Ovako gledanje pomalo je zbunjujuće i čak teško shvatljivo onima koji su već dugo naviknuti da misle da su stvari, činjenice i događaji sami kameni temeljci svijeta, najpouzdaniji od pouzdane stvarnosti.

Ipak je pravilno razumijevanje doktrine maje najosnovnija pretpostavka izučavanja hinduizma i budizma, a pokušavajući da shvati njeno značenje čovjek mora odbaciti razne "idealističke" filozofije Zapada s kojima se ona često brka – to, čak, rade i moderni indijski vedantisti. Jer svijet nije iluzija uma u smislu da – očima oslobođenog čovjeka (jivanmukta) – nema se što ugledati do besputne praznine. On vidi svijet koji i mi gledamo; ali ga on ne dijeli, premjerava, izdvaja na isti način. On ga ne smatra stvarno i konkretno podijeljenim na izdvojene stvari i događaje. On vidi da se koža može isto tako promatrati kao nešto što nas spaja sa okolinom, kao i ono što nas od nje odvaja. On, nadalje, vidi da će se koža smatrati za spajajuću samo ako se prethodno uzela kao razdvajajuća, i obrnuto.

Zbog toga njegova točka gledišta nije monistička. On ne misli da su sve stvari u stvarnosti Jedno jer, konkretno govoreći, nema nikakvih  "stvari" koje bi se smatrale Jednim. Spajati je isto toliko maja kao i odvajati. S tog razloga i hinduisti i budisti više vole da govore o stvarnosti kao "nedvostrukoj" nego kao "jednoj", pošto koncept jednog uvijek uključuje onaj mnoštva. Doktrina maje je stoga doktrina relativnosti. Ona govori da su stvari, činjenice i događaji ocrtani, ne prirodno, već putem opisa koji daju ljudi, a da je način na koji ih opisujemo (ili izdvajamo) relativan u odnosu na naše različite točke gledišta.

Lako je vidjeti, na primjer, da se za događaj koji nazivamo Prvi svjetski rat može samo prilično arbitrarno reći da je počeo 4. kolovoza 1914., a završio 11. studenog 1918. Povjesničari mogu "otkriti" početke rata daleko ranije, a "preostatke" istog sukoba jš mnogo kasnije nego što su ove formalne granice tog događaja. Jer se događaji mogu odvajati i stapati kao kuglice žive u skladu s promjenljivim načinima povijesne deskripcije. Granice događaja su konvencionalne a ne prirodne, u onom smislu u kojem se kaže da je život započeo u trenutku rađanja a ne po začeću, s jedne strane, ili prilikom prestanka dojenja, s druge.

Slično ovome lako je sagledati konvencionalni karakter stvari. Obično se ljudski organizam smatra za jednu stvar, iako je s fiziološke točke gledišta on onoliko stvari koliko dijelova ili organa, a sa sociološke samo dio šire stvari koja se zove grupa.

 Svakako da svijet prirode obiluje površinama i linijama, zgusnutim i praznim dijelovima, koje koristimo da obilježimo granice događaja i stvari. Ali i ovdje doktrina maje tvrdi da ti oblici (rupa) nemaju "vlastito biće",  "prirodu sopstva" (svabhava): oni ne postoje za sebe, već samo u odnosu jedan na drugog, kao što se čvrsta materija ne može izdvojiti osim u odnosu na prostor, zvuk i tišina, egzistencijalno i neegzistencijalno, lik i pozadina, neizdvojivi, međusobno zavisni, "pojavljuju se zajedno", i samo zbog maje, ili putem konvencionalne podjele, mogu se smatrati odvojeni jedno od drugog.

Indijska filozofija također misli da su i rupa, oblici, maja jer su nepostojani. Zapravo kad hinduistički i budistički tekstovi govore o "praznini" ili "iluzornom" karakteru pojavnog svijeta prirode – za razliku od konvencionalnog svijeta stvari  - oni misle upravo na nepostojanost njegovih oblika. Oblik je tok, a stoga i maja u nešto proširenom smislu, utoliko što se ne može sasvim pouzdano obilježiti ili shvatiti. Oblik je maja kad um pokušava da ga shvati i kontrolira utvrđenim kategorijama misli, to jest, putem imena (nama) i riječi.  Jer, upravo su imenice i glagoli sredstva kojima se apstraktne i konceptualne kategorije stvari i događaja obilježavaju.

Da bi služili svojoj svrsi, imena i termini neophodno moraju biti utvrđeni i konačni, kao i sve druge mjerne jedinice. Ali je njihova upotreba – donekle – toliko zadovoljavajuća da se čovjek uvijek nalazi u opasnosti da pobrka mjere a svijetom kojeg mjeri, da identificira novac s blagostanjem, utvrđenu konvenciju s fluidnom stvarnošću. Ali, u stupnju u kojem sebe i svoj život identificira s tim krutim i pranim okvirima definicije, osuđuje samog sebe na trajnu osujećenost onoga koji pokušava vodu zagrabiti sitom.     Stoga indijska filozofija stalno govori o pomanjkanju mudrosti ako se stremi stvarima, ako se težu stalnosti posebnih entiteta i zbivanja, jer ona u tome ne vidi ništa do zasljepljenost duhovima, apstraktnim mjerama uma (manas).

(manas – istog je korijena kao maya, a od nje dolaze i riječi "menzuracija" /lat. mensura/, "mentalan" /lat. mens/, "dimenzija" i /engl./ man,  "čovjek", "mjera svih stvari". Također i /lat./mensis /"mjesec").

nastavlja se...