Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

631

PUTA

OD 14.01.2018.

DUŠA I SMRT

DUŠA I SMRT
Kao što postoji veliki broj mladih ljudi koji se u osnovi panično plaše života za kojim ipak tako žude, možda je još veći broj starih ljudi koji ose-ćaju isti strah pred smrti.

DUŠA I SMRT

Često mi je upućivano pitanje šta mislim ο smrti, ο onom neproblematičnom kraju čovekove  egzistencije. Smrt nam je poznata naprosto kao kraj. To je završna tačka koja se često stavlja pre kraja rečenice, izvan koje postoje samo još sećanja ili posle-dična dejstva kod drugih. Za onoga koga je ovo snašlo, međutim, poslednja zrnca peska istekla su u donji deo stakla; zakotrljani kamen se smirio i stao. S obzirom na ovakvu smrt život nam obično izgleda kao protok, kao rad navijenog sata, čiji je konačni prestanak rada razumljiv sam po sebi. Nikada više nismo ubeđeni u »protok« života, nego kada se ljudski život ugasi pred našim očima i nikada se prodor- nije i neprijatnije ne postavlja pitanje smisla i vrednosti života, nego kada smo svedoci kako poslednji dah napušta još živo telo. Kako nam drugačiji izgleda smisao života kada vidimo mladog čoveka zaokupljenog dalekim ciljem kako izgrađuje svoju budućnost nego kada neizlečivi bolesnik ili starac mučno i nemoćno očekuju svoj kraj. Mladost — tako nam izgleda — ima cilj, budućnost, smisao i vrednost. Ići do kraja je, međutim, besmisleni prestanak. Ako se neki mladić plaši sveta, života i budućnosti, svako ga sažaljeva i smatra nerazumnim i neurotičnim — kukavnim zabušantom. Ali ako stariji čovek oseća potajnu grozu, pa čak samrtni strah pri pomisli da

[1] Prvi put objavljeno u: Europäische Revue, Χ (1934), zatim u:

Wirklichkeit der Seele, Psychologische Abhandlungen IV (1934).

45


njegova razumna životna očekivanja od sada iznose samo još toliko i toliko godina, tada se neprijatno podsetimo izvesnih osećanja u sopstvenoj duši; čovek po mogućstvu skreće pogled i razgovor prebacuje na drugu temu. Ovde otkazuje optimizam sa kojim se osuđuje mladost. Za svaki slučaj čovek, doduše, ima pri ruci nekoliko pogodnih životnih mudrosti, koje, kad se ukaže prilika, štedro deli drugima, na primer »svako mora jednom umreti«, »niko ne živi večito«, itd. Ali kada je čovek sam, a noć pri tom tako mračna i tiha da se ništa ne čuje i ništa ne, vidi do misli, koje saniraju i oduzimaju godine života kao duge nizove onih neprijatnih činjenica koje nemilosrdno pokazuju koliko je već odmakla kazaljka na časovniku, kada se oseća sporo i nezadrživo približavanje onog crnog zida, koji će nepovratno  progutati sve ono što volim, želim, imam, čemu se nadam i stremim, tada se sve životne mudrosti izgube u nekom nepronalažljivom skrovištu, a besanog čoveka ophrvava strah kao preteča omča.

Kao što postoji veliki broj mladih ljudi koji se u osnovi panično plaše života za kojim ipak tako žude, možda je još veći broj starih ljudi koji ose-ćaju isti strah pred smrti. Da, došao sam do zaključka na osnovu mog iskustva da upravo oni mladi ljudi koji se plaše života, kasnije isto toliko pate od straha od smrti. Dok su mladi, tvrdimo da imaju infantilni otpor protiv normalnih životnih zahteva; kad ostare, onda bi zapravo trebalo reći isto, naime, da se isto tako plaše normalnih životnih zahteva. Ali, čovek je toliko ubeđen da je smrt jednostavno kraj određenog toka, tako da nikome po pravilu uopšte ne pada na pamet da smrt slično shvati kao cilj i ispunjenje, kao što se to bez daljnjega čini u susretu sa ciljevima i namerama poletnog, mladalačkog života.

