8. BILO JEDNO VINO

 

        Bilo jedno vino, koje se nije dalo popiti do kraja. Naime, uvijek je u dnu čaše pobjednički ostajao posljednji, nepopijeni gutljaj. On je bio namijenjen nekim drugim ustima. Vino je možda znalo kojima, a možda nije znalo. Ali je postupalo kao da zna.

        Pijači su se redali sve žedniji od žednijih. Svi su kretali u dvoboj s bocom, nalijevajući iz nje u čašu za čašom, prazneći svaku do kraja natakanja – tamo gdje se dno već prizire, gdje snaga gutljaja umire, a žeđa ne umire. I svi su mislili da će vino iskapiti, ali nikomu to ne pođe za grlom. I svakomu se zamrači u glavi, te klone u san iz kojega se više nije budio u istoj krčmi.

        Onda je u tu krčmu ubasao neki stranac. Zaiskao je bocu dotičnoga vina. Stavio je bocu na stol, nasmiješio se vinu u njoj, a onda je, ne čekajući da krčmar donese čašu, nagnuo bocu, i u tren ju oka ispio do dna.

Prisutnici se ukočiše od čuda. Razrogačenim su očima gledali u neznanca. Njihovi su pogledi stvarali oko strančeve pojave veliko zlatno zvono.

“Kako si to uspio...”? prousti napokon netko.

“Jednostavno. Ja uopće nisam bio žedan”.

“Nisi bio žedan?! Pa zašto si onda...”?

“Da vam pokažem gdje griješite. Vino želja ne da se popiti do kraja. Nikad”.

 

 

Vino želje pije onoga tko ga pije...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)