Dobar dan svima, 

Zen i japanska kultura - korice

 

 

Daisetz Teitaro Suzuki (1870.-1966.) poznati je japanski znanstvenik koji je svoj dug i plodan život u cijelosti posvetio predstavljanju i tumačenju zen-budizma čitateljima na Zapadu. Napisao je stotinjak knjiga na japanskom i tridesetak na engleskom jeziku. Preveo je brojne izvorne budističke tekstove sa sanskrta i kineskog jezika na engleski. Njegova najpoznatija djela  su: Essays in Zen Buddhism, An Introduction to Zen Buddhism, The Training of the Zen Buddhist Monk, Living by Zen, Manual of Zen Buddhism, Zen and Japanese Culture.

 

Potonji naslov u prijevodu Nade Horvat na hrvatski, Zen i japanska kultura, zacijelo je  najvažnije i najpopularnije Suzukijevo djelo, a što se vidi u polustoljetnom nizu ponovljenih izdanja, od kojih je najnovije (s predgovorom Richarda M. Jaffea) objavljeno 2010. godine. Prvo izdanje objavljeno je 1958., a 1966. autor je preminuo, i premda je djelo nastalo i kao kompilacija njegovih ranijih radova, ono predstavlja sukus njegovog rada na tom području. U knjizi nalazimo jasna i iscrpna objašnjenja budizma i zen budizma te njihov utjecaj na pojave u japanskoj kulturi i životu kao što su: samuraji, mačevanje, čajna ceremonija, haiku pjesništvo, no drama, ljubav prema prirodi.

Autor o zenu ne govori samo kao znanstvenik, nego i kao netko tko poznaje zen iznutra jer je i sam učio zen na tradicionalan način u zen hramu Engakuji u Kita-Kamakura, jugoistočno od Tokija, a učitelj mu je bio Sōen.

Suzukijeve  knjige izvanredno objašnjavaju budizam i zen budizam zapadnom čitatelju, jer je povremeno dulje boravio na Zapadu (u SAD i Velikoj Britaniji), gdje je predavao na sveučilištima i proučavao zapadnjačku kulturu i filozofiju, tako da je u stanju mjerodavno usporediti Istok i Zapad. Njegove knjige o zen budizmu dio su svjetske kulturne baštine.

 

 

 

 

U uvodu u izdanje iz 2010. godine Richard M. Jaffe piše:

Kad je 1955. godine Daisetz Teitarō Suzuki – danas poznatiji kao D. T. Suzuki – počeo reviziju svojih eseja koji danas čine knjigu Zen i japanska kultura (izvorno objavljenu 1938. pod naslovom Zen budizam i njegov utjecaj na japansku kulturu), o japanskoj je kulturi, budizmu i religiji pisao već više od šezdeset godina. Rođen 1870., na početku razdoblja Meiji, Suzuki je kao znanstvenik i glasnogovornik budizma, osobito zen budizma, bio sve do trenutka svoje smrti godine1966. Malen je broj pojedinaca, koji su u dvadesetom stoljeću i to izvan Japana, igrali tako značajnu ulogu u poticanju pozornosti na japansku religiju i tradicionalne umjetnosti. Rukopis svoje knjige Suzuki je završio tijekom zadnjih mjeseci svog drugog podužeg boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je trajao od 1949. do 1958. Pri kraju njegova boravka američki i europski intelektualci, umjetnici, bogati filantropi i cijeli niz običnih čitalaca, postao je fasciniran zenom, velikim dijelom zahvaljujući i Suzukijevoj osobno karizmi čestim predavanjima i brojnim publikacijama. Ubrzo nakon Suzukijeva povratka u Japan početkom 1959., Panteon je objavio Zen i japansku kulturu kao LXIV svezak Bollingen serije. S više od stotinu tisuća prodanih primjeraka samo od 1970. objavljenog meko ukoričenog izdanja, knjiga postaje jedno od najprodavanijih djela te serije. Unatoč brojnim negativnim kritikama, posebno europskih i američkih znanstvenika, knjiga ostaje povijesno važna zbog svoje uloge u oblikovanju globalne percepcije zenskog budizma i utjecaja te tradicije na japansku kulturu, i to osobito na popularnoj razini.