Život je energetsko oticanje kao i svako drugo. Ali svaki energetski proces je u principu ireverzibilan i zbog toga jednoznačno usmeren na jedan cilj, a cilj je stanje mirovanja. Svaki proces konačno nije ništa drugo do početni poremećaj tako reći večitog

stanja mirovanja, koje stalno teži da se ponova uspostavi. Život je čak teleološko par excellence, stremljenje cilju a živo telo je sistem svrhovitosti, koje teže da se ispune. Kraj bilo kog toka je cilj. Svaki tok je kao trkač koji sa najvećim naprezanjem i naporom stremi da dostigne svoj cilj. Mladalačka čežnja za svetom i životom, za ostvarenjem veoma napregnutih nadanja i dalekih ciljeva je očevidno stremljenje životnom cilju, koje se odmah preobraća u strah od života, neurotske otpore, depresije i fobije ako se zastane bilo gde u prošlosti ili ustukne pred rizicima, bez kojih se ne može postići postavljeni cilj. Sa postizanjem zrelosti i vrhunca biološkog života, koji se otprilike podudara sa sredinom života, ni u kom slučaju ne prestaje stremljenje životnom cilju. Sa istim intenzitetom i nezadrživošću, sa kojom se išlo uzbrdo do sredine života, sada se ide nizbrdo, pošto se cilj ne nalazi na litici, već u dolini, odakle je i počeo uspon. Krivulja života je kao parabolična linija hica. Ometen u svom početnom stanju mirovanja, metak se penje i ponovo se vraća u stanje mirovanja.

Psihološka životna krivulja ne podudara se sa ovom prirodnom zakonomernošću. Neslaganje obično počinje rano, pri usponu. Hitac se uspinje biološki, ali psihološki okleva. Čovek zastaje iza svojih godina, zadržava svoje detinjstvo, kao neko ko ne može da se odvoji od tla. On zadržava kazaljku i pri tom uobražava da i vreme stoji. Ako se, najzad, sa izve-snim zakašnjenjem ipak uspeo na liticu, onda se, psihološki, tu ponovo organizuje odmor, iako već tada može zapaziti da se na drugoj strani neminovno spušta, ipak se bar pogledom grčevito hvata za jednom dostignutu visinu. Kao što se nekada plašnja nalazila kao smetnja pred životom, tako se i sada nalazi pred smrti. Doduše, priznaje se da se zbog straha pred životom zakasnilo sa usponom, ali se upravo zbog zakašnjenja sada podiže utoliko veći zahtev za zadržavanjem na postignutoj visini. Postalo je očigledno da se život probio uprkos svih otpora (zbog kojih se sada

—  ah, tako mnogo, kaje), ali nezavisno

od svog saznanja ipak se pokušava da se zaustavi život. Na taj način psihologija jednog takvog čoveka gubi svoje prirodno tle. Njegova svest se nalazi u vazduhu, dok se ispod nje parabola spušta sa uvećanom brzinom.

Hranljivo tle duše je prirodni život. Ko ovo ne prati, ostaje da lebdi u vazduhu i ukoči se. Zbog toga odrveni tako veliki broj ljudi u zrelom dobu, oni gledaju unazad i grčevito se hvataju za prošlost sa potajnim strahom od smrti u srcu. Bar psihološki oni izmiču životnom procesu i zbog toga ostaju ukopani kao spomen-stubovi od soli, sa živahnim sećanjima na mladost ali ne nalazeći kontakta sa sadašnjošću. Od sredine života ostaje živahan samo onaj, ko želi da umre sa životom. Jer, ono što se dešava u tajnom času životnog podneva jeste povraćaj parabole, ra- đanje smrti. Život u drugoj polovini nije uspon, razvitak, umnažanje, prelivanje, presipanje, već smrt, pošto je njegov cilj kraj. Ne želeti vrhunac života isto je što i ne želeti njegov kraj. Oboje je: ne želeti živeti. Ne želeti živeli isto znači što i ne želeti umreti Postajanje i nestajanje su jedna te ista krivulja.


