Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

746

PUTA

OD 14.01.2018.

Sunce - nastavak 3.

Sunce - nastavak 3.
Sunce krilato jezdi konja krilatoga, pošto se ono izvi s konjem ispod vlasti vražje, koja njega unesreći, ili odnese.

 

Pjesme, ovako, govorom svojim dokazuju, da jezdilac vranoga konja u noći, a krilatoga konja u danu, nije drugi, do Sunce božje. Što mi, zavojitim putem indukcije, razabiramo iz pjesama, to priče ne samo da pritvrgiuju, već kažu izravno. One kažu na glas:

Pjesme, ovako, govorom svojim dokazuju, da jezdilac vranoga konja u noći, a krilatoga konja u danu, nije drugi, do Sunce božje. Što mi, zavojitim putem indukcije, razabiramo iz pjesama, to priče ne samo da pritvrgiuju, već kažu izravno. One kažu na glas: Sunce krilato jezdi konja krilatoga, pošto se ono izvi s konjem ispod vlasti vražje, koja njega unesreći, ili odnese. Car Dukljan, pripovijeda jekavska priča iz Boke2, lovi ''po dubokijem alugama i gustijem grmenima''. Gleda Dukljan iz potaje,

31

pa vidi čudo. Iz jezera izlazi ''krilat konj i na njemu krilat čoek zlatnijeh kosa, dugijeh do peta''. Krilati čovjek ''tek što na suho izide, side s konja i dohvati nekaku sviralu, dugu, previjenu i šarenu kao najveća zmija, i poče u nju svirjeti, da se od mila Boga ne mogaše slušati, i na ovaj glas poče se sve kamenje i drveće šikati''. Vrebač Dukljan zape strijelu, kroz obadva krila ustrijeli svirača, koji vrisnu  od muke i zavika: ''Moli Boga, te si ti mene vigjeo prije nego ja tebe!'' Obranjenoga hotio Dukljan usmrtiti sabljom, ali on tonu u jezero. Zlobni car usjede onda pustog krilatog konja, te bježi s njim, kad li eto i ovome jašiocu niču krila. Prepao se car i bacio s konja, pa, vodeći konja u povodu, krilâ se oprostio. Još grgje će proći Dukljanov sin. Čuvši za ono čudo, ode i on na jezero, ne šumke kao što otac, već sa strijelom odmah zapetom; nagje do jezera plačnu ženu, sredoviječnu a kosa raspletenih; žena ga zgleda, i u taj tren on se onesvijesti kao mrtav. Toga časa i krilati konj, koji je već bio uveden  u carevu konjušnicu, zavrišti i krilima udari tako, da se u carskom dvoru zatrese sve. Dukljan dotrči, a konj mu reče, da ga pravome gospodaru vrati, ako želi sina živa viditi. Konj, i car na konju, letnuše do jezera. Leleče car za sinom, a konj vrišti za plačnom ženom; carevu sinu, već mrtvu, žena dlakom jednom sad oči vadi. ''Mijenjajmo sina za sina, a otac da mu je prost!'' poviknu konj. Žena zadahnu Dukljanova sina, te mu povrati život i i oči; njoj Dukljan povrati konja.

2  Vuk. prip,, 40.

Ko je taj krilati mladić na krilatom konju, kojima napastuje Dukljan? A ko je Dukljan? Jedno je Sunce, a drugo je Vrag leda i zime, odgovara nam jedna isto jekavska pjesma iz Crnegore. Po toj pjesmi3, car Duklijan i Krstitelj Jovan ''posigrali se, — na pržinu nakraj mora slana''1, onaj ''zlatnom korunom'', ili ''sjanim suncem''2, a ovaj jabukom. Jovanova jabuka ''pade moru u dubine''3, a do dva puta zaroni Duklijan, da je izvadi, ostavivši na pržini korunu, ili sunce, a do sunca ''ticu zlogasnicu''4 Živu zgodu prihvatio Jovan i

''more zaledio,

on zaledi dvanaes ledovah, pa grabi od zlata korunu,

i poleće k nebu u visine... sjajno sunce na nebo donese''5.

Uzalud Duklijanu veliko razmetanje njegovo:

''zagna se moru iz dubine, tri je leda glavom prolomio, pa se natrag opet povratio,

i na glavu kami dohvatio, mali kami od hiljade okah, i prolomi dvanaes ledovah, pa je svoja rasklopio krila,

za Jovanom u poćeru pogje''6.

I pored potjere od goropadnog naletnika, sunce je oprošteno.

3  Vuk. pjes., knj. II, 17.

1 V. 2 i 7.

2 V. 49 i 65

3 V. 11.

4 V. 45.

5 V. 47—50 i 65.

6 V. 53—60.

Pjesmu prati opet priča, a ta iz Srbije7. Djavoli, kad od Boga otpadoše, odnijeli su sunce sa sobom na zemlju. Nabivši ga na koplje, gjavolski car nošaše sunce okolo na ramenu, a zemlja protuži Bogu, da hoće sva da izgori. Bog onda odredi svetoga arhangjela, ne bi li od cara gjavoljskog sunce oteo. Dva protivnika stala kraj mora, te kušajn, ko će dublje roniti. Kad zaroni, pa izigje arhangjeo, red

je i gjavolu isto učiniti. Udari koplje sa suncem u zemlju, postavi do sunca svraku i zaroni, ali arangjeo prekrsti more i sledi ga. Bježi arangjeo sa suncem, a svrake stane kreka, te gjavo, dosjetivši se nesreći, brže bolje natrag. Led je na moru od devet aršina debeo, koji on ne može da probije, dok se ne vrne na novo ka dnu mora i uzme kamen. Nasta uzaludna potjera bijesnoga gjavola za arangjelom. Sunce je izbavljeno, ako i gjavo, u letu do neba, taman pred Bogom, arhangjelu noktima otkinu veliki komad mesa u druge noge8.

7  U knjizi II Vuk. pjesama, na str. 84—5.

8  Za to i u ljudi nije taban ravan, zaključuju i priča i pjesma.

Kao što je viditi, krilatome Suncu tek prionu ime Momčilovo, a zimnome Vragu vrebaču otaca naših neznabožnih pristavi se, uprav mehanično, ime cara Dioklecijana u jugo-istočnome, ili naziv ''sveti arhangjeo'' u sjeveru-istočnom kraju naroda. Otpuhnu li se ta imena, mit, kako ga kažu pjesme i priče, iznosi sušto Sunce i suštog Vraga.

