Kad se čini da je duša zaspala pod snijegom,

utišana mrmorom zbog

vjetrova,

 ledenica na krovovima,

 kada se zaboravi, da se sve to još do malo prije

dozivalo,

  duša ne spava...

 U tišini bijelih savana

 i injem prekritih tankih breza

  vučica sanja svoje snove

  i široka svoja prostranstva

 kojima je staze svoje podredila...

 

Zvona u  malenim tornjevima

 nisu  zaboravila svoj njihaj

  tek čekaju toplu molitvu srca

 da pokrenu lavinu dobrote

 tamo

gdje se čini da je nema...

 Malene vile nisu zaboravile svoje cvijeće i leptire...

 Oblače svoje meke bijele cipelice

 i spremaju se za bal

 sa  pahuljama

  u neko čudesno plavo veče

  obasjano odsjajem njihovih nježnih haljina

  kada se poklone Luni

na kraju pjesme svoga života...

Ne...

 Zapravo ništa ne spava,

 pod čarobnom kapom bijelom nebeskom..

 Ljubav se odmara pod zvijezdama

  tek udiše dah mira

 dok ponovo ne počnu koraci njeni

 osvajati planinu nečije tuge...

Nije zaspala pjesma djeteta svirača

 kojeg sjenice  pozdravljaju

  pjevom svoje vjernosti

 niti su zanijemili praporci na saonicama

 neke, možda već zaboravljene ispričane priče...

 Da nema toplog ognjišta,

 bar neke iskre tople u nama,

  možda bi zima bila gola

i sama,

  ovako

 trepti kroz okna srca njen topli sjaj

 i mami, 

  vuče nas

 u svoj bijeli, nježni zagrljaj..