27. listopad 2014 u 0:59

Da se razumijemo odmah u startu. Ja sam iz Zagreba. Imam 28 godina i mene je rat uglavnom zaobišao. Minus ono nešto sitno što je padalo po gradu taman kad je moja majka bila na tom mjestu na putu na posao u bolnicu. Srećom sve je prošlo ok. E da i još jednom sam imala skoro pa direktan doticaj s ratom kad su mi majku nakon poprilično teške operacije ramena poslali ranije doma jer su pripremali krevete za vojnike obizrom da je u planu bila Oluja.

Tetak mi je bio u ratu, susjedi su bili u ratu i novu kuću u Dubrovniku su im totalno uništili (dizali su podove da dignu podno grijanje),žena i djeca su otišle sa zadnjim brodom iz tog prekrasnog grada za Zagreb kod bake i dede (mojih susjeda) i zajedno smo jeli humanitarnu pomoć koju su oni dobivali (iako mi nismo bili u ratu al mama je imala minimalac, bakina penzija od nekih 700 kn ako se ne varam, a nas troje gladnih i još ja u školi).

Dakle stvarno nekog pravog, lete meci iznad glave rata nisam imala. I na tome sam sretna i zahvalna jer to ne želim nikome. ALI jedno ogromno ogromno ALI.

Ne želim i ne dopuštam ikome da mi zbog toga nabija osjećaj krivnje ili manje vrijednosti. Gle sorry srećo nisi imao sreće i rodio se se u Vukovaru, ili Dubrovniku, ili Kninu, ili Kostajnici i da tebi su fijukali meci iznad glave. Zbog toga mi je žao i kao što već rekoh to ne želim nikome, a pogotovo ne želim da itko mora odrastati uz pitanje hoće li se sutra probuditi doma ili će tokom noći morati napustiti svoj dom pa bio on velebna vila ili obična straćara.

Nikome ne želim da se pita gdje su mu mama ili tata, brat ili sestra, sin ili kćer, cura ili dečko. Nikome ne želim da primi telefonski poziv, brzojav ili da mu netko pokuca na vrata i nijemo ga ili ju gleda jer riječi nisu potrebne, a još manje želim da nakon 5, 10, 15, 20 godina i dalje ne znaš i nemaš što pokopati.

Bio je rat. Rat je ružan. Ljudi umiru, kuće gore. Ja nisam kriva niti ikome dopuštam da me smatra krivom jer sam imala sreće i živim u Zagrebu. Nikome ne dopuštam da bude veći od mene jer je eto bio u ratu. Da sam bila dovoljno odrasla možda bi i ja išla u rat, da mi majka nije imala mene od nešto sitno godina za hraniti možda bi i ona išla u rat. A možda i ne bi.

Pa šta sad. Ljudi su išli u rat ili jer su htjeli ili jer su morali. Nitko od nas ne može znati kako je biti u tuđoj koži i zašto bira ovo ili ono. Poštujem jednako i jedne i druge, jer jedni su išli punog srca a drugi pune glave. Zahvalna sam im jer su izložili svoj život kako bi moj bio siguran. Zahvalna sam obiteljima poginulih i ranjenih jer zbog njihovih mrtvih smo moji i ja živi. Smatram da bi svi mi trebali imati toliko soli u glavi i poniznosti u duši da budemo zahvalni.

I sad ponovno jedno ogromno ALI Ovi što vječno prosvjeduju, ovi što kukaju da im je teško, ovi što nemaju pametnijeg posla pa krivo isčitavaju i tumače tuđe riječi e za njih nemam niti trunke hvale.

Ej oprosti bio si u ratu i sad bi do kraja svog radno sposobnog života trebao biti na mojoj grbači. Zajebi frende, tu nemaš moju podršku. Imaš vojnu penziju i smanjenu ili ukinutu stopu poreza koju ja, moja mama, moji prijatelji, moji kolege i ostatak države plaćamo.

Ajde molim te pričaj mi kako ti je teško jer meni i mojima je super, ponude za posao padaju s neba, plaća tolika da ju ne stignem potrošit a cijene benzina nikad niže. Izgubio si roditelje u ratu, žao mi je, stvarno i iskreno mi je žao, ali to ne znači da imaš pravo uzeti nečije mjesto na fakultetu ili na poslu jer eto ti si dijete poginulog branitelja pa se ti zlato možeš upisati gdje hoćeš bez obzira na to što uzimaš mjesto nekome tko je možda sposobniji od tebe.

