46. STRANAC  PA  STRANAC

 

        “Nisam nikada rekao da sam stranac”, reče Divni u odgovor na pitanje zašto ga svi širom zemlje zovu strancem. “Vi to govorite. Ja se ne osjećam strancem ni prema komu”.

        Ljudi su se skupili na velebnomu mjestu koje je u isto vrijeme bilo hram, sinagoga, crkva, i džamija. Došli su s tovarima smutnji i sumnji. Divni ih je prozvao iz mnogih mjesta i doba.

        “Sve što si nam kazivao i što nam kazuješ, nije nam strano”, provalilo je iz nekih. “Zapisano je u knjigama. Sveci i mudraci tako govore. Ali ovo što radiš... To je malo tko radio, i uistinu je, blago rečeno, čudno”.

        “Ništa čudnije od ovoga što vam govorim”, reče Divni. “Zapravo, to što radim, a što vi zovete čudima, proizlazi iz Moje riječi. Riječ je starija”.

        “Kako sad to razumjeti?!” stade ih vika sve u križ. “Zašto i mi ne možemo raditi čuda ponavljajući iste riječi koje Ti izgovaraš“?

        Hram, crkva, sinagoga, džamija, tresli su se u temelju, drhtali u zidovima, uzlijetali tornjem i kupolom.

        “Mogli biste činiti čuda, kad biste te iste riječi potvrdili djelima. Onda bi one bile izgovorene životom, postale bi vrhovna čarolija, i ne bi bilo čuda koje ne biste mogli činiti”.

        Dugo je vladala šutnja. Onda netko poviče:

        “A zar nam uopće trebaju čuda? Mi hoćemo dobru svakodnevicu, običnu, bez lomova i potresa... I pokoji blagdan. Što će nam čuda”?

        “To možete reći tek kad čuda budete činili i shvatili da ona nisu cilj nego usputni znak”, reče On i siđe među puk – siđe s oltara, s ikone, sa žrtvenika, s raspela.

        “Ah, ipak si ti nama stranac, iako si divan... Ipak si ti čarobnjak - netko drugi i drukčiji, možda Bog...? Ali koji i čiji...? ”

        “Nije vam prvi put”, malo sjetno reče Divni.

       

 

        Nije nam prvi put...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)