Erich Fromm
PSIHOANALIZA I RELIGIJA
Predgovor I.
Ova je knjiga umnogome nastavak misli iznesenih u knjizi Čovjek za sebe, istraživanje o psihologiji etike. Etika i religija blisko su povezane i zato postoji izvje- sno preklapanje. Međutim, u ovoj knjizi pokušao sam se usredotočiti na problem religije, dok je u Čovjeku za sebe naglasak u potpunosti na etici.
Pogledi izneseni u ovim poglavljima nipošto nisu tipični za »psihoanalizu«. Ima psihoanalitičara koji su i sami religiozni, a isto tako i drugih koji interes za religiju smatraju simptomom neriješenih emocionalnih konflikata. Stajalište zauzeto u ovoj knjizi razlikuje se od oba prethodna i tipično je, u najboljem slučaju, za mišljenje treće grupe psihoanalitičara.
Želim izraziti zahvalnost svojoj supruzi, ne sa- mo na mnogim sugestijama koje su direktno ugra- đene u ova poglavlja, nego, mnogo više od toga, na svemu što dugujem njenom tragalačkom i proniclji- vom umu, koji je toliko mnogo pridonio mojem vla- stitom razvitku a time indirektno i mojim idejama o religiji.
E.F.
Predgovor II.
Kad autor piše novi predgovor knjizi koja je objavlje- na pred šesnaest godina, prvo se pita bi li želio uni- j eti promjene u neke bitne postavke, za koje sada smatra da su pogrešne. Budući da su se tijekom tih godina moji pogledi stalno mijenjali, i, nadam se, raz- vijali, bio sam sasvim pripravan da prilikom ponov- nog čitanja naiđem na niz tvrdnji koje bih možda želio promijeniti. Na moje iznenađenje, ustanovio sam da ne osjećam potrebu za promjenama u bitnim postavkama i nemam ništa protiv toga da se knjiga ponovno tiska u istom obliku.
Sljedeće pitanje koje se nameće autoru, odnosi se na poželjnost proširivanja onoga što je napisano pred mnogo godina. Odgovor na ovo pitanje je ne- sumnjivo potvrdan. U tekstu sam naglasio važnost razlikovanja religijskog misaonog koncepta i ljud- skog iskustva koje leži iza njega, ali nisam dovoljno objasnio što bi se to moglo nazvati »religioznim is- kustvom« bez obzira na to kakav je misaoni koncept. Kad bih danas pisao knjigu, proširio bih poglavlje
>Neki tipovi religioznog iskustva«. Ovdje nije mjesto za to, ali bih ipak želio spomenuti jedno. Za re- ligioznog čovjeka, bio »vjernik« ili ne, život je pro- blem; samo rođenje nameće pitanje na koje on mora naći odgovor. Najvažniji je zadatak njegovog života, dakle, da pronađe odgovor na to pitanje; ne
samo odgovor umom nego odgovor cijelim bićem, načinom života. Za tog čovjeka život nije nešto »da- no« što ne traži drugog smisla do jesti i piti, preživjeti, uživati i sudjelovati u događajima u skladu sa svojim etičkim normama. On osjeća duboke egzi- stencijalne dihotomije koje pritišću život: između toga da smo slobodni a ipak determinirani, puni znanja a ipak velike neznalice, odvojeni a ipak ujedi- njeni. Pati zbog svog osjećaja odvojenosti. Njegova aktivnost je usmjerena na pronalaženje optimalnog rješenja za te kontradikcije. On istovremeno zna da ne postoji rješenje a ipak da nema takvog cilja u životu koji bi bio važniji od tog nastojanja. U tome je u stvari razlika između hedonističkog i etičkog čo- vjeka s jedne strane i »religioznog« s druge. Umjesto da popustim iskušenju i nastavim s izlaganjem misli o prirodi religioznog iskustva (što bi, ako su one i ispravne, moralo nužno biti nepotpuno u ovom kon- tekstu) ukazat ću na pojavu koja taj problem, kako izgleda čini naročito značajnim u našem vremenu. Mislim na pojavu humanističke renesanse koja se opaža u rimokatoličkoj i protestantskoj crkvi. Taj pokret, kojem je posebno pridonio papa Ivan XXIII., doveo je do novog dijaloga, ne samo između kato- lika i protestanata nego također i između teističkih i neteističkih humanista.
Taj dijalog se ne vodi na takvim osnovama koje bi zahtijevale od sudionika da napuste svoje teistič- ke ili neteističke misaone koncepte. Ali on podrazu- mijeva da sudionici u dijalogu moraju uvidjeti, da iza onoga što čovjek svjesno misli postoji još jedna dimenzija - ono što on osjeća. Ovo unutrašnje isku- stvo jedva da se može izraziti riječima, ali oni koji dijele to iskustvo, znaju da je to što im je zajedničko važnije od onoga što ih razdvaja zbog razlika u mi- saonim konceptima.
Teilhard de Chardin, Hans Kiing i Karl Rahner samo su neki od predstavnika tog humanizma koji se razvija. U protestantizmu se isti razvoj događa čak u još radikalnijem obliku. Pod tim mislim na sta- jališ t e koje je posljednjih godina poznato kao kon- cept »Kršćanstva bez Boga«. Dietrich Bonhoeffer, Karl Bultman i, u manje radikalnom smislu, Paul Til- li c h istaknuta su imena tog protestantskog radikal- nog humanizma.
Možda ništa ne može bolje izraziti duh tog tipa humanizma od rečenice Abbe Pirrea: »Nije važna razlika između vjernika i nevjernika, već između onih koji nisu ravnodušni i onih koji jesu.«
Mexico City Ožujak 1967. Erich Fromm