SEDMI DAN

Probudio sam se poslije osam i brzo spremio da se vratim u kulu. Ali kroz bedeme je prolazilo tako mnogo raznih mračnih prolaza, da sam neko vrijeme lutao, dok nisam uspio pronaći izlaz. Na kraju smo se svi okupili u kuli, ispod nižeg svoda, gdje smo, uz naše zlatne prsluke, dobili i žute halje. Gospa nam je objavila kako smo mi sada vitezovi Zlatnog Kamena - to je bilo ime koje do tada nismo znali.

Pošto smo se tako pripremili i doručkovali, stari gospodin nas je sve počastio s po jednim zlatnikom. Na jednoj strani novčića su bila slova: AR. NAT. MI.18 a na drugoj: TEM. NA. F.19 Uz to nas je opomenuo da nikada ne činimo nešto što bi bilo u suprotnosti s ovom uspomenom, niti da se njome hvališemo.

Zatim je otišao do mora, gdje su ležali naši brodovi, bogato opremljeni. Tako divne stvari su ovdje sigurno unaprijed donijete. Bilo je dvanaest brodova, šest naših, a šest staroga gospodina. Njegovim brodovima su upravljali dobro naoružani vojnici. Ali on se ukrcao na naš brod, pa smo svi bili zajedno. U prvom brodu su sjedili muzičari - mnogi su bili muzičari starog gospodina - koji su plovili pred nama da nam prekrate vrijeme. Na zastavama su nam bili nebeski

znaci;20 na našoj je bila vaga. Meñu ostalim stvarima, na našem brodu se nalazio divan, gospodski sat, koji nam je pokazivao svaki minut. More je bilo vrlo mirno i uživali smo u plovidbi.

Ipak, iznad svega je bilo ono što je stari gospodin govorio. Jer, on je tako dobro znao da nam prekrati vrijeme divnim pričama da bih rado cijeloga života plovio s njim.

Za to vrijeme su naši brodovi jedrili vrlo brzo i nisu prošla ni dva sata kad nas je mornar obavijestio da vidi jezero prekriveno brodovima. Pretpostavili smo da su izašli da nas dočekaju i tako je zaista i bilo. Jer, čim smo kroz rijeku koju sam već spomenuo21 stigli do jezera, naišli smo na pet stotina brodova, meñu kojima je bio i jedan sav u zlatu i dragom kamenju. Na njemu su se nalazili kralj i kraljica, s gospodom, damama i gospama visoka roda.

Čim su nas ugledali, s obije strane su ispaljeni plotuni i nastala je takva buka od truba i bubnjeva, da su svi brodovi poskakivali tamo-amo po moru. Čim smo stigli, okružili su naše brodove i bacili sidra.

Stari Atlas je istupio u kraljevo ime i održao kratak, tečan govor u kome nas je pozdravio i izrazio svoju nadu da je kraljevski dar pripremljen.

4    Ars naturae ministra - Umjetnost je sluškinja prirode.

5    Temporis Natura filia - Priroda je kćer Vremena.

6    Misli se na 12 horoskopskih znakova.

7    4. dan, str. 45, samo što je tamo taj prolaz izmeñu jezera i mora opisan kao "tjesnac", a ovdje kao "rijeka".

Moji prijatelji su bili zaprepašteni - pitali su se kako to da je kralj ustao iz mrtvih, jer su mislili da će ga tek morati oživjeti. Mi smo ih prepustili njihovom zaprepaštenju i ponašali smo se kao da je to sve i nama čudno. Pošto je stari Atlas završio svoj govor, istupio je stari gospodin i održao nešto duži odgovor. Poželio je kralju i kraljici sreću i napredak i uručio im mali, elegantan lijes. Što je bilo unutra ne znam, ali to je dano na čuvanje Kupidonu, koji je lebdio izmeñu njih.

