Ne bih htio previše diskutirati oko ovoga pitanja vojne operacije Oluja, iz kolovoza mjeseca 1995. godine, koju smo upravo ovih dana proslavljali kao nacionalni praznik, međutim, istina je kako nije moguće, a ne prisjetiti se kolona stradalnika, koji napuštaju svoje domove u jednoj sumanutoj migraciji od oko 200 ili 250 tisuća  Srba prema Srbiji i Beogradu.

Jedan dio njih je, koliko je meni poznato, zaustavljen na granici sa Srbijom u logorskim uvjetima, jer ih Milošević nije htio primiti pa su tako završili kao stranci, iako su netom ranije živote davali za “vožda i otadžbinu”.

Međutim, potrebito je reći par riječi o kontekstu, u kojem se ova migracija događa, zajedno sa najnovijim upućivanjem Vuka Draškovića, da je čitava priča već ranije bila planirana na Dedinju i to kao konzekvencija Miloševićeve politike i dilentantizma, koji je nju pratio.

Pa ćemo sada taksativno navesti par jako važnih činjenica:

U ozračju porasta srbijanskog nacionalizma i trvenja između republika u Jugoslaviji, 8. srpnja 1989. u Kninu je održan miting Srba sa brojnim četničkim znakovljem i zazivanjem intervencije JNA.

Sa dolaskom višestranačja, osnivaju se i prve etničke srpske stranke u Hrvatskoj, od kojih je najveći bio SDS.

Ubrzo se kao vođe pokreta Srba u Lici, sjevernoj Dalmaciji, Kordunu i Podunavlju profiliraju ekstremisti, koji zazivaju oružanu pobunu i nasilje prema Hrvatima te odbijaju priznati izbore i legalnu hrvatsku vlast.

Napetosti rastu pobjedom dr FranjeTuđmana na izborima u travnju 1990., budući da su u programu imali uspostavu samostalne Hrvatske.

Vođa Srba, psihijatar Jovan Rasković, odbija sudjelovati u radu Sabora u svibnju 1990.

Pojedini istaknuti srpski političari i znanstvenici pozivali su na mir, suživot i smirivanje strasti.

17.8.1990. počinje tzv.“balvan revolucija”…stvoreno je i Srpsko narodno vijeće, a za predsjednika je izabran Milan Babić, kninski stomatolog.

Proglašenje novog hrvatskog Ustava, u prosincu 1990., u kojem su Srbi svrstani u nacionalne manjine, iskorišteno je kao dokaz neprijateljstva Hrvata prema Srbima.

Pod utjecajem velikosrpske propagande i uz podršku i kontrolu Srbije, uspostavljaju se srpske “autonomne oblasti”, koje prerastaju u “Republiku Srpsku Krajinu”.

U proljeće 1991. izbio je otvoreni rat i agresija.

Sa područja RSK prognano je gotovo sve nesrpsko stanovništvo - između 170 i 250.000 ljudi!

Tim povodom, kao i povodom proslave 20. godišnjice Oluje, u beogradskom tisku javio se i nekadašnji lider Srba, Vuk Drašković, za kojega se sigurno ne može reći, da nije bio informiran ili pak da je patio od šizofrenije pa nam je iz prve ruke donio izvješće o tome, kako je izgledao dogovor sa srbijnskim liderima uoči operacije Oluja, dakle, istim onim liderima, za koje se jako dugo vremena vjerovalo kako brane Srbe i da im pošto-poto žele zdravlje i svu sreću.

Taj je tekst Draškovića ovdje donesen u nešto  skraćenoj verziji:

‘’Da nisu branili Srbe onako kako su ih branili, "Oluje" ne bi ni bilo.

Ta "ožalošćena porodica" iz prvih redova bola i ogorčenja zbog tragedije Srba i Srpske Krajine spriječila je, prije dva desetljeća, kapitulaciju Franje Tuđmana, kada su ga SAD, Rusija, EU i UN prisilile da prihvati i potpiše međunarodni sporazum poznat kao Plan Z-4", piše Drašković.

"Po tom sporazumu", nastavlja, "Srbima u Hrvatskoj ponuđena je federalna, u mnogo čemu i konfederalna Srpska Krajina, koja bi imala svoj parlament, vladu, predsjednika, zakone, sudove, policiju, grb i zastavu, čak i vlastitu monetu i pravo da Srpska Krajina sklapa i međunarodne ugovore.

