U daljini stoji vrijeme i čeka me, Duša živi u hramu satkanom od praha i Sunca, od nedoživljenog i prohujalog vremena.

Oči duše su osjetljive i još uvijek se daju zavesti riječima, tim moćnim zavodnicama. 

Snovi su donijeli poruke, ta neotvorena Božja pisma, otkud pokušavam odgonetnuti tajne šifre i pozitivne konsonante.

Iz vječnog hlada gdje se na tren zaustavljam, prošla sam bezbolno u ovaj dan pretkraja niza od sedam dana.

Kako li me je noćas san hipnotizirao, kako me je odveo u prazninu iluzije, magične opsjene Mjesečevog sjaja!

Iznad mog balkona opet lete bijele ptice u nepovrat sjećanja i vremenu koje u daljini čeka.

Iz srca sam otkinula komad oštrog bola, koji je još zataknut kao najljepši broš izrađen od zlatnih suza što si ih prolio za mnom, tih suza koje se nisu vidjele, a koje sam osjetila poput nestvarnog Sunca što me hladnim sjajem zarobljava u putanju otkud nema povratka vremenu koje stoji i čeka. 

Koga čeka vrijeme u daljini?

Slomljeno zrcalo kratkih rezova ništavne radosti ili dubokih spoznaja sadašnje neodređenosti?

Gdje je to vrijeme u daljini, je li izvan Mjesečevog sjaja koje obasjava ovaj tren ili me još uvijek tvoje oči opijaju iz uzaludnih daljina tvog postojanja?

 

http://shadowofsoul.blog.hr/