Poglavlje 7.

Pomak iz bola

Mi smo mnogo više nego tijelo i ličnost.

Unutarnji duh uvijek je lijep; on je ljubav i vrijedan  ljubavi,  bez obzira na to kako se naša vanjska pojavnost može mijenjati.

Bol zbog smrti

Divno je biti pozitivan! Također je divno biti svjestan što osjećamo. Priroda nam je podarila osjećaje da prođemo kroz određena iskustva, i poricanje te činjenice uzrokuje još više boli. Sjetite se, smrt nije promašaj! Svatko umire i to je dio životnog procesa.

Kada umre netko koga volite, obično tugujete najmanje godinu dana. Dajte si, dakle, toliko vremena.

U takvom raspoloženju teško je proživljavati praznike i blag­ dane - Valentinovo, vlastiti rođendan i imendan, Božić itd. Budite prema sebi blagi i prepustite se tuzi. Tu ne postoje pravila. Ne stvarajte,  dakle,  vlastita.

Kad netko umre, sasvim je u redu naljutiti se ili dobiti histeričan napadaj. (Ne možete se pretvarati da vas to ne boli. Dopustite da vaši osjećaji izađu. Plačite. Pogledajte se u ogledalo i vrištite: "To nije fer!" Ili bilo što drugo što toga trena osjećate. Ponavljam: dopustite da to izađe jer ćete inače prouzročiti probleme u tijelu. Morate se brinuti o sebi onako kako najbolje znate, a znam da to nije iako.

Oni od nas koji su radili s oboljelima od side, uočili su da proces žaljenja postaje trajan. Jednako se događa sa žaljenjem tijekom rata. Toliko je snažnih juriša na naš emocionalni i živčani sustav koje treba podnijeti. Kada mi stvari postanu preteške, često tražim posebne prijatelje i dopuštam si da pred njima upadnem u histeriju. To mi je olakšalo situaciju kada je moja mama umrla. Osjećala sam da je to prirodni svršetak njenog 91-godišnjeg života, pa, iako mi je bilo teško, nisam osjećala ni ljutnju ni bijes zbog njezine smrti. Ratovi i epidemije donose ogromne frustracije i zbog svoje prividne nepravednosti prema svima nama.

Premda znate da boli treba vremena da bi prošla, možete se osjećati u ponoru bez dna. Ako ste i nakon nekoliko godina još uvijek tužni, znači da se valjate u to m ponoru. Trebate oprostiti i drugima i sebi i prestati se držati prošlosti. Sjetite se: nikoga ne gubimo kada umre jer ga nikada nismo ni posjedovali.

Ako vam je teško osloboditi se prošlosti, postoji nekoliko stvari koje možete poduzeti. Prije svega, predlažem vam nekoliko meditacija s osobom koja je otišla. Nije važno što je osoba mislila ili učinila dok je bila živa. Kada napušta planet, diže se zavjesa i ona vrlo jasno vidi život. Nema strahova i vjerovanja koja je imala dok je bila ovdje. Ako ste vrlo tužni, vjerojatno će vam reći da se ne brinete jer je sve u redu. U meditaciji zamolite osobu da vam pomogne proći kroz ovo razdoblje i recite joj da je volite.

Nemojte se osuđivati da niste bili dovoljno dobri  ili da  niste dovoljno učinili za umrlu osobu dok je bila živa. Time boli dodajete još i krivnju. Neki od vas to koriste kao ispriku za nenapredovanje u vlastitom životu.  Neki bi,  također,  poželjeli napustiti planet,  a nekima će smrt poznate ili voljene osobe iznijeti na svjetlo vlastiti strah od smrti.

