Možda smo se mogli naći,

dušo, duše moje,

svuda sam ostavila svoje tragove..

 

Možda smo se mogli pronaći,

negdje, u ružičastim svitanjima,

gdje  nikad oblaci nisu pobjegli

od sunčevog jara

i kiša nikad nije ostavila dugu

da se rastoči,

sanjajući ljubav drugu,

i neke nove boje

bez tebe

rođeno,

najdraže moje…

 

Možda smo se mogli pronaći

tamo,

gdje bajke žive svoje istine

ne pričajući priče,

gdje  od sreće

na tornjevima visokim gargojl viče

jer nije  više avet

nego toplo

ljudsko biće,

koje grli golubove i ptice

i spašava samoubojice

koji smisao traže

u nekom čudnom,

posljednjem letu

bez krila

u tužnom vrtokretu

bez nade u neko bolje  svoje vrijeme

noseći u vječnost

svoje teško breme…

 

O, da..

 

svuda sam ostavila neki dio sebe,

i svuda sam te tražila dušo,

sebe poput tebe,

da te nikad oči moje više ne traže

da svoju  putanju dobiju moja lutanja

i staze se zasite

mojih skitanja..

 

Možda smo se mogli susresti,

dodirnuti,

zagrliti,

sve je mirisalo na mene,

kroz gustiš vilinske šume

zvončići su  put za tebe pravili

i čekali  hrabrost tvojih koraka

unatoč sivilu

i težini mraka…

 

Sve je dozivalo dubinu tvoje vjere

u neponovljeno naše sutra

a ja sam i dalje čekala trenutak

da se rodim kroz tebe

 dočekam

zajednička jutra,

onako, kako samo besmrtnici

u nekoj kristalnoj sferi

vječnost gledaju,

smijući se srcem

satkanim od jantara

tirkiznim velom optočenim

negdje

gdje valovi oceana nikad pjev sirena

ne zaboravljaju

i igraju se  sedefom i pjenom

usred oluje

i bjesomučja  hirovitog vremena

koje je zaboravilo satove

negdje na dnu  pješčanom

gdje samo plava tišina

sa  životom blaguje..

 

Možda smo se mogli pronaći,

ali nismo..

Tek sada shvatih

još leptiri moje duše

čekaju krik moga porođenja

koji će tek tada

pokidati niti

i poletjet ću

sama kroz bespuća

pravo u tvoje ruke

bez imalo tuge

bez imalo muke..

Ti čekaš moje otkinuće

jer konopi tvoji

jači su od tvoje želje

da me prepoznaš,

dotakneš

i nikad me ne ostaviš..

 

Tek kad svoja kroz sebe budem

usne ću ti dotaknuti

ledene  i obamrle

od zaborava

i hladnog svijeta,

i ti ćeš čudom nekim

suze moje

prepoznati

kao svoje…