Čudesno vrijeme, za čudesne stvari..

Uslijed vihora ratnog bsmisla, ratnik je shvatio, da jedino na koljenima može odmoriti u samom oku oluje..

Jer tamo je mir..

tamo je šapat koji govori da poniznost pred sobom ne dovodi u pitanje opstanak vlastite duše..

Vrijeme je konačno prestalo vrtjeti svoje kazaljke..

Rastapaju se demijurzi svih vijekova, koji su uvjeravali u istinitost svojih laži..

Ratnik je poljubio svoj mač, i  ponovo ga predao Gospi od dubina, ovaj puta zauvijek..

Pobijedio je konačno, sve svoje prolaznosti, sve svoje silne potrebe da se bori za ljubav, jer mu se činilo da zamire..

Da se bori za svjetlo, jer se činilo da tama pobjeđuje..

Prošao je sve strmine i kosine, ronio kroz oceane proždirućih emocija, koje su ga neprestano vraćale na početak zaborava..

Svaki puta, kada je potegao mač, u ime nečega, pokušavao se sjetiti, zašto to čini..

Ali nije mogao..

Vrijeme ga je prikovalo na svoj mehanizam, uvjerilo ga da je broj, kojim se mjeri ciklus njegovoga trajanja..

Dok se ratnik, razapet u krugu umiranja i rađanja, nije probudio..

Okupan izmaglicom sadašnjeg trenutka, u kojem vrijeme zapravo ne postoji..

Postoji samo tišina u oku oluje..

Bez obzira što će tijelo vjetrovi razbiti o stijenje.

Duša  se sjetila svoje želje prapočetka: da se ne bori za ljubav, jer ona to JEST..

Samim time što jest, svaka bitka postaje nepotrebna..