A nije nego puhor historični, dok je zgoljna priča sunčana, i ono što se u Crnojgori o caru Dukljanu pripovijeda, da je u vodi, u nekom viru, te je tu svezan, pa glogje lanac. Licem uoči božića bi ga preglodao, te bi se svijet uždio, da cara cigani ne pritvrde1. Priča je fragmentarna, a nešto i  pobrkana, ali se lasno dopunja i redi. O božiću nastupa zimski suncokret, te se svijet lučem nove  godine užiže. Kroz slabe zadnje mjesece u godini okovano je Sunce, a raskovaće se na božić. Odslije stoji u lancu Sunčev dušmanin, veliki zimni Vrag.

1 Vuk. rječ., pod Dukljan.

U Crnoj Gori, čudesni konj još jednako prizire se tamošnjemu pučanstvu. Konj se prizire bez ikakva odnosa na gospodara mu kakova, ili na historijsku koju osobu. Ljudi kazuju, da živi nekakav at u jezeru na planini Lukavici izmegju Nikšića i Bjelopavlića, pa da iz jezera izlazi i u različno se  obličje pretvara1. Ovo priziranje onamo spada u red najglavnijih praznovjerja, kao što su još anatema, tenac i vještice. Ako i ovako osugjen na prostu sujevjericu, za to čudesni konj naših otaca poganskih nije manje živ u pučkoj pameti.

1  Medakovića, živ. Crnog., na str. 183.

Priča jedna opisa nam krilatog čovjeka, koga Dukljan ustrijeli, pa ma uvreba krilatog konja. Krilati čovjek izlazi iz jezera sa ''zlatnijem kosama, dugijem do peta, dohvata nekaku sviralu, dugu, previjenu i šarenu kao najveća zmija, i poče u nju svirjeti, da se od mila Boga ne može slušati, i na  ovaj glas počinje se sve kamenje i drveće šikati''. Svak uvigja, da se ovo tačno slaže a glavnim odlomkom priče helenske o prvome kitaredu Orfeju, čarnim udaranjem lire ganiocu i krotioca svega živoga i neživoga u prirodi. Zar se ne prevarismo, kad, na temelju srpskoga i hrvatskoga mita, reknemo, da je i Orfej slika boga Sunca u onome pjesničkome trenu, gdje se Sunce, pri rastupu noći, odvija iz tmičnih zavoja, pa rani svijet čara neodoljivim glasom jutrenje svoje pjesme. Prvim  granućem, tice žubore, zvjerad se kreće, ljudi ustaju, rijeke toplom bojom svjetlucaju se i vidno hrle, drvlje i kamenje probijeno je mladom zrakom, kao da je u svemu tome živa duša. Svemožni ovaj  gudač javlja se skoro posvuda, kod nas kod Helena, kod Germana, a čak i u Kalevali nearijskih Fina. Da se pak, ovakim tumačenjem, mitično biće Orfejevo najbolje razglaba, pokazuje i ime i ostala Orfejeva legenda. Po svoj prilici, ime je od ορϕνη, tama, noć, te je 'Ορϕευς tamni, noćni2, što će reći još tamno, noćno Sunce. Po božjoj legendi, Orfej je porod sunčanog Apolona, od koga, jal od noćnoga Herme, primi i majstorsku liru. Druga verzija kaže mu ocem rijeku Eagro, jezero u našoj priči, noć po nazoru arijskom. A i zbilja Orfej sigje u ad, da dolje traži svoju Euridiku, usmrćenu zmijom, ko što je

zmijinja svirala našega krilatog čovjeka3; više puta rekosmo, da i zmija oličuje noć. Euridika, tražena po tmini ada, noćna je Zora.

2  Preller, Griech. Myth., II B., s. 484. Pače je Kuhnu (Herabk. des Feuers, s. 7) Ορϕευς isto ime sa sanskritskim Rbhus, od nas već vigjenim likom noćnog Sunca.

3  Svak se sjeća, pa i ne treba spomenuti, da je svirala pridijeljenja i noćnome jašiocu Trojanu.

U prve, zla je sreća krilatoga čovjeka, koga prostrijeli Dukljan, loveci po provalijama i  gustome grmenju, pa tako i Orfeja, u planini, rastrgoše i proniješe bijesne Menade. Kao što se vidi, pojedinosti mita slične su, a nisu jednake. Ovo ovako mora i biti, pošto mit raspredoše, jedni od drugih neodvisno, Heleni s jedne, a Srbi i Hrvati s druge strane. Nego, čita ista je glavna misao: čudotvorna gudnja.

Sjajan, i nada sve svečan, jeste trenutak sunčeva ogranka. U duši Srbina i Hrvata neznabošca Sunčeva prva slava jeknu glasom vjere, pa od te jeke stvori im se odjeliti sunčani bog. Taki bog, Sunce na prvome skoku na nebu, još nam sija u mladome krilatome Hrelji našega epa.

U srpskoj historiji, za vrijeme posljednjih Nemanjića, ima jedan Hrelja, koji se na gornjoj Strumi u Makedoniji, posjedom znamenite krajine i silom oružja, promeće tamo amo, od oslabljene Bizantije do jačajuće Srbije. Najposlije, zavolio srpske svoje gospodare, a bio, u dvoru Silnoga Dušana, protosebast, pa i najviši dostojanstvenik, kesar. Iza burnog života, pokalugjeri se i prestavi se

g.  1343, u rilskom manastiru1.

1 Ruvarac, Prilog k ispit. srpskih pes., str, 65—6.

Ovaj historični Hrelja nije, nizašto, krilati Hrelja naših pjesama. Osim slučajnog sudara istoga imena, ni spona najtanja jedno s drugim licem ne veže. Epski Hrelja viječan je mladić, ''rogjeni mladić'', kao što vrlo značajno veli pjesma2. Urogjena ta mladost hvali mu se, gdje je god o njemu govor: ''Lijep mladić, pa se zakitio3 — vino pije, nausnice smije''4. Dive se vile njegovoj mladenačkoj ljepoti5, pa i samo ime mladića ep rado previja u oblik deminutivni, kao što: ''Hreljica'', ili ''Krilatica''. A kako mladost, tako i krila postojano su odličje Hrelji:

Ta su krila zlatna:

''Ja da ti je okom pogledati,  kad s' obuče jedan krilat junak! No da vidiš divna gjuveglije, gjuveglije, Relje krilatoga! Nije šala jedan krilat junak! Nije šala krila i okrilje!

A jadan ti prema njemu Marko! I jadan ti Miloš vojevoda! Vilovita konja pojahao6''.

''Relja Bošnjanine

zlatna hrani u ramenim krila, na krilu mu soko tica siva''1.

