Odmah  po izbijanju rata u Hrvatskoj sam se prijavio kao  dragovoljac vojnom odsjeku općine Trešnjevka pa sam im predložio, da radim u propagandi budući sam to najbolje znao i budući je to bio moj poziv.

 Rekao sam im također, da bih najviše volio biti u Zagrebu, ali da pristajem i na druge solucije, međutim sam se istovremeno javio i vojnoj jedinici mjesne zajednice na Trešnjevci gdje je bilo okupljalište dragovoljaca uglavnom naoružanih oružjem iz kućne radinosti i lovačkim puškama i tu sam proveo jedno vrijeme uz noćna dežurstva pa smo vrijeme prikraćivali raspravama o Hrvatskoj i mjestu Bakarića.

 Ja sam uglavnom bio mišljenja, da je on vidio Hrvatsku u okviru Jugoslavije, dok je realnost bila ta da je svatko vidio Hrvatsku kao nezavisnu državu koja je u jugoslavenskoj federaciji bila poligon za  nadmetanje velikosrpskih i unitarističkih snaga.

 I ja sam se uglavnom slagao sa tim mišljenjem i sa mišljenjem jednoga postarijeg gospodina, da u doba starog režima ‘’nije bilo niti H od Hrvatske’’ i sa tim sam se uglavnom slagao i to je trajalo neko vrijeme, a onda su uslijedile vojne akcije po gradu pa bi onda naši dragovoljci stavili crne trake preko čela i odlazili u nepoznato.

 I tako jedne večeri bijaše dogovor, da se svi nađemo na zbornom mjestu i ja sam se kod kuće pripremao za tu noćnu akciju pa sam na koncu tu i došao. Na ledini  trešnjevačkog parka bilo je okupljeno jedno izvjesno mnoštvo ljudi i ja sam pristupio, a onda mi se obrati jedan čovjek ovim riječima: ‘’Vi možete ići kući, vi nam niste potrebni’’ i  ja sam onda odgovorio : ‘’Dobro’’ i otišao.

 Pa jest malo čudno, da nisam bio potreban Hrvatskoj koju sam doživljavao svojom domovinom i koju sam imao namjeru obraniti od neprijatelja vrlo vjerojatno zahvaljujući drugačijem nacionalnom backgroundu.

 Pa jest malo čudno!!!

 Istovremeno u Splitu na primjer moj je šogor koji je Hrvat dobio poziv za hrvatsku vojsku i vojni raspored, ali je on odbio služenje u hrvatskoj vojsci braneći se, da je pacifist i da mu religija ne dozvoljava uzeti oružje.

 I vi vidite sada tu fundamentalnu razliku između dvije osobe koje imaju Hrvatsku kao svoju domovinu u kojoj ja pristupam dragovoljno spreman žrtvovati svoj život i čistog Hrvata koji odbija uzeti oružje, otići na front, možda dati i svoj život za domovinu u koju se kleo, da je jedina realnost vrijedna svake pažnje. 

 I vi sada vidite kolika je razlika između tih ljudi, njihova doživljavanja svijeta i njihovih postupaka.

 Četiri godine kasnije sam napustio Zagreb i porušenu Hrvatsku sa nadama u bolji i berićetniji život, a na aerodromu Pleso u Velikoj Gorici ispratili su me hrvatski policajci riječima: ‘’Brže! Brže!’’

 Ja sam, zapravo, htio reći da su riječi Stahimira Kranjčevića o domovini uvjerljive samo  nekim našim ljudima , mnogima su one ili samo po sebi razumljive ili pak ono o čemu je suvišno razmišljati.

 A opet mnogi u njima vide vlastitu sudbinu, jer razapeti između kontinenata traže glas koji ih može približiti kraju kojega su bili prisiljeni napustiti, što iz nacionalne netrpeljivosti, što iz ekonomske bijede, što iz političkih razloga ili naprosto iz želje, da svojem potomstvu osiguraju barem minimum kojeg nisu imali u  domovini.

 Zato mi se nekada čini, da je domovina tamo gdje se dobro osjećam, a sve drugo su iluzije.

 

 Dr. Zlatan Gavrilović Kovač

 

http://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina/2016/08/1632038881/sudbina-jednog-dragovoljca.html