Piše: Tomislav Mamić
Foto: Nenad Dugi/CROPIX
Sanda Brezak, 29-godišnja Zagrepčanka, imala je sve u životu. Bila je pomoćnica uprave u odlično pozicioniranoj tvrtki, imala je visoku plaću, određeni društveni status. Uglavnom, imala je ono o čemu mnogi mladi samo sanjaju. No Sanda time nije bila zadovoljna. Željela je još više, pa je dala otkaz i odlučila otići - u misije.
Javila se u udrugu Zdenac, jedinu udrugu u Hrvatskoj koja se sustavno bavi pripremanjem laika za odlazak u misije u zemlje Trećega svijeta, i krenula na put pripreme za odlazak u Tanzaniju gdje će služiti gladnoj djeci koja su ostala siročad.
- Presudili su vjerski motivi. Nikad nisam bila imuna na ljudsku glad, pomagala sam siromasima po ulicama koliko sam mogla, no neki glas u tebi kao da ti kaže da trebaš dati još više. Pritom nije riječ o novcu, već o nečemu sasvim više. Imala sam sve u životu, no odjednom ti automobili, odjeća, hrana, izlasci i dečki prestanu biti najvažnija preokupacija. Jedino što hoćeš od sebe je služiti drugima - objašnjava Sanda, diplomirana novinarka i apsolventica grčkog i latinskog jezika.
Želi pomoći što više
Osim ljubavi prema klasičnim jezicima, dugo vremena bila je zaljubljena i u automobilske utrke. No ne kao gledatelj, već kao vozačica. Automobili su bili njezina strast, voljela je brze vožnje, pobjeđivala na utrkama, a nebrojeno puta mijenjala je gume, ulja, popravljala sitne kvarove na motoru. No iako se sa smiješkom prisjeća svoje vozačke prošlosti to je, kaže, daleko iza nje. Sada ima važniji prioritet.
- Peče te savjest kad gledaš djecu koja sanjaju o hrani i školi. Kad im vidiš napuhani trbuh i izbezumljene oči, ta slika boli još više. Svi se zamislimo kada bacimo komad kruha u smeće jer znamo da postoje oni kojima bi taj komad spasio život. Ali tu se zaustavimo. A ja se više nisam željela zaustaviti, već napraviti još više - odlučna je Sanda.
No tu njenu odluku nisu svi primili s oduševljenjem, a njene razloge o odlasku, neki “prijatelji” tumačili su na svoj način. Govorili su joj kako je to njen bijeg od stvarnosti, da nema društveni život, pa bježi “tamo dolje”.
Sve vrijeme susreće se i s tvrdnjama kako je mnogo potrebitih u Hrvatskoj pa se odlazak u Afriku smatra nepotrebnim. Prihvaća takve tvrdnje, no i odgovara na njih. Kaže kako je siromaštvo prisutno u svakoj zemlji u svijetu, no kada bi brinuli samo o svom susjedstvu, pita se, tko bi brinuo o djeci iz zemalja Trećeg svijeta?
- Ljudi koji takve stvari govore imaju kredite, oženjeni su i imaju djecu te si ne mogu priuštiti vrijeme za odlazak u misiju. Stoga idemo mi, kako bi toj djeci pokazali da nisu sama. Idem u zemlju u kojoj postoje samo tri želje - korica kruha, škola i odjeća i ništa više. A mi se nadamo da ćemo im to omogućiti. Posvetiti im se u potpunosti i mijenjati njihov život na bolje - Sandrina je želja.
Nije sve u novcu
A što je čeka “tamo dolje”, ne zna. No, ne boji se. Kaže ima jaku vjeru i pouzdanje u Boga koji joj daje hrabrosti. Davno je već promijenila perspektivu gledanja kod običnih ljudi kojima razne, banalne stvari smetaju. Ne razmišlja više o tome što je za ručak, ne smetaju je prometne gužve, ni zašto je šef loše volje. A mjesto u koje ide, sve je samo ne banalno.
- Idemo u mjesto u kojem su mnogi umrli od malarije, side i drugih opakih bolesti. No zar me to smije zaustaviti? Kad bi se tako, razumski, ili bolje rečeno roditeljski gledalo, zar bi itko odlazio i pomagao? No to je odluka koju sam donijela, koja mi je dana kao Božja milost i to je put kojim želim ići. I ne želim odustati - odlučna je.
Društvo će joj praviti i Lana Pecotić, 28-godišnja Korčulanka koja ima sličnu priču. Dugo je radila kao recepcionarka po otočnim hotelima, a jedan dokumentarac u popodnevnom odmoru između smjena, promijenit će joj život.