Krilima, što ih junak ''hrani'', ''ima'', ''rasklapa''2, on ''se izvija nebu u visinu''3 Otkle se izvija? ''Povi se magla od istoka ... a iz magle ispanuo junak . . na sivalju krilatu''4, kaže pjesma. Megju epskim junacima, Hrelja je čauš5. Na njemu sijeva oko vrata crveni rubac, poša6. A šta je Hrelja? ''Junak sav od vatre žive''7.

2 Petranovića pjes., knj. III, 35, v. 119.

3 Id. ib. v. 138.

4 Id. knj. III, 54, v. 85.

5 Ovo u Petranovićevoj zbirci; a, u Vukovoj, Leka sestri Rosi govori:

''Ako li si, sestro, naumila, da ti uzmeš krilata junaka, da ga grliš, a da se ponosiš, uzmi, sele, Relju krilatoga'' (knj. II, 40, v. 438—41).

6 Vuk. pjes., knj. II, 40, v. 185-93.

1 Petranovića pjes., knj. III, 22, v. 302—4.

2 U epu, passim.

3 Petranovića pjes., knj. III, 35, v. 255—6.

4 Id. ib., 34, v. 361—6. Za Hreljina konja sive boje gledaj, u istoj knjizi, i pjesmu 29, v. 131—2.

5 U epu, passim.

6 Ovaki rubac, baš kao njegovu biljegu, navodi jedna pjesma bosanska o tri vojvode, o Kraljeviću Obiliću i Hrelji: ''A na Relji poša sijevaše'' (Petr., knj. I, 110, v. 21.).

7 Petranovića pjes., knj. III, 35, v. 173.

Iz ovog epskog opisa vidi se još čistije, nego iz samih pučkih priča, da krilati mladić na krilatom konju jest mlado ogranuto Sunce. Pribrati, te složiti zajedno, razmetnute riječi epa isto je, što sklopiti sliku boga. ''Sav od vatre žive'', a s ''pošom'', s crvenim osjevom oko divne glave8, bog, hitri ''čauš'', hitri vijesnik slavja dnevnog, ''ispanuo na sivalju krilatu, izvio se od istoka iz magle, krilima i okriljem izvio se nebu u visine''. Sivi konj i siva magla označuju izlazak iz noći, a pokazuju i na

oblake, koji obično prate sunce na izhodu i zahodu. Hrelja izvio se iz magle, kao što na više čusmo, da Momčilo u mitičnoj magli rastade se s ljubom svojom 9. Važno je i mnenje obližnjih nam Bugara o nastanju Hrelje. Narod u Bugarskoj na pitanje: Otkud junak Hrelja? kaže: Od mora10. To je, dakako, mitično more arijske noći.

8 O zračnoj glavi mladoga Sunca, kojoj se začudiše Arijci, a Heleni uličiše u svome Κεϕαλος, vidi, na str. 76—9, sjajnu raspravu M. Müllera: Vergleichende Mythologie.

9 Vidi na str. 188.

10 M. Pjerotić (u N. Listu Zad., god. 1884, br. 80), koji priopći, prevedene, i ove stihove:

''Pa mi sede junačina Hrelja, te iskrši granu bademovu Stade kleti aga Asan-aga . . . Odgovara junačina Hrelja: Ne kuni me, aga Asan-aga!

Imam ljubu gospodskoga soja, mesto hleba, bademom se hrani''.

U mitologiji arijskoj, badem, uz rano svoje cvijeće, bilježi rano vrijeme (Gubernatis, Myth. des  Plantes, pod Amandier). Što se tiče postanka i stana Hreljina, naš narod misli, da je Bošnjak iz ''Jenje Pazara, pokraj Raške'' (Vuk pjes., knj. 11, 40, v. 169—70). Ovoj lokalizaciji mita ja ne znam pravog razloga. Da rečem: to je s toga, što u kršnome jugo-istočnom kraju Bosne, do Raške, ponajdulje udrža  se starovjersko štovanje boga, time ne bih mnogo zadovoljio čitatelje. Niti bi koristilo reći, da sunce iza vrlo izdignute pazarske visočine granjiva baš u punoj slavi. Inače narod, ako i zna sjedište Hrelji, ne zna mu za oca i majku:

''Što mi kažeš Relju Krilatoga . . . od koga je gjeda i koljena,

ko li otac, ko l' njegova majka ? Ja sam čula, gdje pričaju ljudi, da je Relja Pazarsko kopile, našli su ga jutru na sokaku, Jegjupkinja njega odojila,

s toga ima krila i okrilje'' (v. 482—92). Ja prihvaćam riječ ovdje, da su Hrelju ''u jutru našli''.

U Vukovoj zbirci .pjesama Hrelja nije nigdje glavnim i jeditim predmetom pjevanja. Dašto, velik je junak, biće odlično s krilâ i okrilja, ali se pomalja uz druge junake. Druguje, u zbirci Petranovićevoj, navlastito s Markom, no kao da je Hrelja junak vigjeniji. Jedna pjesma iz Hercegovine1, izatkana obilatom žicom mita, donosi nam one iste prikaze, koje mi poznajemo iz priča o trojnome konju Sunca, o Sunčevoj rgji u nevidnoj noći, o mirisavoj svježosti i o braku njegovu s jutra. Krilati Hrelja, s drugom Kraljevićem Markom, ide, da gleda čudo neko:

''Na Golubu visokoj planini, gdje imade zelena livada, po livadi trava gjetelina,

Vidivši to, Hrelja

po njoj pasu dva vrana gavrana; to ne bila dva vrana gavrana, već dva konja od jedne kobile, zlatne su im grive do koljena,

i lijepe kite do očiju . . .

na sred polja zeleno jezero, kod njega su na sastanku vile, svake evte tri bijela dana,

sve okreću kolo naokolo''2.

''zapjeva tanko glasovito: kako Relja tanko popijeva, planina se planini odziva, a dolina dolini doziva,

a sa gore polijeće lišće''3.

Ali Hrelji nije još pravo doba: vile mu

pače, vila ''najmlagja'' Hrelji

''uklone dva konja velika . . . oba vranca od jedne kobile, pozlaćenih griva i perčina''4;

''oči pomračila,

pomračila, pa ih iskopala''5,

a uhvatila pod njim i trećega konja, crvena, konja ''alata''6. Nego ista vila, koja ga liši vida, junaku zatim ''rashodi tamu''7, te progleda. Da to izvede, ranjenog Hrelju vila ''umiva studenom vodicom, — a kadi ga svakom mirodijom''1. Iz ovih riječi kao da nam odiše sav miris jutrenjeg orošenog bilja. U tom kadu, ''mladi'' Hrelja privjenča sebi vilu ''odviše lijepu''2, najmlagju, čas prije njemu ljutu i nemilu, a sada nježnu vidaricu. To jest: prekuživši mrzost otamnjele Zore, mlado Sunce ruči se s mladom rosnom Zorom, koja, prehodnica s jutra, boga ''rashodi tamu'' na stazi neba.