Ovu nesumnjivu istinu, ako je ikako moguće, svest ne prihvata. Čovek je po pravilu fiksiran za svoju prošlost i zastaje u mladalačkim iluzijama. Biti star je krajnje nepopularno. Čovek izgleda da ne obraća pažnju na to da je ne moći ostariti isto toliko besmisleno koliko i ne moći izrasti iz dečjih haljina. Čovek od trideset, koji je još infantilan, za žaljenje je, ali mladalački sedamdesetogodišnjak, zar to nije prekrasno? A ipak su oboje perverzni, bez stila, psihološki protivprirodni. Mladić, koji se ne bori i ne pobeđuje, propustio je ono što je najbolje u njegovoj mladosti, starac koji ne zna da osluškuje tajnu potočića koji žubore sa litica u doline, bez smisla je, duhovna mumija koja nije ništa drugo do skamenjena prošlost. On stoji izvan svog života, ponavljajući se, slično mašini, do krajnje izanđalosti. Kakva je to kultura kojoj su potrebne ovakve kreature!

Naša statistički  postojeća dugovečnost je kulturna tekovina. Primitivni ljudi samo izuzetno dostižu

duboku starost. Tako sam među primitivnim plemenima u istočnoj Africi sreo samo mali broj ljudi sa sedom kosom, koji su mogli biti stariji od šezdeset godina. Ali oni su bili stvarno stari, i to tako kao da su oduvek bili stari, tako da su se potpuno uživeli u svoju starost. Oni su u svakom pogledu bili ono što su bili. Mi smo uvek samo više ili manje ono što smo zapravo. Izgleda tako kao da je naša svest malo skliznula sa svog prirodnog položaja i da se više dovoljno ne snalazi sa prirodnim vremenom. Kao da patimo od neobuzdanosti svesti, koja nas obmanjuje da je životno vreme čista iluzija i da se zato može me-njati po volji. (Čovek se pita odakle svest zapravo crpi svoju sposobnost da bude protivprirodna i šta znači ova samovoljnost).

Kao što se putanja metka završava na cilju, tako i život nalazi svoj kraj u smrti, koja je, prema tome, cilj celog života. Čak i njegov uspon i njegov vrhunac su samo stupnjevi i sredstva da se postigne cilj, naime smrt. Ova paradoksna formula nije ništa drugo do logični zaključak iz činjenice cilja i svrhovnosti života. Ne verujem da je ovo silogistička igrarija sa moje strane. Usponu života pridajemo cilj i smisao, zašto ne i silasku? Rođenje čoveka je vrlo značajan trenutak, zašto to nije i smrt? Mladog čoveka dvadeset i više godina pripremaju za potpuno razrastanje njegove individualne egzistencije, zašto se dvadeset i više godina ne treba pripremati za svoj kraj? Svakako, sa vrhuncem čovek je očito nešto dostigao, on jeste i on ima. Ali šta se postiže smrću?

Nesimpatično mi je, u trenutku kada bi se moglo nešto očekivati, iznenada izvaditi iz džepa veru i od mog čitaoca zahtevati da čini upravo ono što nikada nije mogao, naime da veruje u nešto. Moram da priznam da ni ja ne bih mogao. Zbog toga na ovom me-stu neću tvrditi da je smrt drugo rođenje i da prevodi čoveka preko groba u produženo postojanje. Smeo bih bar da pomenem da consensus gentium ima izričita shvatanja ο smrti, koja se jasno izražavaju u svim velikim religijama sveta. Čak se može tvrditi da je većina ovih religija komplikovani sistem pri

prema smrti, i to u takvoj meri da život stvarno u smislu moje gornje paradoksne formule ne znači ništa drugo do pripremu za konačni cilj, smrt. Za obe najveće žive religije, hrišćanstvo i budizam, smisao postojanja se ispunjava u svom kraju.

