Bol užarenih dlanova odnosi vrijeme. Suze postaju suhe, ostavljaju tek trag na licu kojeg obrišu čistači istine što skupljaju prašinu s mjesta zločina, stvarajući čist prostor novim nepravdama.

Duboko, u nekom kutu labirninta sjećanja, stoji slika zla s produženom rukom. Rukom u kojoj grančica postaje oružje što reže osjećaje do boli koja boli više od same boli. Pravednik postaje stup od soli, posramljen i nemaoćan, što život čuva u kristalima doživljenog. Kristala blistavih od dječje ljubavi i onih što ih je nepravda odraslih učinila mračnima.

Kad se spuste kiše i kada sol postane more što klizi niz nikad zaraslu ranu, nepravda likuje blaženim osjećajem pobjede.

Zar opet?

*****

“Treba biti na čistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na šteti. Zato gledaj nepravednika, ako hoćeš suditi, koliko njemu samome više koristi biti nepravedan nego pravedan. A spoznat ćeš najlakše ako dođeš do najsavršenije nepravde! Nepravednik je tu najblaženiji, a najbjedniji su oni kojima se krivo učini ili koji ne bi htjeli krivo činiti. To je tiranija, silništvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah tuđe, posvećeno, božje, privatno i državno.

Ne napada se nepravda zato što se čovjek boji da će je počiniti, nego što se boji da je mora trpjeti.
Tako je, Sokrate, nepravda, kad je kakva treba, jača, slobodnija i silnija od pravednosti, i kako u početku govorah, pravednost je korist jačega, a nepravednost je vlastiti probitak i korist.“

( Platon - Država ili O pravednosti)