Osmijeh je najjednostavniji, najočitiji i najsnažniji oblik govora tijela. Osmjeh razoružava, plijeni pažnju, briše suze, otkriva toplinu, duše i ljepotu osjećaja. Osmjeh koji dolazi iz dubine bića je pokazatelj samopouzdanja, pozitivnog stava, dobre volje, zadovoljstva i sreće, a sretan čovjek nikad nije sam. Naučimo osjetiti svoje osjećaje iz kojih onda izlazi smijeh od srca i mi uistinu postajemo gospodarima osmijeha.

Fokusiranje misaono- osjetilno- osjećajnih potencijala

Fokusing metoda je nešto kao škola za učenje "osjećanja osjećaja"
Kada govorimo o Focusing- u, uptrebljavamo riječ tijelo na osebujan način i to da bi u određenim situacijama objasnili osjećaj pri doživljavanju geometrije tijela, njegovog unutarnjeg prostora i iz njega proizašlih pokreta.
Svatko od nas je u stanju spoznati razliku dobrog i lošeg osjećaja koji se u tijelu budi, ali mi u svakodnevnom životu ne razmišljamo o tijelu nego o sebi. Uvjereni da samo misaono spoznajemo situaciju ne obraćamo pažnju na akcije i reakcije koje se u tim trenutcima događaju u tijelu. Mi ga jednostavno upotrebljavamo kao sredstvo uživanja ili odbijanja. Činjenica je da naše tijelo reagira na ono što mi mislimo ili osjećamo, ali često nismo svjesni da tijelo bez obzira na našu misaonu notu osjeća i naše emocionalno stanje.
E.T Gendlin u svojoj knjizi "Fokusing" tvrdi da naše tijelo posjeduje samostalni osjećaj za stanje i situaciju u kojoj se nalazi. Taj osjećaj se često objašnjava kao ono nesvjesno u nama iako smo to na koncu svjesno spoznali.
Kada počnemo razmišljati o situaciji osjećanje osjećaja postaje svjesno i prisutno u nama.
Ako i nastaje iz arhetipova naših prijašnjih stanja, to novo situaciono stanje je istina trenutka u kojem ga spoznajemo. Ponekad takvom osjećaju dajemo misteriozna imena kao intuicija, instikt ili poimanje ali rijetko pri tome obraćamo pažnju na govor tijela.

Dijalog tijelo- mozak trebamo prvo spoznati da bi ga mogli koristiti.
Put do stvarnog ostvarenja cilja je tijelo koje smo naučili misliti.

Svjesnom spoznajom osjećanja osjećaja, ono nas ponekad vraća u prošlost ili osvješćuje u nama novi osjećaj kojeg možemo spoznati samo misleći o njemu.

"Osjećanje osjećaja" je jasnoća nečeg u nama doživljenog, nešto što stvarno postoji, nešto što u nama živi svojim životom, čemu se možemo direktno obratiti, svjesno spoznati. Spoznavajući pažljivo tijelo, misleći njime, osjećamo da to "nešto" dolazi iz središta tijela i da posjeduje svoj prostor u tijelu i da ga uvijek iznova stvara.
U tom novo spoznatom prostoru je "osjećaj osjećaja" postao prostor sam, postao je spoznatljiv i odredljiv.

Svatko od nas je na svoj način doživio taj osjećaj neznajući da je to upravo ono što E.T. Gendlin naziva "Felt Senses".

Mi to neznamo opisati zbog siromaštva našeg emocionalnog i semantičkog izraza. "Osjećanje osjećaja" visi u zraku jer mu nismo dali ime pa ga onda nemožemo niti pamtiti. U psihoterapiji etabliran "Felt Sense" otvara bezbroj mogućnosti unutarnjeg doživljaja nespoznate nam stvarnosti.
Svakodnevni život kao da je pošteđen te sposobnosti. Zbog toga se u nama nagomilavaju bezimeni osjećaji. Sebi i tijelu za ljubav trebali bi te bezimene osjećaje misaono uhvatiti, dodirnuti, kušati, udahnuti i istovremeno koristeći se zaboravljenim metaforama, izraslim iz maternjeg, stvarati svoj emocionalni jezik. Tada ćemo osjetiti koliko je naše osobne snage komprimirano u tome nečemu što nismo nazivali i nismo svjesno spoznavali.
Trebalo bi stalno postavljati pitanja i znati odgovarati. Vještinom tumačenja sebe samoga sebi samome mi ulazimo u čarobni svijet istine o svom postojanju.
Dok istočnjaci žive svoju filozofiju, mi našu ne učimo. Ona ostaje mrtvi kapital u riznicama našeg znanja.
Rečenice:
"Pokret je najkompliciraniji oblik mišljenja", i
"Pokret nije samo mjenjanje mjesta u prostoru" nas pozivaju na samostalno razmišljanje o tijelu i pokretu.
Misaono- osjetilno- osjećajnim doživljajem pokreta napuštamo svijet površnosti kojim se mirimo u svakodnevnom životu. Emocija koju misleći pretvorimo u "osjećanje osjećaja" povezuje nas s realnošću koja nekim neurološkim procesima nastaje u nama. Tijelo tada postaje ravnopravni partner u misaono- emocionalnom dijalogu našeg stvarnog postojanja.