Iskoristite ovo vrijeme za rad na sebi i oslobodite se i nekih "svojih stvari". Mnogo tuge izlazi na površinu nakon smrti voljene osobe. Dopustite sebi da osjećate tu tugu. Trebate stići do točke u kojoj ćete se osjetiti dovoljno sigurni da biste dopustili starim bolima da izrone. Ako si dopustite dva ili tri dana plakanja, nestat će mnogo tuge i krivnje. Možda ćete uočiti da vam je potrebna pomoć terapeuta ili neka skupina samopomoći kako biste se osjetili dovoljno sigurni da možete pokazati svoje osjećaje. Drugi je prijedlog da izgovarate afirmacije poput: "Ja te volim i os­ lobađam te! Ti si slobodna i ja sam slobodna!"

Jedna žena koja je sudjelovala u mojoj radionici nikako se nije uspijevala osloboditi krivnje koju je osjećala prema teško bolesnoj tetki. Užasavala ju je pomisao da bi tetka mogla umrijeti, a da joj ona ne kaže što osjeća spram prošlosti. Mije željela razgovarati s njom jer se iznutra osjećala kao da je netko davi. Predložila sam joj rad s terapeutom jer takav individualni rad može biti vrlo koristan. Kada se zaglavimo na bilo kojem području, potražiti pomoć čin je ljubavi prema samome sebi.

Postoji nekoliko vrsti terapeuta iskusnih za takve situacije. Ne treba im dugo odlaziti - dovoljno je da vam pomognu proći kroz teško razdoblje. Postoje i skupine za podršku prilikom tugovanja. Možda bi vam bilo korisno priključiti se jednoj od njih, jer će vam pomoći u tom procesu.

Razumijevanje boli

Mnogi od nas iz dana u dan žive s boli. Ona može zauzimati malen i beznačajan dio našeg života, ali i velik, pa čak i nepodnošljivo velik. No, što je to bol? Mislim da ćemo se složiti da je to nešto čega bismo se rado oslobodili, Pogledajmo što od nje možemo naučiti. Odakle dolazi? Što nam pokušava reći?

Rječnik definira bol kao "neugodan ili mučan osjet koji proizlazi iz tjelesne ozljede ili poremećaja", kao i "mentalnu ili emocionalnu patnju ili muku". Budući da je bol posljedica i duševne i tjelesne neugode, jasno je da su na nju osjetljivi i duh i tijelo.

Nedavno sam bila u prilici vidjeti divan primjer za ilustraciju rečenog. Promatrala sam dvije djevojčice kako se igraju u parku. Prva je podigla ruku želeći u šali udariti drugu po nadlaktici. Prije- nego  što ju je  dotaknula,  druga je  viknula:  "Joj!"  Prva ju je pogledala i upitala: "Zašto vičes, pa nisam te još ni taknula", a druga je brzo odvratila: "Ali ja sam znala da će me zaboljeti." U ovom je primjeru duševna bol pretpostavljala očekivanu tjelesnu bol.

Bol nam dolazi u mnogim oblicima. Ogrebotina. Udarac. Modrica. Neugoda. Nesanica. Prijetnja. Težina u želucu. Obamrlost u ruci ili u nozi. Ponekad boli jako, ponekad samo malo, ali uvijek znamo da je tu. U većini slučajeva nastoji nam nešto priopćiti. Ponekad je poruka jasna.

Kiselina u želucu tijekom radnog tjedna, ali ne i tijekom vikenda, može ukazivati na potrebu promjene posla. Mnogi od nas znaju značenje boli koja dolazi poslije pijane noći.

Ma kakva poruka bila, treba imati na umu da je ljudsko tijelo čudesno ustrojen mehanizam. Poručuje nam gdje su problemi, ali samo ako smo voljni čuti. Nažalost, mnogi od nas za takvo slušanje  ne nalaze dovoljno vremena.

Bol je zapravo posljednje sredstvo kojim nam tijelo pokušava priopćiti da s našim životom nešto nije u redu. U nečemu smo uistinu na pogrešnom kolosijeku. Ma što mu učinili, tijelo uvijek teži  optimalno m  zdravlju.  No,  ako  ga  isuviše  zlorabimo, pridonosimo stanju neugode ili bolesti.