1 Petranovića pjes., knj. II, 23

2 V. 13-20 i 25—8.

3 V. 138—42.

4 V. 172—5.

5 V. 206—7.

6 V. 205. U pričama, pojavi nam se trojaki konj boje crne, rigjaste i bijele, a ovdje je boja dvaput crna, a onda crvena, koje jednako izražava dva maha noćna i treći jutrenji, pa služi i dokazom izvornosti pjesme.

7 V. 303.

1 V. 342-4.

2 V. 325.

Sunce je maloviječno. Mladi junak, nakon presjajnoga ali kratkoga hoda, strada pri svršetku svakoga dana. Vila Hrelji ''oči pomračila, — pomračila, pa ih iskopala'', malo prije reče nam pjesma. Ovo isto platno mitično, ako i drugim nitima, snuje opet jedna pjesma iz Petranovićeve zbirke3. Krilati junak bolji je od Miloša i od Kraljevića Marka4, pa nakanio se, da ih spasi od Arapa i od arapskoga strašnoga jaza:

''Arapi su endek prokopali, u dubinu trista endezeta,

u širinu trista i četiri''5.

I zaista spasio dva druga, dok ''uzeo'' jednog ''pod lijevo'', a drugog ''pod desno pazuho''6. Nego, odmah potom pogibe od najnenadnije smrti: ''okrenuo oči i obrve''7 Arapki, i od te žene ubi ga strijela.

Krilatome Hrelji, Hrelji junaku nedostižnu, postavi Marko kao viteški natpis, uz ove svoje riječi: ''Nije majka rodila junaka, — što je majka Relju od Pazara. — Jao, Relja!''8

3  Knj. II, 24.

4  V. 35: ''Bolji Relja za sedamnest Marka''

5 V. 55—7.

6 V. 85- 6.

7 V. 92.

8 V. 102—4.

Pošto na više mjesta spazismo, da se adske sile, u našoj tradiciji, rado kriju za arapsko ime, ne će, valjda, puka dosjetka biti, reknemo li, da nam arapski jaz ovdje prestavlja bezadnju tminu noći. Tako i Arapka, koja ustrijeli Hrelju, biće večernja Zora. Ovo barem stoji, da u općoj mitologiji nije nepoznata naša fraza: ''okrenuo oči i obrve''. Sunce i Zora Arijaca ginu ''okretom'' svojim9. A od   strijele ženskoga Parisa pokleknu i mladi Ahil, junak nad junake, s koga takogjer kao da nam baca svoj sijevak mlado Sunce.

9 I Zorina ovaka pogibija priča se, u nas (Vuk. prip., 24): ''Bila je nekaka gjevojka, koja nije rogjena od oca i majke'' (nije ni Hrelja rogjen od ljudskog oca i majke), ''nego je načinile vile od snijega, izvagjena iz jame bezadnje prema suncu Ilijnskome" (Zora u juliju), ''vjetar je oživio, rosa je podojila, a gora lišćem obukla i livada cvijećem nakitila i naresila. Ona je bila bjelja od snijega, rumenija od ružice, sjajnija od sunca, da se take na svijetu ragjalo nije, niti će se ragjati''. Na nogama trčući, brža je od svakog konjika, pa otvorila trkiju, da je uzme za ženu ko će je preteći. Sam carev sin mogao pristajati za njom, no i to vrlo mučno. Kad je dostigne i uhvati, turi on djevojku za se na konja; ali, ''kad dogje u najvisočiju planinu, obazre se, kad li mu gjevojke nema''. Ižčeznuti će naime, prebrza trenutna Zora, netom je mlado Sunce na nebu odskočilo.

Sunce, u večernje doba njegove propasti, kao boga napose posmatraše i Heleni, sazdavši plastični lik Hipolitov. 'Ιππολυτοϖ znači: ''onaj što ima otpregnute konje'', a jeste Sunce, koje, pri zahodu, već raspregnu kola svoja, te ide nevidom1. Zna se, da u Arijaca mitična zamisao Sunca progje

kroz tri stepena razvitka. Sunce bi iz prva zaimšljeno kao vrljajući točak, onda kao nešto ''brzo'', a pošto je brz i konj, kao ''brz konj'', zatim kao ''konjik'', jal ''vozač na kolima'', ovo potonje helenski Belerofon-Perzej, jal Hipolit. Srbi i Hrvati, dakako, nisu svoje bogove dotjerali prema harmoničnoj i jasnoj slikovitosti bogova Helade; ali tri ona stepena razvitka, glede Sunca boga, preturiše i oni. Mislim, ima za to dokazâ. Da je Sunce, kod nas, nekad smatrano kao točak, kolo, nagovješćuje ''kolasta'' azdija, što pristoji pouzvišenijim junacima pučkog pjevanja. Pak i stih, koji na više čusmo u pjesmi o Hrelji, da, naime, vile ''sve okreću kolo naokolo''2, iz početka bješe zar mitična fraza strogo realnog smisla, te hoćaše reći: oblaci tjeraju kolo sunčano. A sunčano kolo vigja se i na Jabučilu.

1  V. Puntoni, Studi di mitologia greca ed italica, u proučenoj i prozirnoj raspravi i Sulla formazione del mito di Ippolito e Fedra, Pisa 1884 (cap. III).

2  Na str. 198.

Nego krilati naš konj već označuje drugi stepen prisjeta mitičnog, iza kojega naši oci pregjoše i na treći, s krilatim junakom. Samo, što naš Krilatica ostade jahač, dok megju Helenima sjedne u vratolomna tragična kola: on je Hipolit, mladić uzorite ljepote i uzorite čistine. Ipak, mnoge spone skopčavaju Hipolita s našim Hreljom i Momčilom. Njega upropastila Φαιδρα, vidna, po imenu naša Vidosava, pa onda sama poginula, kao što i naša žena. Hipolita smače noćni Herme pod kacigom, pod

''večernjim tmastim pramenom oblaka''3, ili, po morskoj nemani, smače ga morski Pozidon, koji je

mladiću pradjed, a Momčilu dogje glave noćni Vukašin, kod ''jezera vražjih'', gdje ''se povi jedan pramen magle''1. Izmrcvarenog Hipolita izliječi na nov život vidar Asklepij; oslijepljenog i nagrgjenog Hrelju ozdravi vidarica vila.

