ljudi koji su me najdublje dotaknuli, najbitnije pokrenuli, najsnažnije nadahnuli.... to nisu bili oni koji su pričali o buđenju, o prosvjetljenju.... nisu bili oni što su pričali o moralu i o zapovijedima.... ni oni što su mi pokušavali objasniti kako da uredim svoj život.... to nisu bili oni koji su obećavali iscjeljenje.... ni oni što su se trudili da pokažu kako su pametniji, vredniji, bolji.... ni oni koji su se majstorski znali nositi sa situacijama koje bole, kao da ih nema.... jer sve je kao iluzija....
nisu to bili ljudi koji su tvrdili da su slobodni od ega.... ni oni koji su vidjeli bića običnim smrtnicima nevidljiva, primali poruke iz nekih samo njima dostižnih dimenzija, imali ukazanja i nadnaravne doživljaje.... ni oni koji su vješto skrivali sve svoje neuspjehe i strahove, jedreći morem života na nepotopivim, nedodirljivim  brodovima, sa rukama ukočenim od držanja kontrole nad svime, pa i nad svojim osjećajima....

ljudi koji su me najdublje dotakli, najsnažnije protresli do srži mojega bića, bili su oni koji su u miru činili ono isto što čine mnogi, bez busanja u prsa i bez samouzdizanja..... bili su to oni koji su me saslušali kada je trebalo samo to.... oni koji su me podsjetili na svu ljepotu i onda kada sam sama zaboravljala da je još nosim i u sebi.... oni koji su bili dobri prema meni i onda kad sam bila uvjerena da to ne zaslužujem.... bili su to oni koji su pitali umjesto da misle kako već znaju sve, oni koji su htjeli shvatiti umjesto da sude, presude, predrasude.... oni koji su puštali da suze teku jednako kao i smijeh, bez suzdržavanja.... i oni koji su dotakli dno, iz kojih su mi anđeli slali poruku da nitko ne može sam, da svakome treba prijateljska ruka i toplina srca i netko tko će pokazati.... da ostati ovdje i darovati, ipak ima smisla....

neslavljeni sveci kojih se sjećamo još dugo, dugo nakon što su zauvijek nestali iz naših života.....

ponekad ipak nisam odmah znala prepoznati ruku koja se pružala, kao vrijednu da dotakne moju, ni boju povjerenja u nečijem glasu.... tek kad uminule su riječi, stigla je stvarna poruka.... značajna za mene, iz naoko beznačajnog, umalo zaboravljenog susreta....

koliko smo zapravo slabi, kad smo u potrazi za odgovorima.... kako lako zavodljivi da padamo u obmane u trenucima kad nam treba utjeha, podrška, ohrabrenje.... u nepodnošenju osjećaja odvojenosti od svega....
ispunjeni brojnim kontaktima, zasuti citiranim mudrostima, kanaliziranim porukama iz bogapitaj otkuda.... a siromašni istinskim susretima čovjeka i čovjeka....
umreženi smo sa svijetom kao u nekom virtualnom selu bez sklada i zajedništva.... prepuni objašnjenja i tumačenja.... dok manjak pouzdanja, zastrašivanje, nepovjerenje, strah.... izviru iz mnogočega....

ipak.... iz te zasićenosti svime ili iz nekog prirodnog otpora prema svim neživljenim mudrostima u šarenim kvantitetama.... dogodi se.... dogodi se susret, nakon stotine uzastopnih koji su isuviše nalik jedni drugima.... susret poseban u odnosu na sve ono što smo doživjeli do sada.... uvijek iznova.... i uvijek sa značenjem koje mi sami nečemu damo.... ne u kolektivno nametnutim simbolima za vrijednost.... i ne obećavajući ništa, u nama ostavlja trag....
trag od čežnje koja ne boli, u svetosti blizine za koju smo mislili da nas nikad više neće obuzeti.... nas takve istrenirane.... u svojoj nedodirljivosti....

i to upravo danas.... nakon svega onog što govorilo i htjelo je kontra.... veličalo neke druge vrijednosti....