Baš dobro da je tako!

Vjerojatno je svakom čovjeku, kada zađe u neke zrelije godine, zanimljivo promatrati sama sebe i svoj stav prema vlastitoj ambicioznosti. Vjerojatno svakom uhu, bez obzira na godine i na mogućnost nekog objektivnog postignuća, godi kad ga netko hvali, ali kao da s vremenom to postaje sve manje i manje bitno, jednako kao i činjenica da počinješ shvaćati kako je ambicioznost jedna obična iluzija koju ni sam ne možeš definirati i tu činjenicu počinješ dobro prihvaćati.

Naime, kad malo bolje razmislim (a vjerojatno je slično i kod većine drugih ljudi), ne znam jesam li ikada bila ambiciozna u pravom smislu riječi. Odnosno, ne mogu se sjetiti jesam li ikada imala jasne ciljeve i jasnu viziju onoga što želim postići u životu. Ne mogu zamisliti niti jedno jedino toliko “ugledno” radno mjesto, niti ikakav položaj za kojega mislim da bi se vrijedilo trsiti i žrtvovati do krajnjih granica i za kojega bi se moglo reći: E, to je to!

Pretpostavljam da je slično i s drugim ljudima. U tom mi smislu stvarno dođesmiješno promatrati ljude koliko se muče i na kakve sve načine, obično ne baš lijepe i ćudoredne, pokušavaju doći do nekog položaja ili nekog nazoviuglednog radnog mjesta. Osim što obično do toga dolaze krajnjom poslušnošću, te time doslovno sami gaze svoje dostojanstvo, ironija biva još veća kada otkriju kako ih taj posao uopće ne ispunjava.

Ambicioznost u tom smislu kao da ima najveću vrijednost i ljepotu u maštanju, promišljanju što bi bilo kad bi bilo, dok se u realnom i trezvenom svijetu polako s godinama pretvara u “pepeo i dim”…

Ipak, tada itekako postaje razvidna jedna stvar, barem većini: važna su mala životna zadovoljstva, oni uistinu najobičniji svakodnevni trenuci, ispunjeni smijehom, jednostavnošću i toplinom, posebno u krugu obitelji, i posebno oni koji se odnose na vlastitu djecu, dok nekakva karijera postaje potpuno nebitna.

I to je zapravo ljepota sazrijevanja, odnosno ljepota spoznanja da nekakve ranije, mladenačke iracionalne težnje za uspjehom, što god on značio, postaju potpuno nebitne. Odnosno kad ti je itekako kristalno jasno kako si spreman bez imalo žaljenja i dvoumljenja odbaciti bilo kakav oblik časti i vlasti, jer ono najvrjednije već posjeduješ – nalazi se u radosnom pogledu i čvrstom zagrljaju tvoje djece. Nema te karijere koja to može zamijeniti!

I baš dobro da je tako!

http://www.vjeraidjela.com/bas-dobro-da-je-tako/