Logikom pitanja i odgovora na njih ostvarujemo i razumjevanje procesa koji se u nama neprekidno odvijaju. Shvaćena pitanja ne smiju jednostavno biti primljena na znanje, nego moraju postati osobnim pitanjima, na koja razmišljajući i sami odgovaramo:

• Što je pokret?
• Što je filozofsoko "Ja"?
• Što je moj utjelovljeni um?
• Što je moj emocionalni um?
• Što je tijelo?
• Što je svijet u kojem živim?
• Što je prostor?
• Što je vrijeme?
• Što je umijeće?
• Što je umijeće svakodnevnog pokreta?

Razumjevanje nije samo reproduktivni proces niti učenje lekcije napamet, nego misaono- osjetilno- osjećajno, produktivno sudjelovanje u samom problemu. Na taj način razvijamo transskalarno, sustavno razmišljanje.

Svaki čovjek je unikat u univerzumu, svaki od nas je stvaratelj sebe samoga, univerzuma svog uma, a time i svoga tijela. Misao preobražena u pokret, je funkcija prostora, koja u dimenziji vremena postaje snaga naše produktivnosti i umijeća.
Razumjevanje i vrijeme trajanja pokreta tada postaje zbivanje, doživljeni događaj, osobno "osjećanje osjećaja" tijela u pokretu.
Ono što nije sebi samom dovoljno razjašnjeno, ostaje u sferi iracionalnog, a time neprihvatljivo i neupotrebljivo.

Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vrijeme rada na teoriji relativiteta cijelo vrijeme bio vođen osjećajem koji nije bio emocionalni izraz nego bezimeni osjećaj nečeg što se u njemu nagomilavalo. To nešto je impliciralo uvijek novi osjećaj ka nečem opet novome. Jasno je da bez znanja u matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti realizirati to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju, ali njegova kreativnost ga je vodila ka aktualiziranju njegovih još neotkrivenih potencijala. Sjedinjavanje misaonog i emocionalnog uma pretvara misao u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstvenu paradigmu, u mudrost tijela, umijeće pokreta i smijeh od srca.

Tijelo, koje smo naučili misliti i osjećati, fokusira sve svoje mogućnosti u energiju njihovog djelovanja. Naše tijelo je onda stvarno cjelina koja je je više od zbroja njegovih djelova.

Ove dvije misaone slike vam mogu pomoći pri ostvarivanju učenja "osjećanja osjećaja".

Čovjek akrobat

Zamislite da stojite na visokoj motki promjera veličine vaših stopala. Motka je svojim doljnim djelom zabodena u zemlju i spušta se njenog središta. Vi stojite na njenom vrhu i, održavajući unutarnju i vanjsku dinamičku ravnotežu, promatrate zemlju iz ptičje perspektive.
Stopala su dodirna točka iz koje se širi osjećaj za uspostavljanje dinamičke ravnoteže i vašeg održanja na motki. Stojeći tako na zamišljenoj motki spoznat ćete sitne pokrete u vašim stopalima, koljenima, kukovima, zdjelici i kralježnici, vaše ruke će spontano postati krila koja će vas održavati u uspravnom položaju. Vaša glava će lebdjeti iznad vas kao balon. Doživjet ćete kako se vaš osjećaj za balansiranje mijenja i polako prelazi u dinamičan ritam vaše svjesti o procesu nastajanja vašeg uspravnog stava.

Čovjek vodoskok

Probajte, stojeći, spoznati cijelo tijelo ritmom vašeg disanja.
Zamislite da ste vodoskok:
Unutar tijela se, nogama, kralježnicom, vratom sve do tjemena na glavi, uzdiže voda. Njene kapljice vas podižu ka nebu, vi rastete ka suncu i vidite svojim unutarnjim očima sjaj kristala vaših tjelesnih ustrojstava. Vaše tijelo se širi vjetrom, kinesfera se zaobljava i postaje mjehurić sapunice koji lebdi i raste, a vi s njim. Dotaknuvši sunce mjehurić puca i vi se kao blješteće kapljce vode vraćate u fontanu, sebi samom. Preko tjemena se kotrljaju kapljice i postaju ponovo glava, ramena, ruke, leđa, prsa, trbuh stopala.

Naučimo osjećati svoje osjećaje i postanimo gospodari osmijeha jer onda ćemo uistinu znati šta je istina o životu !