Čim su objelodanjeni detalji Plana Z-4, ratnohuškačka mašinerija u Beogradu uzvratila je propagandnom ofenzivom da je riječ o "podmukloj antisrpskoj zavjeri Washingtona, Berlina i Vatikana".

Sa sloganom "ne Hrvatskoj za sva vremena", karavane političara, vladika, oficira DB, akademika, pjesnika, glumaca i medijskih komentatora preplavile su Srpsku Krajinu.

Agitirali su da Plan Z-4 bude odbijen, s njima svojstvenim žarom i uz kletve s Lazareve kosovske večere.

Od utjecajnih političkih partija u Srbiji samo je SPO bio za prihvaćanje Z-4 i, dramatično, mjesecima, upozoravao na strašne i neizbježne posljedice odbijanja ponuđenog sporazuma.

Usred histerije u Beogradu i Kninu, američki i ruski ambasadori u Zagrebu, inače glavni promotori Plana Z-4, Peter Galbraith i Leonid Kerestedžijanc, posjećuju Franju Tuđmana.

On ne prikriva da je ogorčen.

"Kako da prihvatim kapitulaciju Hrvatske, vi srpskim pobunjenicima dajete državu?" pita ih.

Tada mu Amerikanac i Rus drže poduži sat povijesti.

Naročito ga podsjećaju na ustaški genocid nad Srbima.

I kažu mu da su Washington i Moskva, kao i EU i UN, odlučni u zahtjevu da Srbi u Hrvatskoj dobiju najviši stupanj zaštite i svoje samouprave.

Uz gunđanje i bijes, Tuđman prihvaća Plan Z-4.

Američki i ruski ambasador, s Tuđmanovim potpisom na sporazumu, odlaze u Knin, kod vođa Srpske Krajine.

U centru grada vrtjeli su se janjci na ražnju. Oni su razumjeli da se priprema slavlje.

"Slomili smo Tuđmana, potpišite, pa da nazdravimo", kaže Rus i pruža Plan Z-4 Milanu Martiću, predsjedniku Krajine.

 "Mi taj papir odbijamo, ne želimo ni da ga uzmemo u ruke", odgovara Martić.

Dvojica ambasadora pomislila su da je u pitanju šala.

"Odbijamo odlučno, tako nam je naredio Milošević", objašnjava Martić.

Šokiran, ruski ambasador mu kaže: "Ovim ste, i srpskom narodu i sebi, potpisali smrtnu presudu."

Ipak, da se ta presuda izbjegne, Peter Galbraith i Leonid Kerestedžijanc odlučuju krenuti u Beograd, da umilostive Slobodana Miloševića, ali ih on odbija primiti.

Pomogli su Tuđmanu

Tada je Franjo Tuđman dobio zeleno svjetlo za vojne operacije "Bljesak" i "Oluja".

"Štovani predsjednik Srbije", kako je oslovljavan u čestim kontaktima s Tuđmanovim emisarima, smatrao je da je Plan Z-4 katastrofalan ne samo za Tuđmanovu Hrvatsku nego i za njegovu Srbiju.

Srpska država u hrvatskoj državi!

Miloševića je to razdraživalo kao crveni plašt bika u areni.

Strepio je da će, bude li prihvaćen, Plan Z-4 biti opasni pelcer za sličan status Kosova u Srbiji...", piše Drašković.

"Na Dedinju su znali što se priprema na Pantovčaku i, planski i saveznički, pomogli Tuđmanu da "Oluja" bude uspješna i munjevita...

Prema tome, mogli bismo reći, da je ovdje na djelu bila jedna politika, koja nije htjela odustati od pomisli, da su Srbi nebeski narod, a da su svi ostali samo posluga u državi, koju su oni kreirali više od 70 godina vjerujući, da im je koješta dozvoljeno, dok bi drugi samo trebali slijegati ramenima u znak pristanka.

A evo vidimo kako je ta politika “sretno” završila u rodnom kokošinjcu pa bi bilo više nego smiješno nje se prisjećati, da nije onih mnogih suza stradalnika, koji su bili prisiljeni na odlazak ne vjerujući što se, zapravo, događa.

 

Dr. Zlatan Gavrilović Kovač