'' (v. 189) — ''.... navalis in aere ... signata ... est forma'' (v. 229— 30). Ovid više ne shvaća, ni što je novac, ni što lagja Janova.

7  Vuk. pjes., knj I, 194. Mjesto ''Božić bata'' u drugim je pjesmama ''kraće''. Valjda od ovoga krakanja na vrata, božić nazivlje se od Bugara kračun, a od Rusâ koročun, onaj koji krače.

8  Ovid. Fasti, I: ''Praesideo foribus coeli ....'' (v. 125) — ''Sic ego prospicio, coelestis janitor aulae, — eoas partes hesperiasque simul'' (v. 138—9).

9  Jan-iculus od Janus, kao što agn-iculus od agnus, curr-iculus od currus.

www.prosvetljenje.net

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

Osvježi podatke

TRAVANJ...

Osvježi podatke

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

Osvježi podatke

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

Osvježi podatke

MAGIJA

Osvježi podatke

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Sunce - nastavak 3. Stara vjera Srba i Hrvata - Sunce dvanaestoliko i gradnja mlade godine