U simpatičkoj i parasimpatičkoj paradigmi, prva teži da 'djeluje', a druga da 'se uvuče'.

Patricija uviđa da je borba beskorisna i lako se predaje.

Ona je kronično depresivna, okrenuta unutra, ka organima i stanicama, izazivajući simptome kao na prmjer migrene.

Može prerano umrijeti od raka, jer se tokom godina pritisak na stanice  povećava, dok se ne deformiraju.

To nije slučaj sa Samom, on 'djeluje', pokušava zadovoljiti svoje potrebe.

Njegovo ponašanje apsorbira njegov neprekidan naboj.

Djelovanje oslobađa energiju osjećanja.

Energija koju njegovo ponašanje ne može apsorbirati, bori se protiv organa, i on može imati kardiovaskularne probleme, i dobiti rak, i može prerano umrijeti od srčanog udara.

 

Sam i Patricija su danas zauzeti.

Oboje idu liječniku; ona ide liječniku opće prakse zbog migrene, a on kardiologu zbog srčanih palpitacija.

Kardiolog pita Sama da li je nedavno bio pod stresom.

'Nisam', kaže on. 'Trebalo bi da malo usporite'.

Preporučuje liječnik.

'Dat ću vam lijek da se smirite'.

Ali Sam ne može usporiti.

Palpitacije su fragment uspomene na rođenje, u kome je srce bilo galvanizirano uslijed napora.

 

Patriciji liječnik daje pilule koje su vazokonstriktori, protiv dilatacije krvnih žila u glavi.

Liječnik joj također kaže da bi joj kava pomogla i da ujutro treba popiti dvije šalice, ako dobije glavobolju; ona obično pije pet.

Kava je vazokonstriktor; pomaže joj da pobjegne i odvraća je od utiska anoksije od koga je patila prilikom rođenja.

 

Ukratko, Patricija je bez energije. 

To je imprint; ona se ne može boriti, ne može trčati – zaglavila se.

Vitaminske injekcije za sindrom kroničnog umora slabo joj pomažu, ali liječnik ne vidi da je umor uspomena koju živi u sadašnjosti.

Vitamini neće izliječiti Patriciju jer, izvor njezinog umora je psihološka uspomena sa sekundarnim efektima, kao što je povećana potreba za izvjesnim vitaminima i imuni sustav koji je oslabljen uslijed nedostatka kisika pri rođenju.

Takvi sekundarni efekti moraju se liječiti.

Patriciji su potrebni lijekovi za jačanje imuniteta i kompleksni vitamini za stjecanje imuniteta, da bi imala vuše energije.

Jednostavnim vitaminskm injekcijama, liječnik postupa po principu 'drži vodu dok majstori odu', a primalna sila prijeti da nabuja i razruši branu.

Liječnik ne vidi pod kakvim je stresom Patricija.

On ne vidi da je anoksija rađenja oslabila njezine stanice koje su postale podložne kasnijim bolestima.

Njezin imuni sustav je pospan uslijed globalne represije.

Ako se Patricija ne razboli, izgledat će mlađe i živjet će duže od Sama, jer njezin puls, tjelesna temperatura i krvni tlak teže da budu niski.

Ali ona se razboljela.

Dobila je hipertireozu, izazvanu nedovoljno aktivnim sustavom.

 

Ciklična Silija

 

Patricija ima sestru Siliju, koja ima dijagnozu manične depresije.

Ona ima periode euforičnih skokova poslije kojih slijede veliki padovi.

Priča dvjesto na sat, piše pjesme, malo spava, a zatim provodi dane u strahu.

 

Silijino rađanje nije bilo kao Patricijino.

Počelo je normalno, a onda su otkrili da se majka nije dovoljno raširila.

Prvo je došlo do skladnih napora, odmorenog reagiranja, u kome je Silija davala sve od sebe da se progura van.

To je kulminiralo u očajničkom naporu da pobjegne.

Onda je uspavana anestezijom i postala je potpuno pasivna.

Kasnije se probudila i ponovno pokušala da se izbori.

Stalno je pokušavala, i svaki put bi skoro uspjela, a onda – blokirana.

U nju je utisnut cikluis borbe – poraza – borbe.

Utisak će kasnije vladati Silijinim raspoloženjem i ponašanjem, stvorivši pozornicu za psihozu posebnog tipa: maničnu depresiju, doživotni eho Silijinog iskustva rođenja.

