Tek toliko, da baš ne bude do kraja gorko,

dok nas  nude slatkim,

sladunjavim metaforama,

i svuda trpaju  med

umjesto pelina,

na kraju,

umjesto meda

opet šećer,

brže se konzumira

rastoči se

membranama uma

i  dovede pogled

do krajnjeg ruba tuposti

do slijepe ulice gluposti,

 

Takvi su naši pipničari

u režimu

bez širom otvorenih vrata

u kafiću

zvanom život

punom plagijata…

 

No sugar, please,

izgovaram

dok mi na stolu doze slatkorječivosti

uredno postavljaju..

 

Obični  ljudi

nemaju vremena za priču

obični ljudi na trotoaru

žive i odžive,

šutke,

ne viču,

ne naručuju

jer nemaju čime

da naplaćuju,

i ne poznaju sapunice

indijsko-meksičko-toksične

lažunice,

jedan jedini sapun,

napola potrošen

i u džepu sačuvan

izgužvani račun…

 

No, sugar, please,

 

želim ostati na gorkim solima

 tu i tamo

na nadošlim bolima,

jer,

kloaka  toksične laži

treba nestati

treba prestati,

i dok duša žudi da je mlazom istina opere,

vrijedni donatori

daju besplatno

svoje slatke osmjehe

skrpane na brzinu

dok iza maske očaj skriven čuči..

 

Društvo i hijerarhija šećerlema

poput Pinokija

zastalog u obilju onog

čega je bio željan

a glave će mu doći,

zapravo,

ušiju,

glasom će njakati

dok će suze rastapati

jalove snove

i zadnji kolačić u ustima..

 

No sugar, please,

Majke koje ne stignu to biti,

očevi negdje u svojim svjetovima

probitka, i dobitka

dok djeca unatoč  svemu

imajući sve

nemaju ništa,

jer reklame su pravilo

i  pokazatelj..

 

Rolice u umaku,

instant svi happy,

dok glad ne dobije svoje istinsko zadovoljenje

ali ne kroz tijelo,

duša vapi za smislom

dok tijelu guraju pladanj besmisla,

ali sve u perverzno slatkim oblicima,

samo da se guta

daj što daš..

 

Poput opijata

koji te čini lutkom na koncu

dok plešeš

vođen ljepljivim rukama

slastičara bez diplome..

 

No sugar, please..