Sa epohom prosvećivanja razvilo se i mišljenje ο bivstvu religija, koje zaslužuje pomen zbog svoje široke rasprostranjenosti, iako je tipični prosvetitelj-ski nesporazum. Po ovom mišljenju religije su nešto kao filozofski sistemi i kao i ovi, mora da su izmišljeni u nečijoj glavi. Neko je nekad pronašao Boga i ostale dogme i sa ovim fantazijama »za ispunjenje želja« vuče čovečanstvo za nos. Ali ovom mišljenju se suprotstavlja psihološka činjenica da se religijski simboli upravo vrlo teško mogu smisliti čovekovim umom. Oni uopšte ne potiču iz duha, već od negde drugde, možda iz srca, u svakom slučaju iz nekog psihičkog dubokog sloja, koji vrlo malo sliči svesti koja je uvek samo površina. Zbog toga religijski simboli imaju izraziti »karakter otkrovenja« i predstavljaju spontane produkte nesvesne psihičke delatnosti. Oni su sve drugo samo ne izmišljeni; oni su postepeno rasli tokom hiljada godina, kao biljke, kao prirodna otkrovenja duše čovečanstva. I danas još uvek možemo posmatrati spontano nastajanje pravih religijskih simbola kod pojedinih individua, gde izrastaju iz nesvesnog kao strano cveće, dok svest u nedoumici okleva, ne znajući zapravo šta da otpočne sa ovim rođenjem. Bez velike teškoće da se zaključiti da ovi individualni simboli sadržajno i formalno potiču iz istog nesvesnog »duha« (ili ma šta to bilo) kao i velike religije čovečanstva. U svakom slučaju iskustvo pokazuje da religije ni u kom slučaju nisu ' produkt svesnog uma, već da potiču iz prirodnog življenja nesvesne duše, izražavajući ovu adekvatno. Naime, time  se objašnjava njihova univerzalna raširenost i njihovo strahovito istorijsko dejstvo na čovečanstvo. Ovakvo dejstvo bi bilo nerazumljivo,  kada  religijski  simboli  ne  bi  bili  bar


psihološke prirodne istine.

Znam   da   mnogi   ljudi   imaju   teškoća   sa   rečju

»psihološki«. Zbog toga, u cilju smirivanja ovih kritičara,

dodajem da nijedan čovek ne zna šta je »psiha« i da se isto

tako malo može navesti dokle dopire »psiha« u prirodi.

Zbog toga je psihološka istina isto tako pristojna i dobra

stvar  kao  fizička  istina,  koje  se,  kao  ova  na  psihu,

ograničava na materiju.

Kako smo videli u religijama izraženi consensus gentium ide na ruku mojoj paradoksnoj formuli. Izgleda, dakle, da opštoj duši čovečanstva više odgovara kada smrt smatramo smisaonim ispunjenjem života  i njegovim pravim ciljem umesto besmislenim prestankom. Onaj ko dakle ispoveda prosvetiteljsko mišljenje, psihološki se izolovao i nalazi se u suprotnosti sa svojim sopstvenim opšteljudskim bićem.

Ova poslednja rečenica sadrži osnovnu istinu svih neuroza, jer suština neurotskih smetnji u krajnjoj liniji se sastoji od otuđenja instinkta, u otceplji-vanju svesti od izvesnih psihičkih osnovnih činjenica. Stoga prosvetiteljska mišljenja neočekivano zapadaju u neposredno susedstvo neurotskih simptoma. Ona su, u stvari, kao i ovi, iskrivljeno mišljenje koje stupa na mesto psihološki ispravnog mišljenja. Ovo poslednje, naime, ostaje uvek spojeno sa srcem, dubinom duše, korenom. Jer — prosvećivanje ili ne, svest ili ne — priroda se priprema za smrt. Kada bismo mogli da direktno posmatramo i registrujemo misli mladog čoveka tokom sanjarenja, onda bi pored nekolicine slika sećanja uglavnom naišli na fantazije koje se bave budućnošću. I stvarno, daleko najveći deo fantazija sastoji se od anticipacija. Stoga su fantazije velikim delom pripremne radnje ili psihička uvežbavanja usmerena na izvesne buduće realnosti. Kada bismo isti eksperimenat mogli da sprovedemo sa nekim starijim čovekom — naravno, da to on ne primeti — onda bismo zbog gledanja unazad našli veći broj slika sećanja nego kod mladog čoveka, ali pored toga iznenađujuće veliki broj anticipacije budućnosti, uključujući i smrt. Sa gomilanjem godina razmišljanja ο smrti umnažaju se u začuđujućoj meri. Stariji čovek se nolens volens priprema za smrt. Zbog

toga sam mišljenja da već sama priroda brine za pripremu kraja. Pri tom je objektivno svejedno šta ο tome misli individualna svest. Ali subjektivno je ogromna razlika da li svest drži korak sa dušom ili se čvrsto drži mišljenja koja srce ne poznaje. Jer, isto je tako neurotično ne postaviti se prerna smrti kao prema cilju, kao u mladosti potiskivati fantazije koje se bave budućnošću.