Kad su govori završeni,  ponovo se  začula  plotunska  paljba,  pa smo neko vrijeme plovili zajedno. Na kraju smo stigli do druge obale, blizu one prve kapije

na koju sam ušao. Ovdje je takoñer čekalo veliko mnoštvo kraljevih dvorana s nekoliko stotina konja. Čim smo stigli do obale i iskrcali se, kralj i kraljica su nam pružili ruku na izuzetno ljubazan način, pa smo se popeli na konje.

Sada moram zamoliti čitaoca da sljedeću pripovijest ne pripiše mojoj sujeti ili oholosti, već da shvati kako bih o ukazanoj mi časti sigurno šutio kad ne bi bilo izuzetno neophodno da to spomenem.

Svi smo dobili mjesta meñu gospodom. Ali naš stari gospodin i moja malenkost jahali smo uz kralja i nosili po jednu kao snijeg bijelu zastavu s crvenim križem. Mene su to zamolili zbog mojih godina i zato što smo obojica imali duge,

prosede brade i kose. Osim toga, ja sam prikačio i moje značke na šešir, što je mladi kralj ubrzo primijetio i upitao me da li sam ja bio taj koji je uspio steći značke na kapiji. Skromno sam odgovorio: "Da". Ali on se nasmijao, objasnivši

mi da više nisu potrebne nikakve ceremonije - ja sam njegov otac. Zatim me je upitao čime sam ih otkupio, a ja sam odgovorio: "Vodom i solju". Kralj se čudio tko mi je podario takvu mudrost. Tada sam i ja postao prisniji, pa sam mu

ispričao sve što mi se desilo s kruhom, golubicom i gavranom. Kralj je bio vrlo zadovoljan. Istakao je kako je Bog sigurno bio vrlo milostiv prema meni.

U taj tren smo stigli i do prve kapije, na kojoj nas je čekao čuvar u plavom odijelu. U ruci je držao molbu. Čim me ugledao pored kralja, pružio mi je molbu,

uz ponizni zahtjev da preporučim kralju njegovu odanost. Ja sam najprije upitao kralja što je s tim čuvarom, a on mi je srdačno odgovorio kako je to bio poznat i izvrstan astrolog, koga je njegov otac i gospodar oduvijek visoko cijenio. Ali

prije izvjesnog vremena je počinio grešku u vezi s Gospom Venerom, jer ju je gledao dok se odmarala na svom krevetu, te je kažnjen da čuva prvu kapiju, sve dok  ga  neko  ne  oslobodi.  Upitao  sam:  "Može  li  se  on  osloboditi?"  "Da",

odgovorio je kralj, "ukoliko se otkrije da je neko zgriješio isto kao i on, morat će zauzeti njegovo mjesto, a on će biti slobodan".

Te riječi su me pogodile pravo u srce, jer me savjest uvjeravala kako sam ja taj prestupnik. Ipak, nisam rekao ništa i uručio sam molbu kralju. Čim ju je pročitao, tako se iznenadio da je kraljica, koja je jahala iza nas sa svojim gospama i onom kraljicom koju sam već spomenuo kod stavljanja utega, to primijetila i upitala ga što bi to pismo moglo biti. Ali on ništa nije otkrio, već je sklonio pismo i počeo

govoriti o drugim stvarima, sve dok nismo stigli u zamak, točno u tri sata.

Čim smo sjahali i otpratili kralja do već spomenute dvorane, on je pozvao starog Atlasa u jednu malu sobu i pokazao mu pismo. Atlas nije oklijevao, već je

odmah odjahao do čuvara, kako bi se osobno obavijestio o cijeloj stvari. Onda su mladi kralj, njegova mlada i ostala gospoda, dame i gospe, posjedali. Naša gospa je počela hvaliti našu marljivost, rad i zalaganje, predloživši da nam se uruči

kraljevska nagrada, kao i da joj se dozvoli da i dalje obavlja zadatak posrednika. Stari gospodin je takoñer istupio i potvrdio sve što je gospa rekla, predloživši da bi bilo mudro da se, s obzirom na to, pruži zadovoljenje po pitanju obije

stvari. Mi smo se, onda, morali povući na izvjesno vrijeme. Odlučeno je da svatko može nešto poželjeti, pa će mu to biti i ispunjeno, jer nije bilo sumnje da će oni koji su najviše shvatili, imati i najbolje želje. Imali smo vremena da o

tome razmislimo do poslije ručka.