- Reportaža, čini mi se National Geografica, pokazivala je slike o brutalnom siromaštvu, o stanovništvu koji su bili živi kosturi. Rebra su im se vidjela, oči su im bile u potpunosti bijele, djeca skoro nisu ni imala obraze. Znala sam da to postoji, no te su me slike jako potresle. Obožavam djecu, htjela sam raditi s njima i željela sam im nekako pomoći - prisjetila se Lana.
Radila je mnoge poslove, koji su financijski bili isplativi, no ona u njima nije vidjela budućnost. Jednostavno, nisu je duhovno ispunjavali jer, kako i sama kaže, nije sve u novcu. Počela se zanimati o misijama i stigla do Zdenca te se odmah po dolasku uključila u pripreme za odlazak u misije.
Njezini roditelji u početku nisu bili pretjerano oduševljeni. Govorili su kako joj to ne treba te kako bi joj bilo bolje da ostane uz njih. Jer ipak “daleko je ta Afrika”. Prijatelji su pak imali svoj kut gledanja.
Vratiti vjeru u život
- Oni na to gledaju kao na gubitak vremena odnosno kao da se odričeš svog života, jer se naše služenje neće naplatiti u novcu. A ja ću u godinu dana dobiti iskustvo o kojem će mnogi moći samo sanjati. Nije sve u materijalnom. Puno više pažnje treba posvetiti onom sadržaju u srcu. Jer život nije samo moj svijet, već je i izvan našeg egoizma i sebičnosti - objašnjava Lana.
Poznato joj je kako u tim mjestima i zemljama djeluju i razne humanitarne udruge iz cijelog svijeta, što ona itekako pozdravlja, no vidi i veliku razliku.
- Ljudi koji tamo odlaze pomažu i njihovo služenje je neprocjenjivo. No nije sve u tanjuru variva i komadu odjeće i jednokratnoj pomoći. Odlazimo tamo kako bi im život promijenili na bolje, no ne trenutno, već trajno. Bolje rečeno, vratiti im vjeru u njihove živote, probuditi u njima ideale i omogućiti ljepotu življenja - objasnila je Lana.
Javila se u udrugu Zdenac, jedinu udrugu u Hrvatskoj koja se sustavno bavi pripremanjem laika za odlazak u misije u zemlje Trećega svijeta, i krenula na put pripreme za odlazak u Tanzaniju gdje će služiti gladnoj djeci koja su ostala siročad.
- Presudili su vjerski motivi. Nikad nisam bila imuna na ljudsku glad, pomagala sam siromasima po ulicama koliko sam mogla, no neki glas u tebi kao da ti kaže da trebaš dati još više. Pritom nije riječ o novcu, već o nečemu sasvim više. Imala sam sve u životu, no odjednom ti automobili, odjeća, hrana, izlasci i dečki prestanu biti najvažnija preokupacija. Jedino što hoćeš od sebe je služiti drugima - objašnjava Sanda, diplomirana novinarka i apsolventica grčkog i latinskog jezika.
Želi pomoći što više
Osim ljubavi prema klasičnim jezicima, dugo vremena bila je zaljubljena i u automobilske utrke. No ne kao gledatelj, već kao vozačica. Automobili su bili njezina strast, voljela je brze vožnje, pobjeđivala na utrkama, a nebrojeno puta mijenjala je gume, ulja, popravljala sitne kvarove na motoru. No iako se sa smiješkom prisjeća svoje vozačke prošlosti to je, kaže, daleko iza nje. Sada ima važniji prioritet.
- Peče te savjest kad gledaš djecu koja sanjaju o hrani i školi. Kad im vidiš napuhani trbuh i izbezumljene oči, ta slika boli još više. Svi se zamislimo kada bacimo komad kruha u smeće jer znamo da postoje oni kojima bi taj komad spasio život. Ali tu se zaustavimo. A ja se više nisam željela zaustaviti, već napraviti još više - odlučna je Sanda.
No tu njenu odluku nisu svi primili s oduševljenjem, a njene razloge o odlasku, neki “prijatelji” tumačili su na svoj način. Govorili su joj kako je to njen bijeg od stvarnosti, da nema društveni život, pa bježi “tamo dolje”.
Sve vrijeme susreće se i s tvrdnjama kako je mnogo potrebitih u Hrvatskoj pa se odlazak u Afriku smatra nepotrebnim. Prihvaća takve tvrdnje, no i odgovara na njih. Kaže kako je siromaštvo prisutno u svakoj zemlji u svijetu, no kada bi brinuli samo o svom susjedstvu, pita se, tko bi brinuo o djeci iz zemalja Trećeg svijeta?
- Ljudi koji takve stvari govore imaju kredite, oženjeni su i imaju djecu te si ne mogu priuštiti vrijeme za odlazak u misiju. Stoga idemo mi, kako bi toj djeci pokazali da nisu sama. Idem u zemlju u kojoj postoje samo tri želje - korica kruha, škola i odjeća i ništa više. A mi se nadamo da ćemo im to omogućiti. Posvetiti im se u potpunosti i mijenjati njihov život na bolje - Sandrina je želja.