Što činimo kad osjetimo bol? Obično odemo do ljekarne ili do ormarića s lijekovima i uzmemo tabletu. Time zapravo kažemo tijelu: "Šuti, ne želim te slušati." Tijelo će se malo primiriti, a onda će se šapat nastaviti, ovaj put nešto glasniji. Možda ćemo otići liječniku po nekakvu injekciju ili kakav recept, ili nešto slično. Dođe i trenutak kad na bol moramo obratiti punu pozornost jer se već razvila neka bolest. Čak i u toj fazi neki ljudi i dalje izigravaju žrtve i ne žele čuti. Meki kao da se probude, te su voljni poduzeti korake koji će im izmijeniti Život. To je u redu. Svatko uči na drukčiji način.

Odgovor može biti jednostavan, na primjer: dobro se naspavati, ili ne izlaziti svaku večer, ili se ne preopterećivati poslom. Dopustite sebi da čujete svoje tijelo jer ono uistinu želi ozdraviti. Tijelo vam želi biti zdravo, dakle surađujete s njim.

Kada ja osjetim bol ili neugodu, najprije se smirim. Vjerujem da će mi Viša Moć dati da spoznam što treba mijenjati u mom životu da se ne bih razboljela. U tim tihim trenucima vizualiziram najljepše prirodno okruženje sa svojim omiljenim cvijećem koje se rascvjetava svuda oko mene.

Osjećam miris cvijeća i blagi, topli povjetarac, koji me miluje po licu. Koncentriram se na opuštanje svakog mišića svoga tijela.

Kada osjetim da sam se potpuno opustila, jednostavno upitam svoju Unutarnju Mudrost: "Kako ja doprinosim ovom problemu? Što to trebam znati? Što treba mijenjati u mom životu?" Zatim dopuštam da odgovori poteku. Možda mi i ne dođu odmah, ali znam da će doći uskoro. Znam da su sve potrebne promjene prava stvar za mene i da ću biti potpuno sigurna bez obzira na to kakav mi se put otvara.

Ponekad se pitate kako izvršiti takve promjene. "Kako ću živjeti? Što s djecom? Kako ću plaćati račune?" I opet, vjerujte svojoj Višoj Moći da će vam  pokazati  put k bogatom životu oslobođenom boli.

Predlažem vam da promjene izvedete korak po korak. Lao Tse je rekao: "Put od tisuću milja počinje jednim korakom". Jedan mali korak pridodan drugome može značajno doprinijeti ukup­ nom napretku. Jednom, kad se počnete mijenjati, sjetite se da bol ne nestaje obvezno preko noći, iako može. Bilo je potrebno vrijeme da bol izađe na površinu, pa je možda isto tako potrebno vrijeme da uočite da je više ne trebate. Budite blagi prema sebi. Me uspoređujte svoj napredak s napretkom drugih! Vi ste jedinstveni i imate vlastiti način vođenja svog života. Vjerujte svojem Višem Ja, koje će vam pomoći da se oslobodite fizičke i emocionalne boli.

Opraštanje je ključ slobode

Često pitam klijente: "Biste li više voljeli biti u pravu ili biti sretni?" Svi mi imamo svoje mišljenje o tome tko je u pravu, a tko nije s obzirom na našu percepciju, i svi možemo pronaći način kako da to mišljenje opravdamo. Želimo kazniti druge za ono što su nam učinili, a sami smo, međutim, ti koji uvijek iznova ponavljamo istu  priču u svom umu. Glupo je kažnjavati se u sadašnjosti jer nas je netko povrijedio u prošlosti.

Da bismo se oslobodili prošlosti, moramo željeti oprostiti čak i ako ne znamo kako. Opraštanje znači odustajanje od naših povrijeđenih osjećaja i zaboravljanje cijele stvari. Stanje neopraštanja uistinu uništava nešto unutar nas.

