U skladu sa svojom (vjerojatno dosta kasnijom) tradicijom, zen drži da je Buda prenio svoju probuđenost na svog najistaknutijeg učenika Mahakasjapu, tako što je podigao podignuo jedan cvijet i ostao nijem. Palijski Kanon, ipak, propovijeda da je Buda odmah po buđenju, otišao u park jelena u Benaresu i izložio svoju doktrinu onima koji su bili njegovi sudrugovi tijekom asketskog života, iskazujući je u obliku one Četiri plemenite Istine koje su tako prikladan sažetak budizma.

Te Četiri Istine uobličene u tradicionalnom vedskom obliku liječničke dijagnoze i recepta izlječenja: ustanovljavanje bolesti, njezinog uzroka, izjašnjavanje u pogledu mogućnosti izlječenja, i propisivanje lijeka.

Prva Plemenita Istina odnosi se na problematičnu riječ duhkha, što u slobodnom prijevodu znači "patnja", a koja označava veliku bolest svijeta za koju je Budina metoda (dharma) lijek. 

Rođenje je duhkha, starenje je duhkha, bolest je duhkha, smrt je duhkha, a isto tako i tuga i žalost...Biti vezan za stvari koje ne volimo, ili rastavljen od stvari koje volimo, i to je duhkha. Kad čovjek ne dobije ono što želi, to je, također, duhkha. Jednom riječju, ovo tijelo, ovaj peterostruki agregat zasnovan je prianjanju (trishna), to je duhkha.

Ovo se, međutim, ne može svesti na brzopleto tvrđenje da "život je patnja". Smisao je u tome da je život, onako kako ga obično proživljavamo, patnja – ili točnije, da je pomućen preprekama naročito onda kada čovjek pokušava nemoguće. Možda je, zato, "frustracija" najbolji ekvivalent za duhkhu, iako je sama riječ prost antonim od sukha, što znači, "prijatno" ili "slatko".

Po drukčijem tumačenju Budine doktrine, duhkha je jedna od tri karakteristike bića, ili nastajanja (bhava), čije su druge dvije anitya, nestalnost, i anatman, odsustvo bilo kakvog Sepstva. Ova dva pojma su od izuzetne važnosti. Doktrina anitye, opet, nije prosto tvrđenje da je svijet nestalan, već da što više čovjek hvata svijet to se ovaj više mijenja. Stvarnost po sebi nije ni stalna ni nestalna, ona se ne može podvesti pod kategoriju. Ali, kad pokušamo da se držimo nje, promjena se posvuda javlja jer, kao sjenka, što je brže gonimo to ona brže izmiče.

Na isti način, doktrina anatmana nije tek tvrđenje da ne postoji pravo Sepstvo (atman) u osnovi svijesti. Naglasak je, više, na tome da nema Sepstva, ili osnovne stvarnosti, koji bi se mogli zgrabiti, bilo neposrednim iskustvom ili konceptima.

Izgleda da je Buda osjetio da je isuviše lako pogrešno protumačiti doktrinu atmana u Upanišadama. Ona je postala predmet vjere, desideratum, cilj kojem se teži; nešto uz što um može prionuti kao uz posljednje utočište sigurnosti u protoku života. Budino stanovište bilo je da Sepstvo, shvaćeno na taj način, nije više istinsko Sepstvo, već samo još jedan od bezbrojnih oblika maje.  Tako da se atman može izraziti u ovakvom obliku: "Istinsko Sepstvo je ne-Sepstvo", jer svaki pokušaj da se zamisli Sepstvo, vjeruje u Sepstvo, ili traga za Sepstvom, istog trenutka ga otklanja.

Upanišade razlikuju atman, istinsko, nadindividualno Sepstvo, i jivatman, individualnu dušu, a Budina doktrina o anatmanu slaže se sa njima pobijajući stvarnost ovog drugog. U osnovi svake škole budizma stoji postavka da nema ega, nema, nema trajnog entiteta koji bi bio stalni subjekt naših promjenjivih iskustava. Jer ego postoji samo u jednom apstraktnom smislu, jer je apstrakt iz sjećanja, nešto kao iluzorni krug od vatre kojeg pravi baklja kad se zavrti. Možemo , na primjer, zamisliti putanju kojom ptica leti nebesima kao posebnu liniju. Konkretno, u stvarnosti, ptica ne ostavlja za sobom nikakvu liniju, i slično tome, prošlost iz koje je naš ego apstrahiran u potpunosti je iščezla. Tako da svaki pokušaj da se čvrsto držimo ega ili ga učinimo pravim izvorom djelovanja, bit će osujećen.