Aristotel – Aleksandar helenske filozofije
Povodom 2400 godina rođenja…
Tri godine nakon osnutka Akademije, kada su Platonu bile četrdeset i tri godine, u Stagiri na poluotoku Halkidici 384. pr. Kr. rodio se Aristotel, najznamenitiji Platonov učenik, filozof znanstvenik. U Atenu dolazi kao osamnaestogodišnjak i stupa u Akademiju gdje je ostao sve do Platonove smrti, punih dvadeset godina. U Akademiji je ubrzo stekao ugled svojom učenosti i umnim raspravama te nadimak Um, i od učenika postao je učitelj govorništva. U Akademiji se temeljito upoznao s cjelokupnom predsokratovskom filozofijom, slušao je Platonova predavanja i upoznao njegove spise te ideje drugih velikih umova koje je tamo susretao.
Nakon Platonove smrti, zahvaljujući naklonosti tiranina Harmije, osniva podružnicu Akademije u gradu Asu koja će postati novo uporište za ostvarenje Platonova političkog ideala vladara filozofa. Otuda na poziv makedonskog vladara Filipa 343. pr. Kr. odlazi i postaje učitelj trinaestogodišnjem Aleksandru. Tri godine kasnije, kada Aleksandar preuzima prijestolje, vraća se u Atenu gdje u vježbalištu posvećenom bogu Apolonu Likejskom osniva školu – Licej. Kao i u Akademiji, u Liceju se njegovao kult muza, ali i znanstveno istraživanje jer je i sam Aristotel suvereno vladao svim znanostima svoga vremena. U Liceju su držane dvije vrste predavanja: jutarnja, za uži krug slušatelja koji su se posvetili filozofiji i znanosti, i večernja za one koje su zanimale druge discipline, osobito govorništvo.
Aristotelov motrilački dar, iznimno široki znanstveni interesi te duboko filozofsko znanje učinili su ga univerzalnim genijem starog vijeka; bavio se fizikom, meteorologijom, botanikom, zoologijom, estetikom i politikom. Zbog svog neumornog istraživanja i enciklopedijskog znanja Aristotel je s pravom nazvan „Aleksandrom Makedonskim helenske filozofije“ jer je objedinio i sistematizirao sva helenska znanja kao što je Aleksandar ujedinio tadašnji svijet. Iako pripada kulturi stare Helade, svojim znanstvenim duhom naginje novom vijeku čija je vrata otvorio njegov učenik Aleksandar.
Aristotel je težio znanju i poznavanju “stvari ljudskih i božanskih”. Njegov je opus golem, a glavna djela su: Organon, Fizika, O duši, Metafizika, Eudemova etika, Nikomahova etika, Politika, Retorika, O pjesničkom umijeću. Smatra se da je sačuvana samo trećina njegovih originalnih djela.
Povodom Svjetskog dana filozofije donosimo odlomke iz njegova mladenačkog spisa Nagovor na filozofiju u kojem govori o ostvarivanju božanskog u čovjeku, a taj božanski dio poistovjećivao je s umom i razboritosti koji vode sreći, blaženstvu ili eudaimoniji.
Sreća ne nastaje od posjedovanja mnoštva /dobara/ nego od toga kakvo je duševno stanje. Pa ni za tijelo ne bi čovjek rekao da je blaženo ako je ukrašeno sjajnom odjećom nego ako je zdravo i u valjanu stanju, pa makar nemalo ničega od onog što je prethodno spomenuto. Na isti način: ako je duša odgojena, takvu dušu i takva čovjeka treba zvati sretnim, a ne ako je sjajno opskrbljen izvanjskim dobrima, a sam potpuno nevrijedan.
Svi će se složiti da razboritost /phrónēsis/ nastaje učenjem i traženjem onoga za čiju nas potragu osposobljava filozofija. Stoga se, dakle, bez ikakve izlike treba baviti filozofijom.
Biti razborit krajnji je cilj radi kojega smo nastali. Dakle, ako smo nastali, onda je očevidno da i postojimo radi toga da bismo iskazali neku razboritost i /nešto/ naučili.
No što je to među postojećim radi čega su nas priroda i Bog stvorili? Kad su to pitanje postavili Pitagori, odgovorio je: »Da bismo promotrili nebo!« Za sebe je kazivao da je motrilac prirode i da je radi toga svratio u život.
U tom je dakle smislu lijepo ustvrdio Pitagora da je bog svakoga čovjeka stvorio zato da stekne znanje i da stekne uvid.
Budući da cijela priroda ima smisao, ništa ne čini nasumce nego sve radi nečega. Kako je isključila nasumičnost, pokazuje veću skrb za svrhu nego umijeća, s obzirom na to da umijeća oponašaju prirodu. Budući da se čovjek prirodno sastoji od duše i tijela, te da je duša bolja od tijela, a ono što je lošije uvijek je u službi boljega, tako i tijelo postoji radi duše. Kad smo kod duše: jedan je njezin dio razumski, drugi nerazumski, i upravo stoga lošiji. Nerazumski, dakle, postoji radi razumskoga, jer je u razumskome um /nous/.