U meñuvremenu, kralj i kraljica su počeli igrati igru koja je ličila na šah, samo što je imala druga pravila. Tu su bili suprotstavljeni vrlina i porok, tako da se

lako moglo vidjeti s kakvim zavjerama porok dočekuje vrlinu iz zasjede i kako se oni mogu procijeniti. Ovo je sve protjecalo tako otmjeno i pametno, da bi se samo poželjeti moglo da svatko ima jednu takvu igru.

Tokom igre, Atlas je ponovo ušao i iznio svoj prijavak u četiri oka. Mene je oblio znoj, jer mi savjest nije davala mira. Kralj mi je zatim dao da pročitam molbu, manje-više sljedećeg sadržaja:

Stražar prve kapije je, prije svega, želio kralju uspjeha i napretka i da mu se sjeme raspe nadaleko i naširoko. Poslije toga je naglasio da je došlo vrijeme kada se on, u skladu s kraljevskim obećanjem, mora osloboditi, jer je jedan od gostiju

otkrio gospu Veneru; njegova promatranja ga nisu mogla prevariti. Ukoliko bi Njegovo Visočanstvo napravilo strogu i detaljnu istragu, uvidjelo bi kako je ovo otkriće istinito. Ali ako bi se dokazalo da nije tako, rado će ostati na kapiji do kraja svog života. Iz tog razloga, on ponizno moli da mu se, po cijenu tijela i

života, dozvoli da prisustvuje večerašnjem objedu. On se nada da će tom prilikom otkriti krivca i zadobiti željenu slobodu.

Sve  je  ovo  bilo  temeljno  i  prikladno  rečeno,  iz  čega  sam mogao  uvidjeti

njegovu plemenitost. Ali na mene je sve djelovalo suviše snažno i od sveg srca sam želio da to nikad nisam ni vidio. Pomislio sam da bih mu možda mogao pomoći mojom željom, pa sam upitao kralja da li bi se on mogao osloboditi i na neki drugi način. "Ne", odgovorio mi je kralj, "jer je ova stvar vrlo posebne prirode. Ipak, što se ove večeri tiče, možemo mu izaći u susret." Odmah potom, posla nekoga po čuvara kapije.

U meñuvremenu su pripremljeni stolovi u dvorani u kojoj nikad ranije nismo bili, namještenoj tako skladno da je nikako ne mogu opisati. U nju su nas uveli uz posebnu pompu i ceremonije.

Kupidon nas ovaj put nije pratio jer ga je, tako su mi objasnili, donekle naljutila

sramota nanesena njegovoj majci. Ukratko, moj prestup i ona molba su nanijele mnogo tuge. Kralj se protivio da započne istragu meñu gostima, utoliko prije što bi na taj način i oni koji još ništa ne znaju sve saznali. Zato je stvar prepustio čuvaru kapije koji je u meñuvremenu stigao i bio zadovoljan koliko je to mogao biti, što mu se pruža prilika da pažljivo istražuje.

Na kraju su se svi ponovo razveselili i počeli pričati o raznim zabavnim i korisnim stvarima. Nije neophodno da sada opisujem kako je služena hrana i

kako je izvoñen ceremonijal jer, niti je to čitaočeva briga, niti bi to koristilo mom

naumu. Ali tu je bilo mnogo više umjetnosti i ljudske duhovitosti nego pijanstva. To je bio posljednji i najbolji obrok kome sam prisustvovao.