Trauma je također izmijenila postavke nekih hormona povezanih sa maničnom depresijom, i vjeruju da je to 'uzrok' njezinog problema.

To je 'posljedica'.

 

Sam je nesretan kada im Silija dođe u posjetu.

Kad je Silija u dobrom raspoloženju, ona je zvijezda svakog skupa, raspoloženija čak i od Sama.

Divlje je ekstravagantna, kupuje raznu egzotičnu hranu za večeru i beskorisne stvari za kuću.

Njezin entuzijazam nema granica, ona može bez zamaranja raditi osamnaest sati dnevno.

Ali ova manična faza se završava kratkom psihotičnom pauzom, slijedi depresija.

Kada je 'dolje', vuče se po kući bez volje za bilo što.

 

Silija je manično depresivna jer jij je ta sekvenca ponašanja, manija za kojom slijedi malaksalost, pomogla da preživi.

Njezina nadljudska sposobnost da radi i luđački napadi kupovanja ustvari su borba za život.

Njezin sistem 'pamti' svoje prve velike borbe za opstanak i neprekidno nastavlja borbu.

 

Depresija dolazi poslije manije uslijed utiska poraza i totalne bespomoćnosti, zatim slijedi posljednji napor koji donosi uspjeh.

Sistem pamti konačan poraz poslije manične borbe.

Kada je depresivna, Silija osjeća ono što je osjećala izvorno, iako ne može definirati pojam o tome.

U toj fazi vidimo analagiju izvornog parasimpatičnog osjećanja bespomoćnosti i nedostatka želje za životom.

Tada se Silija podigne u posljednjem, očajničkom pokušaju da oživi, i ciklus se nastavlja.

 

Poslije perioda normalnosti, u kome ona preuzima sve veću odgovornost i radi sve teže i duže, Silija gotovo neprimjetno prelazi u manično stanje u kome se kompletno obezglavljuje od aktivnosti.

Energija koja je goni da se tako ponaša jest izvorno očajanje tipa život-ili-smrt iz manične faze borbe za rođenje.

Zahvaća skladište skrivene energije i sekvenca rađanja se proživljava točno kako se prvi put odigrala.

Konačno, manija postaje toliko intenzivna da izmiče kontroli.

Završava svađom sa majkom, poslije čega počinje svirati klavir, udarajuči o tipke laktovima i pjevajući iz sveg glasa, uvjerena da klavir šalje poruke majci.

 

Silija završava u mentalnoj bolnici.

Dobiva dijagnozu akutna manično-depresivna psihoza i povijest naizmjenične manije i depresije.

Da bi se popravila visoka i niska energetska razina, a obje joj smetaju da funkcionira, liječnici joj daju antipsihotičke droge kao što je litijum karbonat.

Ali ta sredstva samo ublažuju, a ne liječe.

Liječnici su sigurni da je njena ciklična ličnost genetska, i nalaze rodoslov manične depresije sve do šukundjeda.

Kad se sklop ponašanja ponovi, opet mora u bolnicu, ponovo joj daju dijagnozu, jer njihov trening ne uzima u obzir škodljive efekte traume rođenja, ili mogućnost da prošlo iskustvo može također biti ključ za izliječenje.

 

Ako Silijin manično-depresivni sklop nije genetski, kako može sklop duboke depresije, za kojim slijede nadljudski napori, da se ponavlja kod odraslih osoba?

Ako nismo spremni povjerovati da su milijuni manično-depresivnih osoba rođene sa istim genetskim nedostatkom koji ih tjera da kruže kroz cikluse, moramo razmotriti društvene događaje koji ih izazivaju.

Legije stručnjaka za mentalno zdravlje vide psihozu kao znak patologije, dok je ona jednostavno pokušaj da se očuva integritet vlastite ličnosti.

Izvorno, Silija se morala panično boriti kako bi spasila svoj život.

Mi smo razotkrili misteriju psihoze u primalnoj terapiji, i otkrili smo da je objašnjiva imprintom (utiskom).

Kada naše Silije ponovno prožive cikličnu traumu, one razriješe svoju manijakalnu depesiju.

Ali proživljavanje traume može toliko dramatično izmijeniti ličnost, to zanči da je nju i izvorna trauma izmijenila i usmjerila.

 

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...