Znaš neki su odrastali bez roditelja jer su im roditelji nasilnici, alkoholičari, narkomani, izvršili samoubojstvo ili su ih naprosto ostavili. Ostao si invalid i sad te glupa stoka ministarska šalje na pretrage samo zato da bi te maltretirala i omalovažavala jer nema pametnijeg posla. Ajde molim te odi kukaj mom prvom dečku koji je dijabetičar od 11. i svejedno mora na zdravstveno svakih 6 ili 12 mjeseci da bi se ispostavilo da je gle čuda i dalje dijabetičar pa da može ostvariti prava na inzulin i one pizdarije za mjerenje šećera u krvi.

Oni sad kukaju i prosvjeduju i zaustavljaju promet i spavaju na cesti jer ih se ne slavi dovoljno.

Ja se ispričavam, ja sam živjela u uvjerenju da ste se vi borili za sve nas a ne samo za vas.

Jer ako ste se borili za sve nas onda vam je jasno da među nama ima ljudi koji su invalidi rada, ljudi koji su invalidi po rođenju, ljudi koji su invalidi od automobilskih nesreća. Želiš reć da je tebi i tvojoj obitelji teže što si u kolicima sa vojnom invalidskom penzijom nego nekoj obitelji koja ima dijete sa cerebralnom paralizom pa je u kolicima, ili nekome tko je ostao bez nogu zbog tumora kostiju? Ako je tako mislim da si ostao i bez nečeg u glavi i u srcu, a ne samo bez noge.

Ne znam shvaćaju li ovi prosvjednici da njihove penzije, i stanovi, i fakulteti, i automobili dolaze iz džepova ljudi koji na minimalcu prehranjuju klince u rentanom stanu. Ne znam shvaćate li vi da vaše beneficije dolaze od svih nas. Ne znam shvaćate li da novac i ostale pogodnosti koje dobivate dolaze i od VAŠIH suboraca koji su bili dovoljno fer i korektni da kažu gle zdrav/a sam, mlad/a sam, nisam se borio/la za penziju nego da mogu raditi i od toga živjeti.

Ne znam shvaćate li vi koliko je umirovljenika, koliko djece, koliko vas naših "velikih" pravednika ovaj ratnika, koliko je ostalih radno nesposobnih invalida a koliko zaposlenih od kojih cijela država živi.

Nemojte me krivo shvatiti, ja sam za socijalnu državu, za državu koja onima koji ne mogu (molim dobro razlikovati od ne žele) sami skrbiti o sebi pruža dovoljno za ispunjavanje minimalnih životinih uvjeta.

Svima. Ne samo braniteljima, nego svima. Da bi to bilo moguće trebamo biti fer i mi i vi i oni i priznati da su na popisu ljudi koji na popisu ne bi trebali biti. Ako se borite za svoj ponos zašto malo ne pometete pred svojim vratima i napokon imenujete one koji se na VAŠ račun švercaju. Zar nije veća uvreda laž onih kojima se piše da su bili uz vas nego bilo što što itko od političara može reći (a ovom prilikom bih napomenula da naši političari stvarno svašta uspiju reći, poput izjednačavanja puknute cijevi i puknutog nasipa).

Već desetljeće i nešto sitno slušam o tome kako ste veliki heroji, kako ste spasili ovu državu, kako bez vas ne bi bilo nas.

Pa ako ste bili u ratu samo zato da bi mi to mogli spočitavati možda bi bilo bolje da ste ostali doma. Ako ste bili u ratu da bi ja imala manje a vi više kako biste se osjećali važno, možda nije problem u ministru.

Ja sam mislila da ste se vi borili za demokraciju u kojoj imam pravo ovo reći svakog dana a ne gutati 15 godina da bi napokon puknula i sa strahom očekivala što će sada biti.

Znate jedan moj jako dobar prijatelj je bio u ratu, prijavio se čovjek i otišao, bio je i ranjen. Vratio se doma, radio, otvorio firmu, firma zapela u dugovima zbog blagodati države za koju se borio, doživio financijski krah. Da je bio u vojsci saznala sam na sprovodu.

To je čovjek koji je otišao u rat za sve nas a ne samo za vas. To je čovjek zbog kojeg bi vas trebalo biti sram. Biti vojnikom u mojoj je glavi nešto časno, boriti se za bolju budućnost svoje zemlje, jebeš mi sve al to je časno. I jebeš mi sve ako ja znam za šta (ste) se vi borite (borili)