Poslije banketa su brzo iznijeti stolovi, a unijete su zgodne stolice koje su

poredane ukrug, pa smo seli na njih zajedno s kraljem i kraljicom, starim gospodinom, damama i gospama. Jedan paž prijatnog izgleda je otvorio veličanstvenu knjigu koju sam već opisao22. Atlas je zauzeo mjesto u sredini i otpočeo svoj govor:

"Njegovo kraljevsko veličanstvo nije zaboravilo na uslugu koju ste mu učinili, niti kako ste marljivo obavili vašu dužnost. Zato vas je sve proizveo u Vitezove Zlatnog Kamena. Zbog toga je sada neophodno ne samo da se ponovo obavežete Njegovom Kraljevskom Veličanstvu, već i da položite svečanu zakletvu na sljedeće odredbe, kako bi i Njegovo Veličanstvo moglo isto tako saznati kako da se odnosi prema svojim vjernim podanicima."

Na to reče pažu da pročita odredbe, koje su glasile ovako:

"Vi, gospodo vitezovi, ćete se zakleti:

1)     da nikada vaš red ne pripišete ni ðavolu ni duhu, već samo Bogu, vašem tvorcu, i njegovoj službenici, prirodi;

2)    da ćete se gnušati svakog bluda, pohote i nečisti i da vaš red nikada ne uprljate takvim porocima;

3)     da budete uvijek spremni da svojim talentima pomognete svima koji su toga vrijedni i kojima je to potrebno;

4)    da nikada ne poželite da ovu čast upotrijebite za ovozemaljske počasti i visok

položaj;

5)    da ne živite duže no što Bog dopušta."

Na ovu posljednju odredbu smo se morali nasmijati, a sasvim je i moguće da je tu dodana zabave radi. Kako god bilo, mi smo se morali zakleti pred kraljevim skiptrom. Poslije toga su nas, uz uobičajene ceremonije, proizveli u vitezove. Meñu ostalim privilegijama, dobili smo i vlast nad neznanjem, bijedom i bolešću, da s njima činimo što nañemo za shodno. To je kasnije potvrñeno u

8    4. dan, str. 17.

jednoj maloj kapeli, u koju su nas poveli u procesiji, da našu zahvalnost ponudimo Bogu. Tu sam, u slavu Gospoda, okačio svoj zlatni prsluk i šešir i ostavio ih za vječni spomen. A pošto je svatko upisao svoje ime, ja sam napisao23:

Summa scientia nihil scire.

Fr. CHRISTIANUS ROSENCREU'TZ,

Eques aurei Lapidus, Anno 1459.

Ostali su napisali nešto drugo, već što je tko smatrao za najbolje. Zatim su nas ponovo odveli u dvoranu. Tu smo posjedali, pa su nas posavjetovali da sad brzo smislimo svoje želje. Kralj se, sa svoje strane, povukao u jednu malu odaju, da tamo primi naše želje. Svakoga su pozivali posebno, pa ne mogu ništa kazati o željama drugih. Ja sam mislio da bi sada najpohvalnije bilo kad bih, u čast svog reda, pokazao pravu vrlinu; smatrao sam da, u ovom trenutku, to najbolje mogu učiniti zahvalnošću, koja me bolno iskušavala. Zato sam se, bez obzira što sam mogao poželjeti i nešto mnogo ugodnije, suzdržao, i odlučio da, usprkos mogućoj opasnosti za mene, oslobodim čuvara kapije, mog dobročinitelja.

Kada su me pozvali da uñem, najprije su me upitali da li sam, pošto sam pročitao molbu, primijetio ili posumnjao na nešto što bi navelo na prestupnika.

Bez oklijevanja sam počeo pripovijedati kako se sve desilo i kako sam, u neznanju, baš ja počinio tu grešku, te sam se ponudio da primim kaznu za sve do čega je ona mogla dovesti. Kralj i ostala gospoda su se zamislili nad ovim

neočekivanim priznanjem, pa su me zamolili da izañem na kratko.

Čim su me ponovo pozvali, Atlas mi je objavio da, iako je Njegovom Visočanstvu Kralju vrlo mučno što sam baš ja, koga on voli više od svih, zapao u takvu nesreću, on ipak ne može prekršiti stare zakone. Zato za mene ne postoji

drugi način da se otkupim, osim da oslobodim vratara, te da stanem na njegovo mjesto. On se nadao da će uskoro neko takoñer počiniti grešku, kako bih mogao što prije otići kući. Ipak, ne vrijedi da očekujem osloboñenje prije vjenčanog

slavlja njegovog budućeg sina.

