Eto spremne smo za nastavak, poletile bi od ushićenja koliko je lijepo sve oko nas.

Svaki dan ima oko 5 ili više sati hodanja, ali to nas ne plaši, ipak smo se pripremale.

Šetnja nas vodi kroz stjenoviti krajolik, ali je vegetacija još uvijek bujna. Iznenadile su nas velike crvene glavice protea posvuda uokolo u kojem su se skrivale male fluoroscentne ptičice. Fenomenalne boje oceana, tamno plavo, pa azzuro, pa fluoroscentno zeleno i plavo, nevjerovatno!

Do sada smo naučile i popularnu pjesmicu na swahiliju: Jumbo bwana! Non stop je pjevušimo, već vodičima ide na uši van.

Još uvijek ne susrećemo puno drugih grupa nap putu, Lemosho route je jedna od najnovijih i najslikovitijih ruta, ali je za 2-3 dana duža od ostalih.

Svaki dan se penjemo uzbrdo pa nizbrdo zbog aklimatizacije, pa nam daje veće šanse da se popnemo do vrha.

Kad se penjemo uzbrdo i kad nam bude “oteško” uzvikujemo vodičima “Idemo deči!” a oni nama “Idemo cure!”.

To je recipročna jezična obuka za uzvrat za Jumbo bwana. Sjajno je čuti Tanzanijce govoriti hrvatski! Fenomenalno!

Uz namćorog Roda, naši vodiči Erik I Juma ne zaklapaju. Non-stop brbljaju na ki-swahiliju, valjda su protresli sve teme koje postoje.

Što god da upitaš, Eriki ima odgovor, ponekad umreš od smijeha što mu padne na pamet. Wise guy! Tako je Eriki drugi dan prekršten u profesora, Bwana Prof!

Sve je išlo super dok nije pala kiša. Srećom curke su pametno stavile kišnu opremu u day pack, osim mene… ja sam uzela kišnu jaknu, al guess what??? Nema kapuljače!

Stotinu mu retorti! @!@@@!!!@ (munje I gromovi) Elem fino me je opralo na putu do kampa, nadam se da me neće puknuti upala pluća do sutra.

Dok smo se mi dovukle do kampa ekipa je već postavila naše šatore, toilet engineer je postavio kemijski wc na strateški određeno mjesto, a naš “dnevni boravak, blagavaona, svlačionica” štor je već mirisao na kokice i vrući čaj! Mmmmmmmmmm! Diiiivno! I sve to uz zalazak sunca na predivnoj planini, koji dobar feeling!

Još da me ne puca temperatura koju osjećam u zatiljku bilo bi super. Sanja i Tanja nude neke pripravke iz svoje poljske apoteke. Imaju izbora više nego neka dobra lokalna apoteka, koji blaženi osjećaj biti dijelom ovakve dobre ekipe!

Nakon kokica nas čekaju pet malih lavora sa toplom vodom za pranje, tako da se dame mogu srediti za večeru.

Seleeeee! Seleeeeeee!

Non-stop uzvici sa svih strana. Odmah me baca sjećanje na Čolića i treći razred osnovnjaka.

Tko je Sele? Kad eto njega u obliku minijaturnog konobara/batlera/asistenta kuhara/nosača/i sveostalog fenomenalnog, stalno nasmiješenog tipa.

Sele je apsolutno neizostavan dio ekipe, sveprisutan I nezamjenjiv. Zna što gdje stoji, gdje da se što nađe, nosi vodu prije nego si žedan, nosi hranu čim na nju pomisliš.

Sele je ukratko legenda Kilimanjara, bez kojeg od tad nadalje ne bi svoje putovanje više mogli zamisliti.

U temperaturi liježem u krevet nakon obilne svježe kuhane večere, i desertom od najslađeg manga i ananasa na svijetu!

Magistre Tanja i Sanja su preporučile još nekoliko pripravaka u prahu koje sam namrštenog lica u malo vode sasula u bolno tijelo i uronila u moju zip-zip vreču za spavanac, sa nadom za bolje i zdravije sutra.