U ovom svijetu, punom prostranstva

gdje možemo

tako nesputano rasti,

mi sužavamo vidike,

prekrajamo poglede,

gledamo

tko će niže pasti,

tko će više stisnuti ruku,

tko će bolje zatvoriti svoje srce

i biti slijep

na tuđu bol

i muku..

U ovom svijetu,

tako prepunom boje

mi crnilom mrljamo prste

pokazujući slovima

što je tvoje,

a što moje,

dok na trotoaru

pored nas

promrzlo dijete

tek mrvicu neba traži

dok se mi,

zbunjeni, iza uha češemo,

tražimo da  možemo nešto dati

ali tražimo

i da nam se poklonjeno vrati…

 

U ovom svijetu, gdje je  više hramova

nego molitava

na oltare nosimo cvijeće

bogovima,

za više novaca

više sreće,

dok pred vratima prosjake brižno tjeramo

jer

red naš svagdašnji

svojom glađu

i žeđi,

u našem  sigurnom svijetu

možda bi  narušili

i vrijeme naše dragocjeno

bogu namijenjeno

potrošili..

 

U ovom svijetu,

zapravo,

tako  čarobno sazdanom

prepunom   svega što trebamo

mi se trudimo

da što više zidamo

tornjeve od zlata

dok  nam stopala hodaju

stazama od blata.

I umjesto da spustimo pogled

i  skinemo svečane halje,

uprljamo se blatom

i sretni

koračamo dalje,

sami sebi presuđujemo

sami sebe osuđujemo

na svetost

bez mogućnosti

za oprost

na neki oreol

koji nikad nećemo  moći imati

i neku plavetnu slobodu

koju nikad

nećemo moći

ovakvi kakvi jesmo

do kraja

spoznati...