U mom prilično dugom psihološkom iskustvu načinio sam niz posmatranja kod osoba, čiju sam ne-svesnu duševnu aktivnost mogao da pratim sve do neposredne blizine smrti. Po pravilu bliski kraj su karakterisali oni simboli sa kojima se u normalnom životu najavljuju psihološke promene stanja, naime simboli ponovnog rađanja kao i promene mesta, putovanja i slično. Ukazivanje na približavanje smrti višestruko sam mogao da pratim u serijama snova sve do preko godinu dana unazad, i u slučajevima gde spoljna situacija nije davala povoda za takva razmišljanja. Umiranje, dakle, započinje dugo pre stvarne smrti. Uostalom, to se često manifestuje i u specifičnim promenama karaktera, koje mogu dugo vremena prethoditi smrti. Sve u svemu začudilo me koliko se malo nesvesna duša bavila smrću. Shodno tome smrt bi bila nešto srazmerno beznačajno, ili se naša duša ne brine oko toga šta će slučajno snaći individuu. Ali izgleda da se nesvesno utoliko više interesu je kako čovek umire, naime da li stav svesti odgovara umiranju ili ne. Tako sam jednom imao u tretmanu 62 godišnju pacijentkinju. Ona je bila još sveža i osrednje inteligentna. Njeni intelektualni okviri nisu joj omogućavali da razume svoje snove. Na žalost bilo je isuviše jasno da ona nije htela da stekne uvid u situaciju. Njeni snovi su bili vrlo jasni, ali isto tako neprijatni. Ona je sebi utuvila u glavu da je besprekorna majka svojoj deci, ali deca uopšte nisu delila ovo mišljenje, a i njeni snovi zastupali su sasvim suprotno ubeđenje. Posle nekoliko nedelja besplodnog napora bio sam prinuđen da prekinem terapiju, pošto sam bio mobilisan (ovo se dešavalo za vreme rata). Međutim, pacijentkinja se razbolela od

neizlečive bolesti koja je, posle nekoliko meseci, dovela do agonalnog stanja, koje je svakog trenutka moglo da označi kraj. Najviše vremena provodila je u nekoj vrsti delirijuma ili somnambulizma, kada je u ovom specifičnom duhovnom stanju spontano ponovno prihvatila prekinutu analitičku proradu. Ponovo je prepričavala svoje snove i pred sobom pri-hvatala sve ono što je preda mnom uporno osporavala i još mnogo šta drugo. Ova autoanalitička  obrada  trajala  je  nekoliko  sati  dnevno


tokom šest nede-lja. Na kraju ovog perioda ona se smirila kao pacijent pod normalnom terapijom i potom umrla.

Iz ovog i bezbroj sličnih iskustava moram, dakle, izvesti zaključak da naša duša nije ravnodušna na umiranje individue. Prisila da se sve što je bilo pogrešno ispravi, koja se tako često zapaža kod samrt-nika, slaže se i dopunjava prethodni zaključak.

Kako se naposletku moraju tumačiti ova iskustva, problem je koji prekoračuje kompetence neke iskustvene nauke kao i naše intelektualne mogućnosti, pošto u zaključak nužnim načinom spada i iskustvo smrti. Na nesreću ovaj događaj posmatrača prenosi u stanje koje mu onemogućava objektivno saop-štavanje svojih iskustava i zaključaka, koji proisti-ču iz smrti.