3  Pantoni, Ippol., p. 54,

1  Bugarskome Hrelji prva je postojbina, rekosmo, taman more.

Sa Suncem trojnim u noći, i sa Suncem, koje se diže u slavi i silazi u bijedi dana, još ne uhvatismo sve slike Sunca boga. Od dnevnoga Sunca omašnije je ono, što redi godinu. Osobito  mladog boga mlade godine Srbi i Hrvati željkovali, da im iskoči žarki i veseo; o dobrotvoru tome himne njihove romonile zvukom najglasnijim. Staro vjerovanje u Sunce ovo, skoro u cjelosti, stoji pred nama, jer se ona vjera ukruti, kao okami se, u božićnim običajima, koji se posvuda, manje ili više poganski, potežu u narodu. Naši oci, kad se pokrstiše, od božića Sunca premetnuli govor na božića Isusa.2

2  Kako poznajemo hristjanstvo, ne će biti baš velika muka, da se razluči, malne u svakom slučaju, što je hristjanski, što li poganski obred božićni.

Godišnje je Sunce pravi davalac, pravi Dabog, jer daje ljetinu; pa njega pri uzlazećoj trci do ljetnog suncokreta, a silazećoj do suncokreta zimnog, praćaše najveća sućut. Kao što dnevno Sunce ima noćnu nepriliku, tako i ovo godišnje pada u vitešku nevolju, sve veću i veću, čim mu se staza nebesna sve to većma snizuje, u drugoj polovini godine. Bogovi već ostarili, pa njih sapeli tamni dušmani, zlovarni duhovi. Svezali Vida, njegovu ženu i Sunce. ''Tako mi ovijeh zauza Hristovijeh!'' još jednako zaklinju se ljudi u području jekavskoga narječja3, na nesvjesnu uspomenu Sunčeva sužanjstva. Kad su tamo pokladni dani prije božića, domaćin prvom čašom vina, i prvim riječima zdravice, sjeća na te zauze, ili poklade: ''Zdravi ste, gjeco! Zauzi Hristovi na zdravlje i na radost nam došli, a zdravo nas i vesele ostavili, da Bog da!''4 Domaćin želi, da zauzi dogju na radost, jer na ljude oni mogu navući i žalost i pomamu, kako to dokazuje ova druga kletva: ''Tako me ne smeli i ne pomamili zauzi Hristovi!''5.

3  Vuk. rječ., pod Zauzi.

4  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 11.

5  Vuk. rječ,, pod Zausi.

Po božjem primjeru, vezali bi se i ljudi, pa otkupljivali. Od ovoga obreda neznabožačkog dogjoše sadašnji pučki praznici, materice i očići, ili oci. Padaju materice u predposljednju nedjelju pred božić, a očići u posljednju. Ili uoči, ili u jutru nedjelje, osobito djeca hoće da užetom, ili čim drugim, vežu majke i oce, koji se od toga darom kakvim otkupljuju1. Ova općenita zimska vežnja i Sunca i ljudstva već se verala i po arijskoj pameti. Indijski Varuna i Yama, bogovi čiče zime i noćne tame, vežu konopima svojim sve božje stvorove.

1  Vrčević, Tri glavne sveč. i Vuk. rječ.

Na vežnju maloga boga, osim izraza ''zauzi Hristovi'', pokazuju i ''poklade božićne'', koje su, u govoru jekavskom, sinonimne sa Hristovim zauzima2. Po-klade, ili po-kladi, biti će riječ skrojena kao po-nedjeljak, po-podne, po-večerak, uz značenje: po kladama, ili poslije klada. Klade su tamnica, kako nam kaže izreka: metnuli ga u klade. Ja bih mislio, da božićne poklade prestavljaju pogansku gozbinu, pri nastupu tamnovanja božjeg. A čemu su se onda, u vrijeme neveselo, ljudi častili? čemu pokladovali? Moguće s toga, što se prilagalo jela i pila bogovima zamrlim i utamničenim, što se njima davala daća, kako se to činilo i na ispokoj duše čovječje, nakon svakoga pogreba. Mijenom svjetlosti čamaju, u klade zapadaju, svi svijetli bogovi3. Za to, kod Srbâ i Hrvatâ, bilo i svakojakih bogovskih poklada, koje se, poslije, prenesoše na svece i blagdane hristjanske. Naš narod sada drži poklade: božićne, gospogjine, arhangjelove, Petrove, Mratinske, bijele, mesne, i valjda još koje.

2  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 11: ''Zauzi (pokladi) Hristovi''.

3  Kao što iz Udbine, tako i iz ''kršne Kladuše'' zlobni Turci rado izlijeću, u pjevanju narodnom. Kladuša je, doduše, mjesto u zapadnoj Bosni, pa ja ne ću da u ovo upirem.

Što se zavezalo, hoće da se i razdriješi. U oči božića zaklana je crna ovca, rek' bih na žrtvu baš tamnim duhovima4. Na 20 decembra, uz najveće propadajući dan, onemogao konačno Vid bog;

no, licem na dan slijedeći, bog se pridigao, i rodio mu se božić. Po deminutivnom i patronimičnom nastavku ić, bož-ić naprosto znači mali bog, bogov sin5. To je mili i slatki bogo, jal božo, kome

mladome primijenjeni su nježni gjetinci, kao što starome bogu očići i bogovoj ženi materice6. Božić je spućen, dok se ne odveže te se nanovo rodi. Sunčanog boga, koji se vječito pomlagjuje, simbolizira kojekakvo vazda zeleno drveće, sšmšir, lovorika, maslina; on je δαϕνηϕορος, kako Heleni rekoše za mladoga Apolona i mladoga Herakla; pa će, na dan sada pokrštenih mladijenaca, u jutru prije svanuća, jekavska majka uzeti listatu granu takovog drveća, prekrstiti njom domaću vatru i tući redom

golu djecu, uz riječ: ''Pusti bolest i jade, a prifati zdravlje!''1 Sve su sveze razdriješene. Božićeva majka

skinula povezače, babine rube2; zimni jadi minuli.

4  Vrčević, Niz. prip., str. 98: ''Na očiće . . . sasnio je neobičan san, i u sanku probudivši se, prekrsti se i reče: Bože daj sprama dobru! U oči božića zakolje pecivo, jedna crnu ovcu, od koje spremi desno pleće

...'' — Vidi i Tri glavne sveč., str. 21.

5  Miklošić, Bild. der slav. Personenn., s. 13.

6  Gjetinaca je nedjelja pred matericama.

1  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 17—8.