Nije sve u novcu
A što je čeka “tamo dolje”, ne zna. No, ne boji se. Kaže ima jaku vjeru i pouzdanje u Boga koji joj daje hrabrosti. Davno je već promijenila perspektivu gledanja kod običnih ljudi kojima razne, banalne stvari smetaju. Ne razmišlja više o tome što je za ručak, ne smetaju je prometne gužve, ni zašto je šef loše volje. A mjesto u koje ide, sve je samo ne banalno.
- Idemo u mjesto u kojem su mnogi umrli od malarije, side i drugih opakih bolesti. No zar me to smije zaustaviti? Kad bi se tako, razumski, ili bolje rečeno roditeljski gledalo, zar bi itko odlazio i pomagao? No to je odluka koju sam donijela, koja mi je dana kao Božja milost i to je put kojim želim ići. I ne želim odustati - odlučna je.Društvo će joj praviti i Lana Pecotić, 28-godišnja Korčulanka koja ima sličnu priču. Dugo je radila kao recepcionarka po otočnim hotelima, a jedan dokumentarac u popodnevnom odmoru između smjena, promijenit će joj život.
- Reportaža, čini mi se National Geografica, pokazivala je slike o brutalnom siromaštvu, o stanovništvu koji su bili živi kosturi. Rebra su im se vidjela, oči su im bile u potpunosti bijele, djeca skoro nisu ni imala obraze. Znala sam da to postoji, no te su me slike jako potresle. Obožavam djecu, htjela sam raditi s njima i željela sam im nekako pomoći - prisjetila se Lana.
Radila je mnoge poslove, koji su financijski bili isplativi, no ona u njima nije vidjela budućnost. Jednostavno, nisu je duhovno ispunjavali jer, kako i sama kaže, nije sve u novcu. Počela se zanimati o misijama i stigla do Zdenca te se odmah po dolasku uključila u pripreme za odlazak u misije.
Njezini roditelji u početku nisu bili pretjerano oduševljeni. Govorili su kako joj to ne treba te kako bi joj bilo bolje da ostane uz njih. Jer ipak “daleko je ta Afrika”. Prijatelji su pak imali svoj kut gledanja.
Vratiti vjeru u život
- Oni na to gledaju kao na gubitak vremena odnosno kao da se odričeš svog života, jer se naše služenje neće naplatiti u novcu. A ja ću u godinu dana dobiti iskustvo o kojem će mnogi moći samo sanjati. Nije sve u materijalnom. Puno više pažnje treba posvetiti onom sadržaju u srcu. Jer život nije samo moj svijet, već je i izvan našeg egoizma i sebičnosti - objašnjava Lana.
Poznato joj je kako u tim mjestima i zemljama djeluju i razne humanitarne udruge iz cijelog svijeta, što ona itekako pozdravlja, no vidi i veliku razliku.
- Ljudi koji tamo odlaze pomažu i njihovo služenje je neprocjenjivo. No nije sve u tanjuru variva i komadu odjeće i jednokratnoj pomoći. Odlazimo tamo kako bi im život promijenili na bolje, no ne trenutno, već trajno. Bolje rečeno, vratiti im vjeru u njihove živote, probuditi u njima ideale i omogućiti ljepotu življenja - objasnila je Lana.
Želimo sagraditi hrvatski misionarski centar u TanzanijiOsnivačica Zdenca je časna sestra Ljilja Lončar. Na tu ideju došla je prije pet godina, nakon što je 13 godina služila siromašnima u zemljama Trećeg svijeta.- Završila sam teologiju i bila sam posvećena redovničkom životu, no kada sam stigla u Ekvador i Kolumbiju, sve moje znanje palo je u vodu - priča sestra Ljilja.  Osjetila je u kakvoj potrebi žive ta djeca i odlučila je pokrenuti udrugu koja bi se bavila pripremanjem i slanjem laika u zemlje Trećeg svijeta. Smješteni su u Splitu, a želja im je osnovati i podružnicu u Zagrebu. Trenutno skupljaju 30 tisuća eura za kupnju zemljišta i izgradnju kuće u Tanzaniji gdje bi bio njihov misionarski centar. Svi koji odaberu misionarski način života prolaze kroz jednogodišnje pripreme i konkretno služenje najpotrebnijima u Hrvatskoj. Najčešće su to domovi za nezbrinutu ili bolesnu djecu, domovi za starije i nemoćne gdje se pripravnicima gleda koliko su odgovorni, predani i ponizni. - Potrebna je i otvorenost prema novome. Laici čija vjera nije tradicionalna, već su spremni širiti vidike i u novome prepoznati novi Božji izazov - rekla je sestra Ljilja. |
bglavac
irida
edin.kecanovic
