Popularna Tibetanska knjiga mrtvih, ili Bardo Thödol, smatra se jednim od najstarijih lamaističkih tekstova na Tibetu, u kojem su budistička učenja dobila poseban izraz.

Uloga ovog teksta u tibetanskoj kulturi je dvostruka: u praktičnom religijskom aspektu služi kao opijelo kojim se ispraćaju mrtvi, a istovremeno služi i kao priručnik za podučavanje živih.

Što trebaju naučiti živi?

Sadržaj teksta, vezan na prvi pogled prvenstveno uz pojam fizičke smrti i reinkarnacije, izlaže tzv. bardo učenja koja govore o bardo stanjima ili bardo svjetovima.

Tibetanski izraz bar-do doslovno znači “između dva”, a označava prijelazno, prolazno ili neizvjesno stanje kroz koje prolazi ljudska svijest tijekom života i poslije smrti.

Osnovna ideja je da svijest čovjeka prolazi kroz različite svjetove, odnosno stanja, kroz niz neprekidnih promjena stvarnosti u kojima doživljava različita iskustva koja trebaju služiti njenom usavršavanju.

Tako se u postojanju čovjeka mogu razlikovati sljedeća bardo stanja:

stanje budne svijesti – svijest u svakodnevnom životu (tib. Skjes-nas bardo)

 stanje svijesti u spavanju (tib. Rmi-lam bardo) 

stanje duboke meditacije (tib. Bsam-gtan bardo) 

stanje iskušavanja smrti (tib. Chi-khai bardo)

stanje iskušavanja stvarnosti (tib. Cho-nyid bardo)

stanje svijesti ponovnog rođenja (tib. Sid-pa bardo)

Dok Tibetanska knjiga mrtvih na simboličan način opisuje bardo svjetove koje svijest umrlog doživljava nakon smrti (stanja iskušavanja smrti, stvarnosti i ponovnog rođenja), bardo učenja odnose se i na ono što ljudska svijest proživljava tijekom života: budno stanje, svijest u snu i svijest u dubokoj meditaciji.

Svako od ovih stanja je bardo, prijelazno i neizvjesno stanje doživljavanja novih iskustava.

Zajednička karakteristika svih ovih stanja je neprekidna promjena percepcije stvarnosti, a ovu promjenu tibetanska učenja simbolički nazivaju smrt.

U svakom bardou svijest dobiva priliku suočiti se s iskustvima koja su joj potrebna da bi prepoznala svoju istinsku prirodu i oslobodila se od vlastitih iluzija.

Bardo stanja se zato tumače kao povoljne prilike za oslobađanje svijesti, a najuzvišenija prilika za to je trenutak smrti.

Na Tibetu učenje o smrti predstavlja ključ za razumijevanje života jer su život i smrt dijelovi iste cjeline.

Cjelokupni život je proces unutar kojega se izmjenjuju etape koje se nazivaju život i smrt, a zapravo označavaju promjene u ljudskoj svijesti.

Budistička učenja govore da čovjek počinje umirati od trenutka rođenja, jer svaki dan za njega nešto umire, a nešto se novo rađa.

Umire jedan dan, a rađa se novi; umiru djetinjstvo i mladost, a rađa se zrelost; umire jedno stanje svijesti, a rađa se drugo.

Čovjek neprestano prolazi kroz promjene u kojima mora napustiti nešto staro, a nastaviti nešto novo, dok ne nastupi sljedeća promjena…

Svaka promjena znači smrt prethodne etape.

Fizička smrt je tako samo jedna u nizu smrti koje čovjek prolazi, oblik promjene iza koje se život opet nastavlja.

Što povezuje sve promjene, sve “smrti” i “živote”, cjelokupan život ljudskog bića?

To je svijest.

Ona je stvaralačko počelo koje povezuje sve dimenzije postojanja, odnosno, ono što “osigurava neprekidnost među životima”.

Međutim, postoje različite razine svijesti.

Jedna od njih, tajanstvena i skrivena, svojom posebnom energijom stvara povezanost.

U Bardo Thödolu naziva se primordijalno Jasno Svjetlo, a budisti je tumače kao istinski izvor sveukupne svijesti.

Za ljudsko biće ovaj izvor predstavlja i praiskonsku osnovu prirode ljudskog uma.

Svrha života svakog ljudskog bića je razviti svijest do te mjere da ona “dođe” do Jasnog Svjetla, da ga prepozna kao vlastitu pravu prirodu ili, kako kažu budisti, kao Budinu prirodu u nama.

No, ova je dimenzija čovjeku skrivena i on je u uobičajenim životnim okolnostima ne može percipirati.

Ipak, unutar uobičajenih okolnosti postoje posebni trenuci za svijest čovjeka, u kojima ona dobiva priliku.

To su bardo stanja, trenuci kad za ljudsku svijest “umire” jedna vrsta percepcije i svijest ulazi u “novu stvarnost”.

Unutar svakog bardo stanja izmjenjuju se i tipična iskustva određenog bardoa koja trebaju izazvati promjenu u središtu svijesti.

Ova promjena opisuje se kao smrt iluzija, oslobođenje svijesti od njenih gorkih otrova, štetnih i mračnih dijelova svijesti.

Osim što su prolazna, bardo stanja su i neizvjesna, jer su iskustva uvijek nova, a svijest čovjeka mora biti spremna suočiti se i odgovoriti na njih na odgovarajući način: odbaciti sve ono što nije dio njene istinske prirode.

Prema tibetanskim učenjima, ovaj trenutak odbacivanja ili smrti je ključan, jer pročišćena svijest tada može u sebi prepoznati Jasno Svjetlo, dimenziju koju ne dotiče smrt.

No, ako ne dođe do promjene u središtu svijesti, ako ona samo djelomično odbaci ili ne prepozna vlastite otrove, tada slijedi novi bardo i sljedeća prilika…

Jedna od važnih poruka Tibetanske knjige mrtvih je da se život nastavlja.

Smrt nije prekid života, nego promjena života koja je čovjeku potrebna da bi došao do središta vlastite svijesti.

Postoje tako “velike i male smrti”, odnosno velike i male promjene.

Tibetanske yak svijeće

Velike su one koje nude mogućnost potpunog oslobođenja svijesti od boli, neznanja, od tereta prolaznosti.

Zato je jedna od velikih i važnih smrti, napuštanje fizičkog tijela, blažen i svečan trenutak života.

Male smrti su mogućnost postupnog oslobađanja svijesti od njenih štetnih i mračnih dijelova, onoga zbog čega čovjek doživljava bol.

To je pročišćavanje i olakšavanje svijesti od tereta.

Ove male smrti su promjene ili novi koraci čovjeka koje on svjesno poduzima.

Zato je važan bardo svakodnevnog života, jer to je svijet malih koraka koji ovise o samom čovjeku.

U svakodnevnici čovjek treba svjesno iskoristiti život kao mogućnost postupnog oslobađanja svijesti: vezanost za materiju mora postupno umirati.

Čovjek sam mora biti pokretač vlastitih malih smrti u kojima će napustiti pohlepu, mržnju, neznanje, sebičnost, zavist…, gorke otrove koji udaljuju ljudsko biće od njegove prave prirode.

Razlikujuća svijest čovjeka mora razaznati što je u njoj neprirodno i shvatiti da je to teret koji treba odbaciti.

Svrha svakodnevnice je da čovjek uči živjeti, a “naučiti živjeti znači naučiti ostaviti”.

Autor: Ana Jončić

http://nova-akropola.com