Vrsta rođenja koju ćemo imati u idućem životu je, dakle, određena naravi naših djela u ovome.

I važno je nikada ne zaboraviti da posljedice naših djela potpuno zavise o namjeri ili pobudi koje stoje iza, a ne o njihovim razmjerima.

U Budino doba, živjela je stara prosjakinja zvana „Pouzdaj se u radost".

Običavala je promatrati kraljeve, kraljeviće, i ljude kako prinose poklone Budi i njegovim učenicima, i nije bilo ničega na svijetu što bi više voljela nego imati mogućnost učiniti isto.

Otišla je prosjačiti, ali na kraju cijelog dana, sve što je imala bio je jedan mali novčić.

Odnijela ga je do trgovca ulja i pokušala kupiti nešto ulja.

Odgovorio joj je da vjerojatno s tim neće moći kupiti ništa.

Ali kada je čuo da ga ona želi prinijeti Budi kao poklon, on se sažalio na nju i dao joj ulje koje je htjela.

Odnijela ga je u hram gdje je upalila uljanicu.

Postavila ju je pred Budu, i pomolila se ovom željom:

„Nemam ništa prinijeti na dar osim ovu malenu uljanicu.

Ali kroz ovaj dar, mogu li u budućnosti biti blagoslovljena svjetlom mudrosti.

Da mogu izbaviti sva bića iz njihove tame.

Da mogu pročistiti sve njihove tmine i povesti ih do prosvjetljenja."

Te noći ulje iz svih drugih uljanica je izgorjelo.

Ali uljanica prosjakinje gorjela je u svitanje, kada je Budin učenik Maudgalyayana došao sakupiti sve uljanice.

Kada je primijetio da je jedna još uvijek goruća, pomislio je:

„Nema razloga zašto bi ova uljanica još gorila u doba dana", i pokušao ju je ugasiti.

Ali ona je nastavljala gorjeti.

Probao ju je utrnuti prstima, ali je ostala upaljena.

Buda je promatrao sve vrijeme, pa rekao:

„Maudgalyayana, hoćeš li ugasiti lampu?

Ne možeš.

Ne bi ju čak mogao ni pomaknuti, pusti je da se sama ugasi.

I kada bi iz svih oceana izlio vodu na tu lampu, još uvijek se ne bi ugasila.

Voda svih rijeka i jezera na svijetu ne bi ju mogla pogasiti.

Zato jer je ta uljanica prinesena ljubavlju, čistim srcem i umom.

I ta je pobuda učinila beskrajnu korist."

Kada je Buda to rekao, prosjakinja mu se približila, i on je prorekao da će ona u budućnosti postati savršeni Buda, zvan „Svjetlo Uljanice".

Znači, to je naša pobuda, dobra ili loša, koja određuje posljedicu naših djela.

Shantideva je rekao:

Sve radosti koje postoje na ovome svijetu sve proističu iz želje da drugi sretni budu, a sva patnja koja je na svijetu proističe iz želje da ja sam budem sretan.

Budući da je zakon karme neizbježan i nepogrešiv, kada god oštetimo druge, mi izravno štetimo sami sebi, a kada god im donosimo radost, mi sami sebi donosimo buduće radosti.

Dalai Lama navodi:

„Ako pokušate obuzdati vaše sebične pobude - ljutnju i tako dalje - i razvijete više dobrote i sućuti za druge, konačno, osobno vi ćete se okoristiti više nego što biste drugim načinom.

Ponekad spominjem da bi mudra sebična osoba trebala primjenjivati takav način.

Nerazboriti sebičnjaci uvijek misle o sebi, i posljedica je negativna.

Pametni sebičnjaci misle na druge, pomažu drugima najviše što mogu, i posljedica je da i oni također izvlače korist. "

Vjerovanje u reinkarnaciju nam pokazuje da postoji neka vrsta posljednjeg suda ili dobrote u svemiru.

To je ta dobrota koju svi mi pokušavamo otkriti i osloboditi.

Uvijek kada djelujemo pozitivno, pomičemo se prema njoj; uvijek kada djelujemo negativno, mi ju zasjenjujemo i sprečavamo.

I uvijek kada ju ne možemo izraziti i pokazati u našim životima i djelima, osjećamo se bijedno i razočarano.

I tako, ako ćemo izvući jednu bitnu poruku iz činjenice o reinkarnaciji, ona bi mogla biti: razvijajte to dobro srce, tu čežnju da druga bića nađu trajnu sreću, i djelujte da osigurate tu sreću.

Gajite i primjenjujte dobrotu.

Dalai Lama je rekao:

„Nema potrebe za hramovima; ne trebaju komplicirane filozofije.

Naš um, naše vlastito srce, su naš hram; moja filozofija je dobrota."