59. TI SI MENI JA

 

       “Ti si meni ja,” rekao je duh sluhu, rekao je sluh uhu.

        I sluh su i uho to razumjeli.

        “Ja tebi mogu reći ti, ali ti si meni ja,” rekla je ruža mirisu.

        I miris je to razumio.

        “Ti si meni ja,” rekao je ocean rijekama, potocima, izvorima, oblacima. Rekao je val pjeni. Rekao je mjesec mjesečini.

        I nije bilo zabune ni nesporazuma.

       

        Onda je rekao Bog čovjeku:

        “Ti si Meni Ja.”

        “Ja to ne razumijem,” šapnuo je čovjek, s mukom i stidno, kao da se radi o nečemu zazornom. “Kako da ja budem Tebi ono, što jedino Ti možeš biti Sebi?”

        Uzdahnu Gospod Bog:

        “Lakše je Meni bilo stvoriti, nego tebi stvoreno prepoznati. Svaki puta kad ti kažeš “ja,” rekao si Moje istinsko ime. Sagradio sam svijet kao goleme orgulje. Na njima svira i glazbu im sluša samo jedan jedini svirač: Ja.”

        “Ali što će tebi, Gospode, moje uvjerenje?” upita čovjek, ukopan u svoju bojažljivu duplju. “Što će Tebi moja mala spoznaja? Ionako je sve onako kako si jedino Ti zamislio i stvorio.”

        “Poslušaj sada glavnu melodiju Moje svirke: to je milijunstruko, jedino Ja. A Moja će glazba biti do kraja savršena tek onda kad svaka cijev bude ne samo provodila taj zvuk, već i uživala u muzici.”

 

 

        Biti, znati da jesi, i uživati u tomu da znaš...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.