Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
989
OD 14.01.2018.PUTA
Dinamika promjene
Unutarnji razvoj često se uspoređuje s ljuštenjem luka. Pri tom ljuštenju ponekad nailazimo na tvrde dijelove, za koje imamo osjećaj da nam treba pijuk ili lopata (da ne kažem - motorna pila), a ponekad na nježne, osjetljive dijelove, za koje imamo osjećaj da ih ne smijemo ni pogledati, jer bi se mogli rasuti u vjetar poput peludi.
Po Gestalt terapiji, u procesu "ljuštenja ličnosti" prolazimo kroz nekoliko slojeva: sloj lažnosti, sloj fobije, sloj zastoja, sloj implozije i sloj eksplozije.
Prvi sloj s kojim se susrećemo - takozvani lažni sloj sastoji se od stereotipnih i glumljenih reakcija. Na "toj frekvenciji" igramo igre i gubimo se u ulogama. Ponašajući se kao da smo osoba kakva nismo, nastojimo živjeti predodžbu koju smo o sebi stvorili mi sami ili su je o nama stvorili drugi. Kada jednom postanemo svjesni praznine koju osjećamo pri identifikaciji s tako površnim i neautentičnim slojem ličnosti, odlučimo li postati iskrenijima, počinjemo osjećati neugodu i ranjivost.
Ispod lažnog sloja krije se fobični sloj. Na ovoj razini najradije bismo "pobjegli od samih sebe", a samim time i od očiju drugih. Nastojeći izbjeći emocionalnu bol koja je posljedica shvaćanja da smo onakvi kakvi "najradije ne bismo bili", skloni smo negiranju i neprihvaćanju onog što nam se o nama samima razotkriva.
Na "ovoj frekvenciji" voljeli bismo svući sa sebe lažni sloj svoje ličnosti kao da je u pitanju pohabano odijelo, ali smo zbog dugotrajne identifikacije s njim u strahu da se ispod ne nalazi ništa drugo doli praznina. Ako tu lažnu stranu sebe pokažemo i priznamo, u strahu smo da će nas drugi ljudi odbaciti.
Ispod fobičnog sloja nalazi se točka zastoja, tj. mjesto gdje smo se u svom sazrijevanju spotakli i stali. Na toj razini obično pokušavamo manipulirati drugima kako bi oni umjesto nas gledali, slušali, osjećali, mislili i donosili odluke, jer se sami ne osjećamo dovoljno živima da bismo se pokrenuli. Tu imamo osjećaj da nam doslovno treba reanimacija, ali se čini da je nitko nije u stanju izvesti dovoljno dobro.
Shvativši da nas navođenje drugih na reanimaciju naše lažnosti ne zadovoljava, ostajemo sami sa sobom. Dopustimo li da se u točki zastoja osjetimo neživima i uspijemo li se, umjesto poricanja i bijega, prihvatiti takvima kakvi jesmo, dolazimo u stanje implozije. Ulaskom u taj sloj počinjemo gledati kroz svoje "unutarnje zidove" i prestajemo lutati labirintom koji oni čine.
Ljuštenje implozivnog sloja stvara naboj koji konačno dovodi do eksplozije. Ulaskom u eksplozivni sloj, napuštamo lažna pravila i pretvaranja što dovodi do oslobađanja goleme količine energije koju smo do tada trošili za pretvaranje da smo ono što nismo.
Nakon svega, slijedi zatišje… Led se topi, stiže proljeće i cvjetanje opet počinje.
© Tomica Šćavina 2006
bglavac
edin.kecanovic
