Ja sam neko izvjesno vrijeme, od oko 4 godine, proveo u kontinentalnoj Hrvatskoj, Prigorju, nekih 30 kilometara udaljenih od Zagreba.

Bijaše to prostor lijepe mješovite šume u kojoj zbog kiselih kiša kesten prilično nastrada pa onda još i neko drugo raslinje.

I danas je ta situacija još i teža s obzirom na faktore globalnog zagrijavanja planete Zemlje zbog čega su današnje temperature na tom prostoru i općenito u europskim Alpama prilično visoke tako da ima godina bez snijega i mraza i ista je danas situacija bez obzira koju stranu pogledali, da li slovenske Alpe, na primjer ili talijanske.

Isto tako bijaše i u Hrvatskoj i hrvatskim šumama gdje dodatne teškoće predstavljahu nemar i javašluk domaćeg stanovništva, koje nije više imalo takav odnos skrbi prema šumama kao što su ga to imale prijašnje generacije.

Isto vrijedi i za faunu tog prostora tako, da danas na tom prostoru više nema nekih jako važnih životinjskih vrsta, kao na primjer vuka, koji je istrebljen nekontroliranim lovom pa onda medvjeda, lasice i mnogih drugih vrsta.

Na Kuleževom brijegu, na kojem ja stanovah, još su se mogle pronaći vrste kao lisica, zec, srna, divlja svinja, a od ptica tetrijeb, šojka, sova, sokol, fazan, međutim, sa vremenom se kako dočujem situacija i u tom pogledu promijeni pa je danas drugačije, nego u moje i Matino vrijeme.

Nas su, mene i moga susjeda Matu zvali “Indijancima,” jer smo sami živjeli u šumi zaklonjeni od pogleda mnogih i udaljeni od prvih naselja.

Pri Kuležima bilo je samo malo življe vikendom kada bi na brijeg dolazili gosti iz grada u namjeri da provedu odmor tu na neko vrijeme ili pak gradski sportaši različitih generacija, koji bi koristili našu šumu za duge šetnje i branje gljiva, kojih bijaše u jesenjim vremenima u izobilju.

I kao sto rekoh, tada bi brijeg bio življi.

Na našem brijegu bijaše nekoliko kuća pa onda, dakle, i nekoliko susjeda, koji su tako navraćali povremeno.

Nekada davno, kako mi je Mato pričao, Kuleži su bili puni djece i njihove graje, dok je danas sve sama pustoš.

I te djece bijaše samo praznicima na brijegu pa se moj Ezra samo tada mogao igrati sa njima i tada bi redovito iz Zagreba dolazio jedan susjed, koji bijaše čovjekom od nekih šezdesetak godina, visoka rasta i grubih crta lica.

Imao je na brijegu malu kuću, ali sa velikim vrtom u kojem je na neobičan način sadio kupine, jabuke i kruske.

Kažem na neobičan način, jer su na primjer grane stabala krušaka bile savijene u pravilnom nizu kao što je to, na primjer, slučaj kod vinove loze.

Ja nikada do tada nisam naišao na takva stabla krušaka, koja su bila tako-reći totalno plosnata i povezana nitima ćvrste žice.

I on je jako lijepo obrađivao taj svoj vrt, vjerojatno bi dobivao i koji novac za svoje plodove, a u jesenje vrijeme redovito bi odlazio u branje gljiva i puževa.

Sa njim bi ponekada dolazila i njegova žena, koja se činila nešto finijom, nego što on bijaše, jer je on bio, zapravo, zapošteni zagorski seljak, koji se bavi zemljom i koji od toga zanata manje-više ništa drugo ne zna.

A kao takav, on bi često bio pijan, jer na žalost naši ljudi vole puno piti i baviti se alkoholom na ovaj ili onaj način.

Tako je postojala statistika, da u Hrvatskoj godišnje nastrada u prometu jedna škola djece, a mahom razlog za to bijaše pretjerano uživanje alkohola kod naših ljudi.

Bilo je pokušaja da se uvedu neke nove mjere u tom pravcu pa su u novije vrijeme postavljeni na ceste takozvani betonski policajci pa onda uvedene zakonske mjere o granicama i dopuštenoj kolišini alkohola kod vozaća, ali sve ove mjere bijahu kratkog daha, jer su naši ljudi mahom ljudi nedisciplinirani, bahati, okrutni i obijesni, a takav bijaše i taj susjed.

I u doba Domovinskog rata, on bi tako pijan sa Matom znao započeti neki politički razgovor, iako mu zapravo preče bijaše Matino vino i toplina Matine sobe, nego politika.

Ja sam nekada znao biti prisutan na tim susretima pa bismo igrali karte, a u Prigorju se igra bela za koju neki kažu da je mađarska, a neki njemačka igra karata, međutim, svakako nije domaća.

Pa bi onda taj susjed ovako nekako:

“Kaj ti bum rekel, Matek, si videl kaj se dogaja kod nas pak danaske imamo problema sa tom našom Istrom.

Lepo si je nas Joža Broz govoril, da bi trebalo sve lepo premeriti i k tomu lepo odnose su Europom urediti.

Nego, daj mi još jednog peharčeka.

Sad si ti na redu, imam herca, dakle dvadeset.

Neg’ kak ti bum rekel, mi Horvati smo svagda bili za domaći red pak je domaći mošt sladak i lep, dok je tamo v Europi samo klinac.

A ja sam ti rekel davno za našu Istru, Matek, Horvatska joj je majka.

Dragi moj Matek,- Horvaska joj je majka.”

Pa bi onda pijano nasuo još jedan peharček i kolutao očima, dok bi Mato  nastavio mješati karte.

Ja se nisam miješao u njegove političke govorancije, nego bih ga pustio da govori, a on bi nastavio:

“Sam danaske bral vrganj, kaj ti bum rekel, puna je šuma vrganja.

Neg’ znaš kaj, ima jedna priča da vrganj stane rasti samo, ako ga človek pogleda i on stane rasti.

Veruješ li ti tome, ha Matek?”

I mi bismo tako proveli neko vrijeme grijući se kod našeg Mateka, a kako ja nisam sa njim nikako htio razgovarati o političkim pitanjima, to se on na mene naljuti pa mi digne pozdrav tako, da mi se nikada od tada nije više javio kada bih na njega naišao na našim šumskim putevim, nego bi tobože nezainteresirano gledao na suprotnu stranu, jer se i on često pravio jako važnom osobom, kojoj moja malenkost nije dostojna niti njegova pogleda.

Svašta!

 

LT. dr. Zlatan Gavrilović Kovač