 

Suzukijev boravak u Sjedinjenim Državama većim dijelom pedesetih godina prošloga stoljeća nije bio njegov prvi podulji posjet toj zemlji. Više od pedeset godina ranije, početkom 1897., dvadeset sedmogodišnji je Suzuki u potrazi za karijerom i nadajući se da će naučiti sanskrt i pāli, stigao u Illinois. Nakon brojnih rasprava sa svojom prvim učiteljem zenskog budizma, Shaku Sōen (1860-1919), o tome da li studirati u Južnoj Aziji ili Sjedinjenim Američkim Državama, Sōen organizira Suzukiju rad i učenje s Paulom Carusom, njemačkim filozofom u emigraciji, prevodiocem i urednikom časopisa.

Carusa, koji se s budizmom susreo putem budističkih predstavnika na Svjetskom Saboru religija u Chicagu 1893., silno je zanimalo ono što je smatrao sličnostima između budističkog učenja i svojih zamisli o suvremenoj, znanstvenoj, monističkoj religiji. I premda je uskoro postao nezadovoljan životom u malom izoliranom gradiću LaSalle u Illinoisu, i razočaran Carusovim shvaćanjem religije, a osobito budizma, Suzuki je u Sjedinjenim Američkim Državama mnogo naučio. Dok je radio s Carusom, Suzuki se objavljivanjem prijevoda djela Buđenje vjere (Dashéng qĭxìn lùn) i pregleda mahajanskog budizma, kao i mnogobrojnim kineskim tekstovima, koje je preveo zajedno s Carusom te brojnim člancima o budizmu etablirao kao autoritet na tom području. 

Iako je duljina Suzukijeva boravka u Sjedinjenim Američkim Državama za jednog japanskog budista bila prilično neuobičajena, Suzuki je baš kao i Shaku Sōen i mnogobrojni drugi budisti s kraja devetnaestostoljetnog Japana, želio istražiti svijet izvan Japana i produbiti kontakte s budistima, njihovim simpatizerima i intelektualcima u inozemstvu. Za razliku od mnogih učitelja zena prethodnog naraštaja, Sōen je nekoliko godina studirao na novom, privatnom sveučilištu Keiō Gijuku (danas Keiō sveučilište), gdje je bio izložen knjigama i idejama iz Europe i SAD-a. Sōen je bio poznat i po tome što je tri godine proveo na Šri Lanki (tadašnjem Cejlonu), i kao novak škole Theravāda proučavao pāli budizam. Tako je Suzukijevo vježbanje zena u Rinzai hramu Engakuji u Kita-Kamakura, jugozapadno od Tokija, koje je trajalo od 1891. do 1897., tog mladog čovjeka uvelo ne samo u u zen nego i u svjetsku mrežu budista, teozofa i ostalih zainteresiranih za različita očitovanja tradiciije diljem Azije. Intenzitet i učestalost tih interakcija krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća dovodi u pitanje pojednostavljena shvaćanja o kulturnoj podjeli na Istok i Zapad, te pokazuje u kojoj su mjeri intelektualci poput Shaku Sōen, D. T. Suzuki, Paul Carus i mnogi drugi sudjelovali u kulturnoj razmjeni koja je utjecala na religioznu misao i praksu širom svijeta.

 

SADRŽAJ

 

Uvod u izdanje iz 2010. godine vii

Predgovor xxv

Popis ilustracija xxvii

Vremenski slijed xxxviii

 

I. Što je zen? 1

II. Općenite napomene o japanskoj umjetničkoj kulturi 17

III. Zen i proučavanje konfucijanizma 35

IV. Zen i samuraji 53

V. Zen i mačevanje I. 77

VI. Zen i mačevanje II. 121

VII. Zen i haiku 189

VIII. Zen i čajna ceremonija I. 237

IX Zen i čajna ceremonija II. 257

X. Rikyu i ostali majstori čajne ceremonije 281

XI. Ljubav prema prirodi 295

Dodaci 355

I. Dva mondoa iz „Hekigan-shu“ 357

II. Vimalakirti sutra 367

III. „Yama-uba“, no drama 374

IV. Mačevalac i mačka 382

V. Chuang-tzoe 389

Popis literature 393

Kazalo 401