Barem na ovom bijelom papiru

kad sam sama

želim priznati

one skrivene osjećaje

dobro skrivene i  od mene same

….

najviše  me boli kritika,

osuda i optužba

za nešto,a ja ne znam što,

ono što tada  osjećam,

bespomoćnost i ljutnja

bolno me razdiru,

od  bola i straha

 od ponovne osude

 nevidljiva i nečujna,

postajem svoja zatočenica

 

 

Još ne znam što je to,

 što treba izaći,

 što dežurni kritičar osuđuje,

još uvijek ne znam,

 za uzrok moje boli,

jer kad se to“ ja“ pojavi

prebrzo iskritizirano,

odmah se zgrčeno i u strahu

 povlači i zatvara

 

Recimo da je to…

traženje pažnje,

iskakanje iz skrivenog skrovišta

na čistinu ,gdje me se vidi,

rečenica… to sam ja,

izgovorena glasno i jasno,

ono slobodno i bezbrižno ja

zaigrano ,obuzeto sobom,

nevino sebično

sa puno vjere u sebe