Do sada sam dobio i dao skoro bezbroj poklona.

Zaista ne znam da li mi je poklon draže primiti ili dati. I primanje i davanje poklona ima svoje čari.

Nekih poklona, koje sam dobio više se i ne sjećam, ali zato ima nekih, koje sam dobio i koji su mi baš onako "sjeli" pa ih nikada neću zaboraviti.

 Ispričaću vam sada priču o jednom poklonu, koji će mi zauvijek ostati u sjećanju.

Bio sam tad mali i mama me zbog prehlade odvela doktoru. Nakon pregleda, autobusom smo se vraćali kući. Autobus je bio popunjen, a ja sam našao mjesto kod jednog mladića koji je čitao crtani roman. Bio je to roman o Zagoru, mom omiljenom liku iz stripa. Tek sam bio naučio čitati, pa sam pogled bacio na roman i probao čitati što sam više stigao.

Mladić, sa romanom u ruci, vidjevši da sam zainteresovan za strip, malo se pomaknuo i ljubazno pomakao roman tako da i ja mogu da čitam. Okretao je stranice, a ja sam pratio i čitao. Međutim, do stanice na kojoj izlazimo, mama i ja, brzo smo stigli. Autobus je stao, mama me pozvala da izađemo, što sam i učinio. Idući prema vratima, ćeznutljivo sam gledao u roman i bio sam tužan što nisam stigao da ga pročitam. Mama i ja smo izišli iz autobusa, koji je ubrzo krenuo.

Bacio sam tužan pogled za autobusom i tad sam doživio nezaboravnu radost. 

Mladić koji je čitao roman, otvorio je prozor i bacio roman baš pred mene. Malo je reći da sam bio sretan, bio sam presretan. Od dragosti sam, u znak zahvalnosti, mahao za autobusom i mladićem, sve dok autobus nije zamakao. To mi je jedan od najdražih poklona u životu.

Često i ja znam nekoga usrećiti jer znam kako je to. Isto tako, često nagovorim nekoga da usreći drugu osobu. Ispričaću vam takav jedan slučaj od ove godine.

Slučajno sam čuo za jednog dječaka koji je imao par zečeva. Hranio ih je taj dječak, volio ih i pazio. Ali desilo se da su i pored pažnje uginuli.

Nakon par mjeseci, jednog poznanika sam upitao za tog dječaka i on mi je rekao da je dječak tužan zbog zečeva i da još nije nabavio druge. Slučaj je htio da mu pomognem.

Jedan moj rođak, isto dječak, drži zečeve. Često ih pogledam, onako iz radoznalosti. Lijepi su, šareni i tako se i zovu "Njemački šarci". 

Kroz razgovor, moj rođak, još dječak, reče da mu se puno zečeva nakotilo i da im je već postalo tijesno. Rekao je i da bi rado poklonio jednog. Odmah sam se sjetio onog drugog dječaka kojem su uginuli zečevi i predložio rođaku, ako može, da mu pokloni par. Naravno, sa zadovoljstvom je pristao. Stavili smo zečeve u kartonsku kutiju, stavili smo u moje auto i nakon desetak minuta vožnje smo stigli.

Kad sam pozvonio, iz kuće je izišla majka dječaka. Zamolili smo je da pozove dječaka, što je i učinila. Kad je dječak izišao iz kuće upitao sam ga ima li zečeva, našta je tužno rekao"Nemam, uginuli su".

Pozvao sam ga da dođe do auta i iz gepeka smo izvadili par lijepih šarenih zečeva.  Moj mali rođak je dječaku predao zečeve i rekao da mu ih poklanja. O kako je bilo lijepo vidjeti radost u dječakovim očima. 

Kasnije, taj dječak je (to mi je ispričao njegov djed) u školskom sastavu, napiso da mu je to bio najsretniji dan u životu.