2  Babine su rubi dan prije badnjega dana i to je naziv crnogorski, a inače zovu se i tučin ili tucin dan,

valjda dan zaklanih žrtvenih životinja. Za negdašnji obred vjerski svjedoči običaj u šabačkom okrugu, u Srbiji. Tamo ''pečenicu, mesto sekirom, ubija krupicom soli u čelo, pa pečenicinu krv s tom soli izmešanu daja marvi'' (Milićevića, živ. Srba. s. 121).

Evo nam na okupu božje porodice, već začiljene i zdrave. ''Sjaj, bože i božiću!'' ovi prvi uzvik radosti, i prva molitva domaćina, na božić u praskozorje3, eda bi svima ukućanima sjalo božje Sunce, ide, kako božiću, tako i ocu mu bogu. Badnjak od sirova cera, što se siječe uoči božića iz jutra prije sunca, a pazeći na to, da padne k sunčanom istoku3a; badnjak, i što će vatrom goriti po svoj badnjoj noći do željno očekivanog ogranka novorogjenoga Sunca, simbol je ukupne te porodice. Pače, više nego simbol, on je čista slika njihova. Badnjak je duhato nešto, nešto živo. Od bditi, badnjak je ono što i budnjak; a kako je uprav živ, on je, po pučkoj izreci, veseljak4. Budni i veseli badnjak oličuje veljega boga i ludoga božića, a kašto i božićevu majku. U stara doba, on davao ljudma i ime, što sluti božju budnost: Budimir, Budisav, Budman, Budin, Budko, Dragobud, Dobrobud, Radobud. Imaju se ložiti dva, ili tri badnjaka5. Dva su badnjaka bog i božić. Ovu dvojicu napominje i nužni pridavak uz deblji kraj badnjaka. Kad su tri glavnje, jedna se kaže badnjak, druga badnjačica, a treća dijete.6 Pokrštene ove badnjake sad zovu u Srbiji Josifom, Marijom i Isusom7, kakogod što ih naši stari zvahu bogom, božićevom majkom i božićem. Gdje se nalože, triput se pomaknu u napredak. Kad poslije dogje polaznik, on će se pokloniti badnjaku, badnjaku i djetetu, i poljubiće im pregorjele osječke''. Ako ne na trojno Sunce, a to na oca, majku i sina neznabožačkog doba kao da pokazuju i tri nožića od obilja, za koje ženska pjesma pjeva: ''U Božića tri nožića: — jednim reže zaoblicu, — drugim reže kobasicu, — trećim reže česnicu''8.

3  Vuk rječ., pod Božić.

3a S istočne strane privošte uz duvar, u Srbiji, i svijeću, koja se u kuću unosi poslije badnjaka i slame (Miličevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 126—7.

4  Zgodno je opaziti, da je baš sunce ''Veselo'', po pučkom epitetu.

5  Vuk. rječ., pod Badnjak.

6  To u Podibru, u Srbiji. Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 128.

7  Id. ib.

8  Vuk. pjes., knj. I, 95. U drugim su božićnim pjesmama ''tri kite cvijeća'', ili ''tri tičice''.

Što se još jednako, u nekim krajevima, badnjaci kite lovorikom, pa im se nazdravlja i vinom se napajaju, i ono je neprevarni ostatak bogoštovne službe, negda obavljane na badnji dan oko tih velikih bogova. Najprvi badnjak, koji slika starog boga, valja sav da pregori, da se preveseli, kako obzirnom riječju veli Jekavac. Njemu pregorenom napija se, kao osobi živoj: ''Zdrav badnjače, moj veseli veseljače! Sretno nam se preveselio !''1  U ostalom je opaziti, da se, u pučkom govoru, pojam veselja najbolje s pojmom sunca spaja. Čovjek naš hoće da reče drugome čovjeku: ''Tako po sunca veseo hodio1a!''

1  Vrčević, Tri glavne sveč., str 26. Badnjak je, po svoj prilici, davna postanja arijskog. U Indiji, vedični pobožnici, pri svečanoj žrtvi, u rano jutro prinesenoj bogu Agni, stavljahu na ognjište jedno veliko

okresano stablo, povezavši ga remenima i triput ga pomazavši maslom. Stablo zvalo se vánaspátis, ''gospodar šume'', pa je njemu upravljena čak i jedna himna (Rigv., III, 8). Tome vedičnome badnjaku,  te i bogu Agni (ognju), pripadaju pak, u istoj Rigvedi, tako zvane ''Apri-pjesme'', koje su ponešto nalik na naše ''pjesme od kolede''. Osim badnjaka i ognja, prizivlju se tu Noć i Jutro, i još tri boginje sa istoka, a pominju se velika ''vrata bogova'', što se širom rastvaraju Badnjakova žrtvovna vatra goraše na razmaku dana i noći.

1a Vuk. posl.

Badnjakova vatra, znamen visoke lampe nebesne, ne smije da se ugasi. Dok se ona sama ne utješi, izgorjevši, nju čuvaju, gdje ostali ukućani spavaju, jedno muško i jedno žensko čeljade2. Varnice, koje iz vatre izlijeću, jesu svete i one. Ono je na lik zlatnih zraka, što će ih, sutradan, mlado Sunce po bijelom svijetu prosipati. Isus, hristjansko sunce naše, rodio se u noćnoj gluhoći, u skromnoj golotinji; Sunce naših pregja neznabožaca ragja se u slavnome osvitu, blista u sjaju božićnoga dana: ''Božić ide uz ulicu, te se veseli, — pred njim ide žarko sunce, te mu svijetli3''. Kano veličajni triumfator, ''dragi, plahi djetić, ognjeni Božić strilama'' stupa u svijet. Ove riječi ne udrža narodna pjesma, ali iz starine nam sačuva M. Držić4. Iz njih kano da prama krilata misao otaca naših, gvirećih  u božićno nebo. Na plaho dijete sa strjelama gledaju i druge oči, potmurne oči zavidnih mu dušmana, duhova zime i tmine. Da ih prestraše i odklone od božića, pobožnici bučahu i lupahu oružjem, kao što sad izbacuju puške po svoj badnjoj noći.

2  Id ib.

3  Vuk. pjes. iz Herceg., 349 v. 1—2.

4  Akad, rječ., pod Božić.

Te duhove jedna pjesma sazda u aždaje5. Na opasnome putu, megju strahotama ide božić s kraja jednog na drugi. Kako Sunce, iza dnevnoga hoda, vozi se po nevidnoj pučini, da se opet vrati na prozor istočni, tako mišljahu Srbi i Hrvati, da se, pri svanjivanju nove godine, božić ima na drugu stranu prevesti. Božićna pjesma glasi: ''Poručila Božićeva majka: — Tamo ću vam poslati Božića''; pa opet: ''Božić zove s onu stranu: Prevezite me!''6 ili: ''Božić viče iza vode: Prenesite me preko vode!''7 Čuju ga ljudi, gdje ''bahom bata, noseći guku zlata''8.

