Zaobilazim klišeje

kao  kapetan hridi

na pučini,

i  bježim od plićaka

koje su naizgled dubine

dostupne mojoj lađi...

Zaobilazim,

moreplovac  sam

bez vidljive karte

koji ocean pozna

kao svoju dušu..

Začudnim pogledom djevojčice

svaki kamen sa dna

u svoj kovčežić spremam

dok drugi zlato

drhtavim rukama premeću...

I smiju mi se,

goneći neke svoje čežnje i težnje

bez nade u ispunjenje..

Morski sam vuk

izbrazdanog srca

i pjesme neke nepoznate

dok plovim, pjevam...

Sirene  na pramcu

mašu mi ljupko

dok drugima oko pasa

vežu svoje lance

jer pjev njihov

samo  neki

mogu dušom doživjeti

i  poslije svega

nebo dotaknuti..

Zaobilazim napućena mjesta

i luke

gdje se samo prazne i pune

čaše bez dna

nekom  oporom sujetom

bez okusa i mirisa..

Ulazim u oči oluja

dok drugi  bježe u  neka mirna mora

i beskrajno  dugo svoje sidro drže

zarobljeno pijeskom..

Niti se kreću, niti pokreću..

A vrijeme, lopov bez pokrića,

drži njihov pravac

dok oni spavaju

životom bez sna...

Plovim,

sigurna u sve ono što  želim

sa sobom ponijeti

kada mi barka zastane

jer snage za plovidbu

moje ruke neće jednom imati..

Pa opet, baš to,

što možda drugi ne žele ,

dat će mi snagu

tek da  ljubav

do kraja ostvarim

i kući,

zadovoljna

opet se vratim..