Razodjevena  od običnosti

gola i bosa

pod suncem vječnosti

htjedoh odsvirati

jednu sonatu

za sve  cvjetove

koji nemaju svoje meko tlo,

kap kiše

da ih dotakne

i dodir vjetra

da ih pomakne,

a oni opet

kroz napukla srca

kao kroz užareni asfalt

prkose svojom voljom

svojom željom

da cvatu

kada sve tuge

vijore na bedemima

poput pobjednika

i sve radosti

plaču u okovima…

 

Htjedoh zasvirati,

za sve one ključare

koji na vratima raja

ne znaju više niti svoje

niti tuđe ime,

ali i dalje vrata zatvorena drže

pomireni sa prozvanom svetošću

koja  je odavno

izgubila sjaj..

 

Dodirujem tipke

ovog crno bijelog svijeta

i prebirem po njima

dok ne odlučim započeti svirku,

ali i dalje

tišina  me grli

poput nepoznate duše

koja  me poznaje

i prepoznaje

i ne gleda moje tijelo

moju kožu,

nakupine vremena

koje kroz pore sadašnjosti

kaplju poput znoja..

 

Da, trebala bih zasvirati tu prokletu sonatu,

za sve sladunjavosti,

sve one umjetne  pokušaje

da se bude , to što nismo,

samo da se bude,

bez kraja i početka…

 

Trebala bih početi glazbu besmrtnu

za sve umorne poglede

i ruke drhtave

koje lome zadnje nade u  jasnovideće sutra

i konačno

započinjem,

bez ijedne  poznate note,

uspravna

udaljena od klavira..

A capella,

glasom  budim

čuvare svemira

da se pridruže

i  ljude,uspavane duše

zauvijek probude…..