5  Vuk pjes. iz Herceg., 321, v. 1—6'

''Kad se Hristos na zemlju rodio, uze njega čista gjeva majka

na lijevu u naručje ruku, na srcu mu glavu prigrlila,

te s njim šeta kraj vode Jordana; gledale je proklete aždaje''.

6  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 24

7  Petranovića pjes., knj. I, 35, v. 3—4.

8  Vrčević, Tri glavne sveč,, str. 24.

Eto, i preveze se; ogranu junačko Sunce novog ljeta; ogranu, pa ''Božić zove svrh planine one visoke''1. Molitelji sjaču0, srca trepte. Božić strijelja mlade zrake, na skorašnji zator ljute zime; te uzletila k njemu ova ubržena himna:

''Granu sunce iza brda, veselo, veselo! Nije sunce, nego Božo, Koledo, Koledo! Nosi igru za pojasom, veselo, veselo! Mahnu igrom na junake, Koledo, Koledo! Junaci se razigraše, veselo, veselo !

Drugom mahnu na mladiće, Koledo, Koledo! A mladići na gjevojke, veselo, veselo!

Svak u kolo, Božić nam je, Koledo, Koledo!''2 3

0 Vuk. Živ. i ob,, str. 5: ''Na nekim mjestima kao po Bosni i Hercegovini, sjaču na Božić, t.j. domaćin rano u jutru viče: Sjaj Bože i božiću našemu ili našoj (po imenu svijem kućanima! redom)''.

1  Vuk. pjes. iz Herceg., 347, v. 1.

2  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 25. Božićev prevoz kao da nam spominje mutno i kajkavska jedna priča iz Megjumurja (Krausz, Sagen, I. 96). Kraj jedne rijeke boravi stari skeledžija. Ima krasnu ćer, koja nakon sedam godina morala se prometnuti u vilu. Gusta magla nalegla na rijeku; djevojka, a uz nju plemeniti mlad momak, sjede na lagji, dok iz prostorne dubine ori se divna pjesma, pjesma vilinska. Drugom prilikom, djevojka se odvoji od drugoga momka pa je nasred rijeke udušena Otac skeledžija umre iza nje. Inače, skeledžiju, ili prevozara, iznosi i štokavsko pučko kazivanje o bogonoscu svetom Ignjatiju i svetom Hristoforu. Sva je prilika, da stari Ignjatije i orijaški Hristofor skrivaju staroga boga, koji prevozi božića. Možda i šaljivi priziv: ''Pomozite trista i osamdeset bogonosnih otaca!'' spada amo. Bili bi to, u krupno računani, godišnji dani, prevozari nove godine.

3  Mlado Sunce, koje će izići, već na badnji dan spominju žene užičkog okružja, u Srbiji, u ovoj molitvici, više poganskoj, no hristjanskoj: ''Pomozi sveta Bogorodice, sveta Petko i sveta Nedeljo! Jutrošnje jutarce, i jarko sunašce, na radost mi osvani!'' Molitvicu žene izriču onda, kad kućni starješina započinje moljenje svoje božićno (Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, s. 127).

Veselje je veliko, svečanost najveća od sviju. Podigla se oborena godina. Na nebu dvori, ''od srme skovani, zlatom se pozlatiše'', veli pjesma božićna3. A zlato sunčanog sjaja, kao što nebo, obasjava i ljudske dvore:

''Božić štapom bata, nosi suva zlata

od vrata do vrata. Na čija će vrata  dat' blagosov zlata? Na naša će vrata prosut' šaku zlata''4.

Uz novu godinu i novoga božića, kano da se i kuća ponavlja. Što je u staroj godini zasnovano, započeto, valja sve do božića dosnovati, dočeti. Novi red, na nebu i na zemlji, počinje s božićem. Vatralj, stupa i još koješta, otklonjeno na badnji dan, sad se iznosi, da sve to vidi i posvježi novo Sunce. Odmah obilatim ručkom, gdje se jede glava svake stoke, slaviće se bog na obzorju. Svake vrste žito, eda bi sve rodilo, stoji na stolu. Svečano razlamanje šenične bijele česnice, u prijesno umiješene, pa i svjetiljke užizane, kako se gore na nebu užeže svjetiljka božanstvenog mladenca, i to su pobožni čini, pri kojima službu vrši domaćin sveštenik. Užežene svijeće, u Slavoniji na badnjoj večeri, svrnute su na hristjansku vjeru: pri blagovanju domaćin zapali, kako tamo kažu, najprije jedinstvo, pa onda trojstvo3. Ali trojno Sunce još nam izlazi kod uzdržnijih Srba. U Srbiji, česnicu, prije nego je razlomi, okrenuće domaćin triput za suncem4. Kao što na božić, palilo se jednako, blagovalo se, pjevalo, ustajalo u slavu boga i božića, i za sviju dana idućih, sve do malog božića.

3  Petranovića pjes., knj. I, 38, v. 10—1.

4  Vuk pjes. iz Herceg., 350.

3  Luka Ilić, Narodni Slavonski Običaji, u Zagrebu 1845, na str. 94—5.

4  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 131.

Osobito oganj na ognjištu goraše neprestano, i danju i noću1. U ovo vrijeme, gdje se god ljudi sretahu, iz punanog srca klikovahu: ''Božić se rodi!'', kao što sada hristjanski se pozdravljaju: ''Hristos se rodi!'' To bijahu, a i jesu, veseli božićni dani, ''natales invicti Solis'', kako, takogje u množini, kazivahu Latini, ti tijesni arijski drugovi naših otaca u misli vjerskoj. K vlačenju božićnih dana doprinese, bez sumnje, i ustroj stare naše porodice. Obitelj, srpska i hrvatska, bijaše sklopljena, stisnuta u samoživu i gotovo samovlasnu zadrugu. Pri mnoštvu domaće čeljadi, uz ljutu zimu i smetove snijega sa polja, naosob u domovini zakarpatskoj, svečanost rogjenoga Sunca posta strogo obiteljsko slavje. U božićno jutro, osim polaznika gatara, niko iz druge porodice ne dolazi u kuću, a dolaze, na pobožićnu čast, sve odive, ''neka znadu, da imaju rod i braću''2. Nego, onomu duljenju ima

zar i poteži uzrok. Božićni dani kano da su babine djeteta božića. To barem stoji, da u jednoj pjesmi od Kolede, božić nam se prikazuje čedom, kome treba prvo njegovanje i blažnjenje žensko: ''Da okupam, Koledo! — malog boga, Koledo! — I božića, Koledo!''3 Babine, u narodu, traju za kojih sedam dana,

t.j.   za jedne mjesečne četvrti; a sedam je dana u god od božića do malog božića.