Kad je riječ o umu, njegova je djelatnost u mišljenju, koje je motrenje onoga što je umu dostupno, baš kao što je djelatnost vida viđenje vidljivoga. Sve, dakle, što ljudima vrijedi izabirati, vrijedi radi mišljenja i radi uma. Ostale, naime, stvari vrijedi izabirati radi duše, a kako je um najbolji dio duše, sve ostalo postoji radi onoga što je najbolje.
Razmatranja su sama po sebi dostojna, a ono što je u njima vrijedno izbora jest mudrost uma, baš kao što su razmatranja utemeljena na /praktičnoj/ razboritosti vrijedna zbog djelovanja. Dobro i dostojno zatječe se, dakle, u razmatranju zasnovanu na mudrosti, no, dakako, ne u kakvu god razmatranju.
Jedino je to dobro /tj. život u skladu s razumom/ uistinu neotuđivo; za nj, dapače, tvrde da je obuhvaćeno pojmom dobra. Valjan se čovjek živeći takav život nipošto ne podvrgava slučajnostima, jer se najviše od svih oslobodio podložnosti slučaju. Zato je čovjeku koji svom ustrajnošću ustraje u takvu životu moguće da bude bez bojazni.
Biti razborit i spoznavati vrijedan je izbor za ljude već sam po sebi (jer bez toga ni ne mogu živjeti kao ljudi), a još je povrh toga korisno i za život. Ništa nam, naime, od onoga što nam se zbiva nije dobro ukoliko se ne izvršava prema našem prethodnom promišljanju i razboritu djelovanju.
Ne može oponašanje onoga što nije lijepo biti lijepo, niti može oponašanje onoga što nije božansko ni postojano biti besmrtno i postojano, nego je očito da su od svih djelatnika jedino filozofovi zakoni postojani, a postupci ispravni i lijepi.
Jedino on /tj. filozof/ živi pogleda uprta u prirodu i u ono što je božansko, te poput kakva dobra kormilara vezuje životna počela uz ono što je vječno i trajno, baca sidro i živi po svojemu.
Dakako, to je znanje motrilačko, ali nam omogućuje da po njemu djelatno nastupamo. Kao što vid ne tvori i ne proizvodi ništa (jer je jedini njegov učinak prosuđivati i pokazivati sve što je vidljivo), a ipak nam omogućuje da djelujemo i od najveće nam je pomoći u djelovanju (bez njega bismo bili gotovo nepokretni), tako je očigledno da u nebrojenim stvarima — iako je to znanje motrilačko — djelujemo u skladu s njim, pa neke djelatnosti izabiremo, a neke izbjegavamo, i uopće, sva dobra stječemo zahvaljujući njemu.
Sve što je dobro i za ljudski život probitačno leži u upotrebi i djelovanju, a ne samo u spoznaji. Ne donosi nam zdravlje poznavanje onoga što proizvodi zdravlje nego njegovo korištenje na tijelu. Ni bogati ne postajemo spoznajom bogatstva nego stjecanjem golema imetka. I — najvažnije od svega: ne živimo dobro zato što poznajemo nešto od onoga što postoji nego zato što dobro činimo, jer to je uistinu prava sreća.
I ne treba, s jedne strane, radi imetka ploviti do Heraklovih stupova i često se izvrgavati opasnosti, a s druge se strane ne upuštati ni u kakav napor ili trošak radi razboritosti. Ropska je osobina čeznuti za životom, a ne za dobrim životom…
Biti razborit i razmatrati, posao je, dakle, duše, i ta je stvar najvrednija ljudskog izbora, baš kao što je to, mislim, očni vid: čovjek bi se odlučio da ga ima, čak i kad time ne bi ništa drugo dobio osim gledanja…
Stoga sreću definiramo kao razboritost i svojevrsnu mudrost ili kao vrlinu ili kao najveće uživanje ili kao sve to zajedno.
Stoga se svi koji to mogu trebaju baviti filozofijom jer ili je to savršeno dobar život ili je od svih stvari – ako treba samo jednu kazati – uzrok (savršeno dobra života) dušama…
Časti i slave, ti predmeti čežnje, više od /svega/ drugoga puni su neiskazive ludosti. Za onoga koji vidi nešto od vječnih stvari besmisleno je da za takvo štogod mari.
Himna Kreposti
O vrlino, ljudskome rodu teška,
Života svrho najljepša,
Djevo, za tvoju ljepotu
Mrijeti, ljute, beskrajne trpjeti muke –
Udes to je u nas u Heladi slavan!
Zanosom zanosiš dušu, -
Nikad on ne trne, od zlata je jači,
Jači od sjaja i od sna, loga mekog.
Za te sin Zeusov Heraklo i mladi Lede sinci
Silu preturiše jada,
Djelma slaveć moć ti tvoju;
Čežnja za tobom Hadu u dvor Ahileja, Ajanta
Svede, rad miloga lika tvog i gojenac
atarnjanski sa suncem sjajnijem se rasta;
Zato će djela mu pjesma pjevat, i Muze,
Mnemosinine kćeri,
Zeus-boga Gostinskog dika i prijateljstva nam vjernog kruna
njega slavit će, – bit će vječan.
Prijevod iz: Antologija stare lirike grčke, priredio Koloman Rac
Priredila: Dijana Kotarac
bglavac
edin.kecanovic
