NA VODI I U KAMENU

 

        Gospod je danonoćno vikao u uho griješniku, koji je bježao pred hordom svojih demona:

        “Stani časak, da se pogodimo! Stani časak, počuj Me! Evo, tvoja ću naopaka djela zapisati na vodi! A tvoje ću dobro djelo, ako ga bude, uklesati u neprolaznu stijenu! Što još hoćeš od Mene, kakav dokaz Moje brige za tebe”?

        Griješnik, zaglušen kricima gonitelja, nije čuo Gospoda. I nije se mogao odreći bježanja. Što je brže bježao, to su brže za njim hrlili.

        Jednoga dana ili noći, kad se potjera već bližila kraju, griješnik se spotaknuo o kamen i pao. Tada Ga je čuo. Ustao je, zastao je, okrenuo se prema demonima koji su ga sustizali, i pobjedonosno povikao:

        “Jeste li čuli? Bit ćete zapisani na vodi”!

        Oni su zapravo zastali istoga časa kad je i on zastao. A kad su začuli povik, razbježali su se, poskakali u vodu kud koji.

Griješnik je ostao sam. Upitao se nije li sanjao da su ga gonili. I upitao se da li je zbilja griješio koliko je griješio.

“Zacijelo sam sanjao”, zaključio je.

Sjeo je na isti kamen o kojega se spotaknuo, i zaplakao.

        “Kako sam samo mogao... čak i u snu...” jecao je.

        A negdje na visokoj stijeni pojaviše se uklesane u kamen iste riječi: “kako sam samo mogao”. 

  

 

Pojmovnik, redom:

 

Horda demona = nečista savjest, potisnuta u potiljak, pa sve do stopala; ima vlast nad svojim gonjenikom dokle god se on ne suoči s njom/njima.

 

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE

                          VJEŽBE ODVIKE OD NAVIKE  (još neobjavljeno)