Gautama, "Probuđeni" ili Buda (u. oko 545 p.n.e.), živio je u vrijeme kada su već postojale najznačajnije Upanišade i njihova filozofija mora se sagledati kao polazna točka njegovog vlastitog naučavanja. Bila bi ozbiljna greška, međutim, smatrati Budu za  "osnivača" ili "reformatora" jedne religije koja je nastala kao neka vrsta organiziranog otpora hinduizmu. Jer ovdje se govori o vremenu kada nije bilo svijesti o "religijama", kada takvi termini kao "hinduizam" ili "brahmanizam" ne bi ništa značili. Jednostavno, postojala je tradicija, koja se očitovala u usmenim predanju doktrine Veda i Upanišada, tradicija koja nije bila usko "religiozna"  budući da je uključivala cjelokupan način života i ticala se svega, od poljoprivrede do saznavanja posljednje stvarnosti. Buda je djelovao u punom skladu s ovakvom tradicijom kada je postao riši, "mudrac iz šume", koji je napustio život domaćina i oslobodio se kaste da bi krenuo putem oslobođenja. Kao što je slučaj i sa svim drugim rišijima, metoda njegovog puta oslobođenja imala je izvjesne karakteristične odlike, a njegova doktrina obuhvaćala je kritiku neuspješnosti čovjekove da u praksi slijedi tradiciju koju je propovijedao.

Nadalje, u potpunosti je slijedio tradiciju kad je odbacio kastu i prihvatio slijediti učenike bez kaste i bez doma. Jer indijska tradicija , čak više nego kineska, posebno potiče odbacivanje konvencionalnog života u izvjesnom dobu, pošto su porodične i građanske dužnosti izvršene. Napuštanje kaste je vanjski i vidljiv znak shvaćanja da je pravo stanje čovjekovo "neklasificirano", da je njegova uloga ili osoba samo konvencionalna, i da je njegova istinska priroda "ne-stvar " i "ne-tijelo".

Ovo shvaćanje bilo je srž Budinog doživljaja buđenja (bodhi) koji mu se javio jedne noći dok je sjedio pod čuvenim Bo drvetom u Gaji, poslije sedam godina meditacije u šumama. Sa stanovišta zena, ovo je iskustvo suštinski sadržaj budizma, a verbalna doktrina sasvim je drugorazredna naspram prijenosa samog iskustva, s generacije na generaciju, bez riječi. Tijekom sedam godina Gautama se trudio da pronikne i shvati uzrok ljudskog ropstva maji pomoću tradicionalnih uputa yoge i tapasa, konteplacije i askeze da iznađe otpetljavanje iz đavolskog kruga prianjanja uz život (trishna), što je isto kao tjerati ruku da uhvati samu sebe. Sav taj trud bio je uzaludan. Vječni atman, stvarno Sepstvo, nije našao. Koliko god se trudio i koncentrirao um na nalaženje korijena i osnove, nailazio je samo navlastiti napor da se koncentrira. Večer prije buđenja jednostavno je "digao ruke", proširio svoj asketski jelovnik i pojeo nešto hranjivije jelo.

Poslije toga je, odjednom, osjetio prožimajuću promjenu. Sjedio je pod drvetom, zavjetujući se da ne ustane sve dok ne dostigne vrhunsko prosvjetljenje i – po predaji – sjedio je cijele te noći sve dok prvi titraj zore nije izazvao iznenadno stanje savršene jasnoće i shvaćanja.  To je bila anuttara samyak sambodhi, "nenadmašivo, potpuno buđenje", oslobođenje od maje i vječnog Kotača rođenja-i-smrti (samsara) koji se vrti i vrti sve dok čovjek na bilo koji način pokušava da zgrabi svoj život.

A ipak, stvarni sadržaj ovog iskustva nikad nije mogao, niti će moći, biti iskazan riječima. Jer riječi su okviri maje, okca njezine mreže, a iskustvo je voda koja kroz njih protječe. Odatle se, što se riječi tiče, najviše što se može reći o ovom iskustvu pripisuje Budi Varjracchediki:                     

Tako da nisam zadobio baš ništa nenadmašivim, potpunim buđenjem, a baš zbog toga se ono naziva "nenadmašivo, potpuno buđenje".

Tako da, sa stanovišta zena, Buda "ni riječi nije rekao", i svih tomova koji mu se pripisuju. Jer je njegova prava poruka ostala neizgovorena zauvijek, a bila je takva da su je riječi, pokušavajući da je izraze, činile ništavnom. I pored svega, osnovna je poruka zena da ono što ne može biti predao riječima može, ipak, biti preneseno "neposrednim ukazivanjem", pomoću nekih neverbalnih načina komunikacije bez kojih bi budističko iskustvo bilo nemoguće prenijeti na buduće generacije.