Ma koji duhovni put slijedili, uočit ćete da je opraštanje vrlo značajno u bilo kojem vremenu, a posebno kad se radi o bolesti. Kad smo bolesni,  uistinu moramo dobro pogledati da vidimo kome to trebamo oprostiti. Obično je osoba za koju mislimo da joj nikad ne ćemo oprostiti upravo ta kojoj trebamo najviše oprostiti. Što drugome ne opraštamo, njega nimalo ne povređuje, ali stvara kaos u nama. To nije stvar drugih, nego naša.

Osjećaj ogorčenja i povrijeđenosti povezan je s opraštanjem sebi, a ne nekome drugome. Izgovarajte afirmacije da ste pot­ puno spremni oprostiti svakome. "Želim se osloboditi prošlosti. Želim oprostiti svima koji su me do sada povrijediti i opraštam sebi što sam vrijeđala druge!" Ako mislite o nekome tko vas je bilo kada u životu povrijedio na bilo koji način, blagoslovite tu osobu s ljubavlju i nemojte više na to misliti.

Danas ne bih bila ovdje da nisam oprostila ljudima koji su me povrijedili. Ne bi se dogodilo da danas ne kažnjavam sebe za ono što su mi oni učinili u prošlosti. Ne kažem da je bilo lako, već da sada mogu pogledati unatrag i reći: "Oh, to je nešto što se dogodilo." Ja tamo više ne živim. Oprostiti nije isto što i progledati im uvredu kroz prste.

Ako osjećate da su vam drugi nešto oduzeli, znajte da vam nitko ne može oduzeti nešto što vama pripada. Ako oduzeto pripada vama, vratit će vam se u pravo vrijeme, a ako se ne vrati, tako je trebalo biti. To treba prihvatiti i nastaviti život.

Da biste postali slobodni, potrebno je izaći iz stanja "pravičnog" ogorčenja i ustati s noćne posude samosažaljenja. Volim izraz noćna posuda samosažaljenja, koji su smislili Anonimni Alkoholičari, jer tako dobro opisuje stanje. Kad sjedite na noćnoj posudi, bespomoćni ste i uopće  nemate snage.  Da biste je dobili, morate stajati na obje noge i preuzeti odgovornost.

Odvojite trenutak, opustite se, zatvorite oči i zamislite pred sobom prekrasan bistar potok. Uzmite staro bolno iskustvo, povredu, neopraštanje i bacite cijeli događaj u vodu. Pogledajte:

udaljava se i plovi niz potok. Promatrajte ga sve dok ne nestane iz vašeg vidokruga. Činite to što češće možete.

Ovo je vrijeme za suosjećanje i iscjeljivanje. Uđite u sebe i uspostavite kontakt s dijelom sebe koji zna kako iscijeliti. Vi ste nevjerojatno sposobni! Budite voljni dostići nove razine da biste pronašli sposobnosti kojih niste bili ni svjesni, sposobnosti koje ne liječe samo bolest, već vas iscjeljuju na svim mogućim razinama. Učinite sebe cjelovitim u najdubljem smislu te riječi. Prihvatite svaki dio sebe, svako svoje iskustvo, i znajte da je sve to dio mozaika vašeg života u ovom vremenu.

Ja volim Emmanuelovu Knjigu. U jednom njezinom odlomku izvrsna je poruka.

Pitanje Emmanuelu glasi:

"Kako proći kroz bolna iskušenja a ne ostati ozlojeđen?"

Emmanuel odgovara:

"Shvatite ih kao lekciju, a ne kao kaznu. Vjeruj životu, prijatelju moj. Ma koliko ti se čini da te život daleko odveo, znaj daje taj put bio potreban. Došao si da prijeđeš široko prostranstvo iskustava kako bi spoznao gdje leži istina i gdje su tvoja zastranjenja na tom području. Tada ćeš se moći vratiti kući, svom  duševnom ja,  svježiji  i  mudriji."

Kad bismo samo mogli shvatiti da su svi naši takozvani problemi zapravo prilike za rast i promjenu, i da ih većina potječe od vibracija koje sami emitiramo! Sve Što uistinu trebamo jest: mijenjati način mišljenja te pokazati spremnost da prestanemo biti ogorčeni i da oprostimo.