Svest se kreće u uskim granicama, razapeta u kratkom vremenskom intervalu između početka i kraja, koji je za oko trećinu skraćen periodičnim spavanjem. Život tela traje nešto duže, on počinje ranije i vrlo često prestaje kasnije od svesti. Početak i kraj su neminovni aspekti svakog zbivanja. Ipak, pri bližem razmatranju strahovito je teško odrediti gde nešto počinje i gde nešto prestaje, pošto događaji i zbivanja, počeci i završeci, tačno uzev, čine nedelji-vu neprekidnost. Mi delimo procese u svrhu diferenciranja i raspoznavanja, znajući pri tom da je svako odvajanje u osnovi približno i konvencionalno. Time ne zahvatamo neprekidnost zbivanja u svetu, jer

»početak« i  »kraj« su  u prvoj  liniji  neophodnosti  našeg

svesnog procesa spoznaje. Sa dovoljnom sigurnošću mogli bismo doći do zaključka da je indivi-

11

3

dualna svest došla do kraja u odnosu na nas same. Da li je time prekinut i kontinuitet psihičkog zbivanja ostaje neizvesno, pošto je ograničavanje psihe na mozak danas nesravnjivo manje sigurno nego pre pedesetak godina. Psihologija mora najpre da svari izvesne parapsihološke činjenice, sa čim nije još ni započela.

Izgleda, naime, da nama nesvesnoj psihi pripadaju svojstva koja bacaju sasvim čudnovato svetlo na njen odnos prema prostoru i vremenu. Pod ovim mislim na prostorne i vremenske telepatske fenomene, koje je, kao što je poznato, mnogo lakše ignorisati nego objasniti. Nauka se do sada, uz nekoliko slavnih izuzetaka, odnosila vrlo komotno u ovom pogledu. Međutim, moram priznati da su mi zadale teške glavobolje takozvane telepatske sposobnosti psihe, pošto izraz »telepatija« još ni izdaleka ništa ne objašnjava. Prostornovremensko ograničenje svesti je nadmoćna činjenica u tolikoj meri da bi svako razbijanje ove fundamentalne činjenice bio zapravo doga- đaj od najveće teorijske važnosti, pošto bi se time dokazalo da je prostornovremenska ograničenost otklonljiva određenost. Poništavajući uslov bila bi psiha, kojoj bi se, prema tome, vremenska prostornost pridodavala kao relativno, uslovno svojstvo. U danom slučaju, međutim, mogla bi da razbije ograničenje vremenske prostornosti, i to nužnim načinom zahvaljujući njenom najhitnijem svojstvu relativne bezvremenosti i besprostornosti. Ova, kako mi izgleda, vrlo bliska mogućnost je od nesagledivog dometa, tako da bi trebalo da duh istraživača podstak-ne na najveće napore. Naš današnji razvitak svesti je toliko zaostao (izuzeci potvrđuju pravilo!), da mu još nedostaju naučna i misaona oruđa da bi mogao da u dovoljnoj meri oceni telepatske činjenice u njinom značenju. Na ovu grupu pojava samo sam ukazao da bih nagovestio da zatvaranje psihe u mozak, to jest njeno prostorno ograničenje ipak nije tako samo po sebi razumljivo i nepobitno, kao što se smatra.

Ko ima uvida u neka saznanja već postojećeg i dovoljno proverenog parapsihološkog dokaznog materijala, zna da su posebno takozvane telepatske pojave neosporne činjenice. Objektivno sagledavanje i kritika postojećih zapažanja moraju utvrditi da se zbivaju opažanja koja se delom odigravaju kao da nema vremena a delom kao da nema prostora. Iz ovoga se naravno ne može izvesti metafizički zaključak da, shodno ovome, u stvarima po sebi nema ni vremena ni prostora i da je zbog toga čovekov duh u kategoriji vremena i prostora kao utkan u maglovitoj iluziji. Naprotiv, prostor i vreme nisu samo naj- neposrednija, najnaivnija izvesnost, već i empirijska očiglednost, budući da se sve i svaka opažajnost tako zbiva kao da se dešava u vremenu i prostoru. S obzirom na ovu nadvladavajuću izvesnost shvatljivo je da razum ima velike muke sa prihvatanjem telepatskih fenomena. Ali onaj ko pravično sudi ο činjenicama, taj neče moći a da ne prizna da su prividna besprostornost  i bezvremenost najkarakterističnije svojstvo ovog fenomena. Najzad, naivna shvatanja i neposredna izvesnost su, strogo uzev, samo dokaz psihološkog apriorizma opažajnih formi, koje naprosto ne dopuštaju