Ova presuda me skoro koštala života - mrzio sam i sebe i svoja brbljava usta, kad nisam znao šutjeti. Ipak, na kraju sam se ohrabrio i, pošto sam shvatio da mi

nema pomoći, ispričao kako me je taj čuvar počastio jednim obilježjem i preporučio drugom vrataru. Uz tu pomoć sam izdržao sva mjerenja i tako uživao u časti i radosti koji su mi pali u udio. Zbog toga mi pristojnost nalaže da

pokažem zahvalnost prema mom dobročinitelju i ništa mi drugo ne preostaje

9    Najviše znanje je da ništa ne znamo. Brat Christian Rosenkreutz, vitez zlatnog kamena, godine 1459.

nego da svoju kaznu prihvatim zahvalno, te da izjavim kako sam spreman ponijeti teret umjesto onog koji mi je pomogao da zadobijem ovako visoke časti. Ukoliko bi moja želja, meñutim, mogla imati nekog utjecaja, želio bih se vratiti kući, tako da se ovaj čovjek oslobodi kroz mene, a ja kroz moju želju.

Odgovor je bio da želja ne može sezati tako daleko, baš kao što ni njega nisam mogao osloboditi pomoću nje. Ipak, Njegovom Kraljevskom Veličanstvu je bilo

milo što sam se ponio tako velikodušno, mada se plaši da još uvijek ne shvaćam kakvu sam bijedu sebi navalio na pleća svojom indiskretnom radoznalošću.  Dobri čovjek je proglašen slobodnim, a ja sam, teška srca, morao istupiti.

Poslije mene su pozvali i ostale. Svi su izlazili napolje veseli, od čega je moj bol bio još veći, jer sam vjerovao da ću morati skončati na toj kapiji.

Brinuo sam se oko toga što ću sve morati podnositi i kako ću provoditi vrijeme.

Na kraju sam zaključio da sam ionako star, pa mi, kako je to već u prirodi, ne preostaje više od par godina života. Tuga i jadan život će me brzo odnijeti u grob, te će se moja straža okončati. A do groba bih mogao provoditi vrijeme u blaženom snu. Progonile su me mnoge slične misli. Ponekad me mučila pomisao da sam vidio tako mnogo divnih stvari, ali sam zbog toga pretrpio i štetu. Ponekad sam se, opet, radovao što su me za života pozvali da prisustvujem svim tim radostima i što nisam morao otići onako sramno. Ovo je, dakle, bio posljednji i najteži napad koji sam trebao podnijeti.

Dok sam tonuo u ovakve misli, ostali su se spremili. Pošto su kralju i njegovoj gospodi poželjeli laku noć, odveli su ih do njihovih soba.

Ali mene, bijednika, nije imao tko povesti, a muke su mi tek predstojale. A,

kako bih bio siguran u svoj budući zadatak, morao sam staviti prsten koji je nosio moj prethodnik. I, na kraju, pošto je ovo bilo posljednji put da ga vidim u

ovom obliku, kralj me posavjetovao da se ponašam u skladu sa svojim zvanjem i

nipošto protiv odredbi Reda. Onda me zagrlio i poljubio, a ja sam shvatio da ću ujutro morati biti na kapiji.

Pošto su neko vrijeme prijateljski sa mnom porazgovarali i na kraju mi pružili ruke preporučujući me Božjoj zaštiti, oba starca, gospodar kule i Atlas, su me poveli do veličanstvene spavaonice u kojoj su bila tri kreveta. Legli smo, svatko

u po jedan krevet, pa smo spavali skoro dva...

(Ovdje nedostaju oko dva lista iz štamparskog tabaka.) ... a on, autor, iako je zamišljao da će ujutro postati čuvar kapije, vratio se kući.