1  Vrčević, Tri glavne sveč., str. 13.

2  Vrčević, Niz prip., str. 269.

3  Vuk. rječ., pod Koleda.

Ako se Hrvati i Srbi silno veseljahu svome božiću, imahu i rašta. Najprvo, bijahu im to ''naredili sam bog i božić'', kako veli pučka prečesta izreka. Pa od božića, i od oca mu davača boga, na pregršti im silažahu darovi: toplota, zdravlje, napredak triju rodova, ljudskog, skotskog i zemaljskog, duševna čistina i pokoj. Bez sunčanog žara, svijet bi postao prilika adske slike: jadovita pokrajina tmine, studeni i samrti. Pastirskome, više no ratarskome narodu, kao što ono iz prva bijahu plemena hrvatska i srpska, stoka je glavno dobro, prvo blago; te najvruća božićna molitva njihova prosila ''volove vitoroge, konjice putonoge i ovčice svilorune''4. Pače, i sam božić zar privigjao im se pod čobanskim ruhom:

''Čobanin se naslonio na grančicu orahovu

tud prolazi mlada moma, da potkine grančicu''5.

4 Vuk. pjes., knj I, 189, v. 5—10.

5 Id. 16, v. 11—4.

Od čistoga mlagjanoga Sunca u svemu je spasenje. Prljavi ljudi eno ogreznuli u zimu, u gustu tamu, u grijeh; njih okaljane Sunce hoće da izvlači i razgaljuje.

,,Na istoku zaigralo sunce

za tri dana i sve bez prestanka, za tri druga šjede na zapadu, sunce grije, od grija nas mije''1,

krutom, neotanjenom mišlju, kaže pjesma narodna.

1 Vrčević, Tri glavne sveč., str. 73.

Da poluče ove božje blagodati, Srbi i Hrvati obraćali se, na sve načine, milosnome božiću. Njega zvali i prizivali. Pobožna riječ i pobožne čini kod naših otaca, kakogod i kod Inda, Latina i Helena, imadijahu moć, da prinude i prisile bogove na dijeljenje njihovih milosti. Što se sluti, ono se i sluči; pobožnoj gatnji odgovara božja gatka. Bila, s toga, prava žurba oko začetnika božića, eda bi se, tu namah, u prve dane, zajamčila ukupna ona, dobra, koja nosi godina, i koja zli duhovi ljudma zavide. Što se god vrši na božić, sve je nasporno: lopiža navrela od istoka, projahani konj, ovca iz tora dovedena u kuću i povraćena u tor. Ko prije božićnog ručka pojede pupak drenov ili ljeskov, biti će svjež kao pupak, zdrav kao drijen1. ''Božić baje po svem svetu ovome''2, veli pučka riječ, t.j. on čara, te diže crne smetnje i spori dobro. Gatalo se i bajalo, onda, na sve strane; a osobito hoćahu ljudi, da božićnom basmom naslute plodnost. Kad se, na badnji dan, badnjaci prespu žitom, i na njih sveže povjesmo; kad se oni obnesu oko ulištâ, a preostavši im ugljen metne na mladu jabuku, ili na drugu voćku; kad najrodnija žena spusti slamu po kući, a pri tom kvoče, šiče, guče, i djeca pijuču za njom, te su po slami i u dimnjak u vis bacani orasi3, pa i vreća slamnjača služi kao trpežnjak na stolu sve do malog božića; kad se i slama, i pepeo š česnice, i rog od pečenog živoga, odnese u polje i na pitomo drveće; svi ovi, i još drugi običaji, pokazuju na božića, pouzdanog davaoca roda i ploda4. Naosob badnjakom, obnešenim oko ulištâ, i ugljevljem, metnutim do jabuke, napominje se bog sunčani. U vedičnoj mitologiji, jabuka uz oblo, rumeno voće, i čela što srče slatki med, kako Sunce upija nebesno vidilo, prestavljaja Sunčevo biće. U Rig-Vedi se veli, da Açvini pčelama donose mili med''5.

42

1 Milićevića živ. Srba, s. 124—5 Gl. XXII.

2 Vuk. pjes., knj. I, 180, v. 11—2.

3  Vilovsky, Die Serben, s. 159—62.

4  Što se tiče slame, ona se u kući i izvan kuće mal da ne posvuda meće, a to se čini u svakom kraju naroda. U Srbiji, iza badnjaka odmah unose u kuću te prosiplju bobovu slamu (Milićevića živ. Srba,   Gl. XXXVII, s. 126—7). U Slavoniji, kad se u božićnoj noći iz crkve vrate kući, spavaju većinom na zemlji u slami, a treći božićni dan prije sunca iznese se slama iz kuće u polje, da bude bolji poljski rod (Ilića obič., s. 96 i 101—2). Obred taj, bez sumnje, nama dolazi od starine najdavnije. U polju na slami, od Slavena i Litvina žrtvovalo se bogovima i blagovalo u oktobru, na sijelu cijeloga naroda, ljudi, žena i djece, poslije pobranih sviju plodova. Nego i u daljoj davnini, u davnini Rig-Vede, slama je svečana, pošto se na njoj žrtva polaže. N, pr. Açvini na tu slamu prizivlju se: ''Osvećenom slamom, svijetlim stazama dogjite!'' (Rigv. I, 3, v. 3) — ''Poljevajte žrtvu na slami, na troje razdijeljenoj'' (Id I, 147, v. 4). Tako i u himni VIII, 76. Slama se razastire, jer će na nju sjesti Açvini, a i drugi bogovi, koji budu pri žrtvi prizivani. Ta je slama tako sveta, da i sama je smatrana kao nešto božje, kao bog, u Apri-  pjesmama Rig-Vede: ''O slamo boginjo, koja se pruzaš, ljude braneći, ti razastrta na spas, ovdje na  oltaru utvrgjena, mašću pomazana! O sjedite na nju, vi dobri, vi bogovi svi!'' (II, 3, v. 4). — ''Nek se na široko raspruži bogougodna slama; dugo razastirana, mirisala nam ona milo; prijaznim osjećajem, o slamo boginjo, poštuj budne bogove'' (X, 70, v. 4).

5 Rigv. I, 112, v. 21.

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Sunce - nastavak 2. Sunce - nastavak 4.