nijednu drugu formu. Što naša mogućnost opažanja uopšte nije u stanju da imaginira besprostorno- bezvremenski oblik postojanja, na kraju krajeva uopšte nije dokaz da jedan ovakav oblik po sebi nije moguć. I kao što se iz svojstva prividne bezvremene besprostornosti ne sme izvući apsolutni zaključak ο bezvremeno- besprostornom obliku postojanja, isto tako nije dozvoljeno iz prividnog opažanja prostorno-vremenskog kvaliteta zaključiti da nema besprostorno-bezvremenskih oblika postojanja. Sumnja u apsolutnu važnost vremensko- prostornog shvatanja ne samo da je dozvoljena, nego, s obzirom na postojeće iskustvo poželjna. Hipotetička mo- gućnost da psiha dotiče i bezvremeno-besprostorni oblik postojanja je naučno znak pitanja, koje se do daljnjega mora uzeti ozbiljno. Psiholozi se oprezno moraju pridružiti idejama i sumnji današnje teorijske fizike, jer filozofski uzev, »ograničenost prostora« šta znači drugo do relativizaciju kategorije prostora? Vrlo lako moglo bi slično da snađe i katego-

g

riju vremena (kao i kauzalnosti). Sumnje u ovom pogledu su prema tome manje proizvoljne nego nekad.

Suština psihe dopire u mračnosti daleko izvan naših kategorija poimanja. Duša sadrži tako mnogo zagonetki kao beskraj sa svojim galaksijama, pred čijom uzvišenom beskonačnošću jedino duh lišen mašte neće priznati svoje ništavilo. Pri ovoj krajnjoj nesigurnosti čovekovog shvatanja pomama za pro-svećivanjem drugih ne samo da je smešna već sumorno prazna. Dakle, ako neko iz duboke duševne potrebe ili slažući se sa prastarom mudrosti čovečanstva ili iz psihološke činjenice javljanja

»telepatskih« opažanja treba da izvuče zaključak da psiha

u svojim dubinama prelazi u besprostorno-bezvre-menski oblik postojanja i da, prema tome, spada u ono što se nedovoljno i simbolično naziva »večnost«, onda mu kritični razum ne može suprostaviti nijedan drugi argumenat osim naučničkog  »non liquet«.  Povrh toga on bi bio u prednosti  koja  nije  za  potce-njivanje,  da  se  slaže  sa

»penchant«-om čovekove duše, koje univerzalno rasprostranjeno postoji još od nezapamćenih vremena. Ko ne izvuče ovaj zaključak iz skepse, ili iz pobune protiv tradicije, ili iz nedostatka hrabrosti, ili zbog površnosti psihološkog iskustva, ili zbog praznog ignorisanja, ima statistički malo verovatnoće da postane pionir duha, ali pored toga apsolutnu sigurnost da će doći u sukob sa istinama svoje krvi. Da li su one u krajnjoj liniji apsolutne istine ili ne, nikada nećemo moći dokazati. Dovoljno je da su one prisutne kao »penchant«, a dobro nam je poznato šta  znači  zapasti  u  nepromišljeni  konflikt  sa  ovim

»istinama«  —  znači  isto  što  i  svesno  zapostavljanje

instinkata, naime iskorenjenje, dezorijentacija, besmislenost i kako se već zovu svi ti simptomi manje vrednosti. Jedna od najzlokobni-jih socioloških i psiholoških greški, kojima je inače naše doba tako bogato, je to što se tako često smatra da, počev od nekog datog trenutka, nešto može postati sasvim drugačije, na primer, čovek se može iz osnove promeniti, ili bi se mogao pronaći obrazac ili istina koja bi značila sasvim novi početak itd.

Još

uvek je čudo ako je nešto postalo bitno drugačije ili se čak poboljšalo. Skliznuće sa istina krvi prouzrokuje neurotsku neumornost, nešto čega bi danas malo-pomalo mogli imati dovoljno. Neumornost, neprestana zaposlenost nečim dovode do besmislenosti, a besmislenost života je duševna bolest, koju naše doba još nije obuhvatilo u njenom celokupnom obimu i njenom celokupnom domašaju.


Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

ŽIVOTNA PREKRETNICA SINHRONICITET KAO PRINCIP AKAUZALNIH VEZA